REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-905/2025-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Zadra, Narodni trg 1, Zadar, OIB: 09933651854, protiv tuženika Zadarske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, Božidara Petranovića 8, Zadar, OIB: 56204655363, uz sudjelovanje zainteresirane osobe BON, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi poreza na kuću za odmor, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-40/2024-10 od 31. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja Grada Zadra i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-40/2024-10 od 31. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-40/2024-10 od 31. listopada 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Zadarske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, klasa: UP/II-410-07/23- 01/71, urbroj: 2198-12-03/1-23-2 od 28. studenoga 2023. (točka I. izreke presude) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Navedenim rješenjem tuženika od 28. studenoga 2023. povodom žalbe zainteresirane osobe poništeno je prvostupanjsko rješenje klasa: UP/I-410-15/19- 01/1638, urbroj: 2198/01-10/2-19-1 od 22. svibnja 2019., kojim je zainteresiranoj osobi utvrđen porez na kuću za odmor za 2019. godinu u iznosu od 2.469,90 kn za objekt u [adresa], površine 164,66 m te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
3. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud kao dokaz nije cijenio očitovanje mjesnog odbora Silba koji odbor potpada pod mjesnu samoupravu Grada Zadra utvrđenu Statutom Grada Zadra kojim je u članku 2. određeno administrativno područje Grada Zadra kao lokalne samouprave te je u istom izričito naveden otok Silba. Nadalje, upućuje na odredbe članka 56. i 67. Statuta Grada Zadra te smatra da je očitovanje mjesnog odbora Silba o tome da predmetni porezni obveznik nije stalno nastanjen već je samo povremeno na otoku Silbi, predstavlja za Grad Zadar vjerodostojan dokument, po pravnoj snazi jednak kao da ga je izdao sam Grad Zadar, u okviru obavljanja poslova iz svog samoupravnog djelokruga, pa stoga nema ni činjenične ni pravne osnove za neprihvaćanje dokazne snage istoga. Osobito i iz razloga što je režijske troškove života na otoku teško povezati s ukupnim vremenom koje porezni obveznik provede u kući, budući da na otoku Silbi nema vodovodne mreže, već se voda skuplja u tzv. gusternama. U odnosu na struju, porezni obveznik je ugradio solarne panele na kuću, pa se stoga ni po računima za struju ne može zaključiti ništa o periodu boravka u kući tijekom godine. Navedeno je prvostupanjski sud propustio vrednovati bez obrazloženja. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i sam presudom riješi stvar na način koji će rezultirati poništenjem rješenja tuženika od 28. studenog 2023.
4. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku i zainteresiranoj osobi na odgovor, no međutim u ostavljenom roku nisu dostavili sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako su istu uredno primili.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.), ovaj Sud nalazi da se presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi.
7. To stoga jer je, prema podacima u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tuženik osporavanim rješenjem poništio rješenje tijela prvog stupnja od 22. svibnja 2019. i predmet vratio tijelu prvog stupnja na ponovni postupak jer temeljem podataka u spisu tuženik nije mogao utvrditi da je zainteresirana osoba obveznik plaćanja poreza na kuću za odmor za 2019. jer činjenično stanje u upravnom postupku nije u potpunosti utvrđeno u pogledu načina korištenja i adrese predmetne nekretnine. Protiv rješenja tuženika tužitelj je podnio tužbu koja je pobijanom prvostupanjskom presudom odbijena i potvrđeno rješenje tuženika.
9. Prema odredbi članka 2. točke 12. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ 115/16. i 101/17.) kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.
10. Odredbom članak 25. Zakona o lokalnim porezima propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor.
11. Prema ocjeni ovoga Suda neosnovani su žalbeni razlozi i prigovori tužitelja u pogledu nedostatka obrazloženja prvostupanjske presude i propuštanje vrednovanja dokaza u postupku, budući je prvostupanjski sud pravilno i uz dostatno obrazložene razloge otklonio prigovore tužitelja. Naime, pravilno je ocijenio prvostupanjski sud da tuženik osnovano smatra da činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno jer sama potvrda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. kolovoza 2020. te e-mail predsjednice mjesnog odbora Silba ne predstavljaju dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da se predmetna kuća u 2019. koristila povremeno, odnosno sezonski. Osnovano smatra prvostupanjski sud da je radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, odnosno koristi li se predmetna kuća povremeno ili stalno i živi li zainteresirana osoba u istoj trebalo pribaviti i druge dokaze radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, kako to prvostupanjski sud navodi u obrazloženju svoje presude.
12. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
13. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
14. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 7. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
