REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3320/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice, i Maria Vukelića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JG, vlasnika T i M taxi – obrt za taxi prijevoz putnika, OIB [osobni identifikacijski broj], Korčula, Ulica 96 broj 35, kojeg zastupa punomoćnik Dominik Musulin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP Leasing d.d., OIB 23780250353, Zagreb, Petrovaradinska 1, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Topić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1682/21 od 19. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1682/21 od 19. svibnja 2023. u točkama I., II., III., V. i VI. izreke te u dijelu točke IV. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 578,55 EUR u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1682/21 od 19. svibnja 2023. u dijelu točke IV. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju na iznos od 578,55 EUR platiti zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana te sudi:

Nalaže se tuženiku OTP Leasing d.d. Zagreb platiti tužitelju JG, vlasniku T i M taxi – obrt za taxi prijevoz putnika iz [adresa] zatezne kamate na iznose kako slijedi:

- iznos od 6,59 kn od 22. ožujka 2010.

- iznos od 175,96 kn od 7. rujna 2010.

- iznos od 178,24 kn od 8. rujna 2010.

- iznos od 177,81 kn od 2. prosinca 2010.

- iznos od 179,07 kn od 2. prosinca 2010.

- iznos od 179,23 kn od 8. prosinca 2010.

- iznos od 172,88 kn od 7. travnja 2011.

- iznos od 178,21 kn od 7. travnja 2011.

- iznos od 178,21 kn od 7. travnja 2011.

- iznos od 192,85 kn od 7. lipnja 2011.

- iznos od 192,97 kn od 7. lipnja 2011.

- iznos od 197,49 kn od 28. lipnja 2011.

- iznos od 192,04 kn od 28. lipnja 2011.

- iznos od 207,26 kn od 19. kolovoza 2011.

- iznos od 193,82 kn od 2. prosinca 2011.

- iznos od 193,82 kn od 2. prosinca 2011.

- iznos od 193,50 kn od 2. prosinca 2011.

- iznos od 194,76 kn od 22. svibnja 2012.

- iznos od 199,20 kn od 22. svibnja 2012.

- iznos od 199,33 kn od 22. svibnja 2012.

- iznos od 199,40 kn od 22. svibnja 2012.

- iznos od 199,17 kn od 22. svibnja 2012.

- iznos od 377,31 kn od 22. svibnja 2012.,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništetni dijelovi odredbe čl. 6. st. 3. Općih uvjeta financijskog leasinga FL-POK-01 kao sastavni dio Ugovora o financijskom leasingu broj 1000385 od 11. travnja 2007. te Ugovora o financijskom leasingu broj 1001782 od 7. prosinca 2007. sklopljenih između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga i to u dijelu koji glasi: visina kamatne stope (koja je promjenjiva u skladu s internim aktima Davatelja leasinga), kao i da je ništetan dio odredbe čl. 6. st. 3. Općih uvjeta financijskog leasinga FL-POK-02 u dijelu koji glasi… visina kamatne stope (koja je promjenjiva u skladu s internim aktima davatelja leasinga) te da je ništetan dio odredbe čl. 6. st. 3. Općih uvjeta financijskog leasinga FL-POK-03 u dijelu koji glasi da se promjenjiva kamata sastoji od kamatne marže promjenjive u skladu s internim aktima davatelja leasinga. Tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 578,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do plaćanja te iznos od 3.950,30 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do plaćanja te mu je naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.017,53 EUR s kamatom od dana donošenja presude po stopi koja se određuje na ostale odnose.

2. Sud ocjenjuje da su navedeni dijelovi čl. 6. st. 3. Općih uvjeta tuženika koji su bili sastavnim dijelom ugovora o financijskom leasingu između parničnih stranaka navedenih u točki I. izreke prvostupanjske presude ništetni jer sadrže odredbe o tome da se naknada za leasing, između ostalog, formira na temelju visine kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s internim aktima davatelja leasinga, odnosno da je promjenjiva kamatna stopa koja se sastoji od relevantnog indeksa i kamatne marže, a ti su elementi promjenjivi u skladu s tržišnim kretanjima, odnosno internim aktima tuženika. Sud smatra da se jednostrana promjena kamatne marže protivi načelima sadržanim u odredbi čl. 3. i čl. 10. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), da činidba koja je tako ugovorena ne zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a, a da se radi i o nedopuštenoj činidbi jer ista ne smije biti protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, pri čemu se poziva i na odredbu čl. 272. ZOO-a kojom je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti. Sud ocjenjuje da je navedena odredba čl. 6. t. 3. Općih uvjeta protivna svim navedenim odredbama ZOO-a, dakle prisilnim propisima i ništetna je u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, a pri čemu je uzeo u obzir i rješenje HANFA-e od 22. travnja 2021. kojim je utvrđeno nezakonito i nepravilno postupanje tuženika u svezi s ugovaranjem promjenjive kamate te mu je naloženo te nepravilnosti ukloniti. Glede tužbenih zahtjeva kojima se potražuje povrat preplaćenih iznosa sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke te je na temelju nalaza vještaka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za povrat preplaćenog iznosa po Ugovoru o leasingu broj 100385 u iznosu od 587,55 EUR sa zakonskom kamatom po pojedinim preplaćenim obrocima naknade, a po Ugovoru broj 1001782 u iznosu od 3.950,30 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sud nije prihvatio tuženikove prigovore na način izračuna preplaćenih iznosa pri čemu je vještak kao fiksni iznos kamate uzeo samo kamatnu maržu, dok je primjenjivao promjene drugog elementa na temelju kojeg je formirana kamata, 3MO libor CHF, ustvrdivši da je predmet spora upravo jednostrana promjenjivost marže kao dijela ugovorne kamate. Stoga je na temelju navedenog presudio kao u izreci.

3. Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga ističući da je sud počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i 12. i čl. 325. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), odnosno da je očito prekoračio tužbeni zahtjev i dosudio tužitelju iznose na temelju utvrđenja ništetnosti odredaba koju ni sam tužitelj nije tražio. Ukazuje da je tužitelj u točki 3. istaknutog zahtjeva zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredbe koja spominje maržu, dok u točkama 2. i 1. istaknutog zahtjeva zahtijeva ništetnost odredbe koja glasi: „Visina kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s internim aktima davatelja leasinga.“. Također točka 3. zahtjeva odnosi se samo na ugovor o financijskom leasingu broj 100385, dok za drugi ugovor tužitelj ne zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe koja spominje maržu. Također u točki 4. zahtjeva tužitelj traži preplatu iz ugovora o leasingu broj 100385, a u točki 5. iz ugovora o leasingu broj 1001782 za koji nije zahtijevao utvrđenje ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni marže pa je time sud svoju odluku temeljio na utvrđenju ništetnosti jednostrane promjene marže koju tužitelj nije tražio. Postoji proturječnost o odlučnoj činjenici između sadržaja Općih uvjeta čije se utvrđenje ništetnosti traži i obrazloženja presude, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Tu povredu sud ostvaruje i prihvaćanjem nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke kojem je tuženik prigovarao jer nije postupio po zadatku koji mu je sud zadao. Zadatak vještaku nije bilo utvrđivanje preplate zbog promjene marže, već zbog jednostrane promjene kamate, a taj je zadatak vještak zanemario. Ovo je bitno zato jer se u odnosu na ugovor o leasingu broj 1001782 ne zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti marže već samo o promjenjivosti same kamatne stope. Vještak je prema mišljenju tuženika trebao fiksirati oba elementa kamate, i maržu i libor a ne samo jedan element, maržu, i onda utvrditi postoji li pretplata ili ne, čemu je tuženik prigovarao i tijekom postupka. Sud je propustio obrazložiti zašto nije proveo vještačenje sukladno zadanom zadatku već je i u obrazloženju ispustio riječ kamate, navodeći zadatak vještaku, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pogrešno je sud prilikom donošenje presude uzeo u obzir rješenje HANFA-e od 22. travnja 2021. koje u ovom slučaju nije primjenjivo jer se odnosi na ugovore nakon donošenja tog rješenja, a ne ugovore koji su u potpunosti isplaćeni prije navedenog rješenja. Presuda nema razloga o tome zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev, odnosno na koji način je sud utvrdio da predmetne odredbe općih uvjeta predstavljaju očitu neravnopravnost sudionika u obvezno pravnim odnosima, odnosno da ugovorena mogućnost jednostrane promjene marže rate leasinga nije u skladu s pravom ugovornih strana. Naime, sud nije niti saslušao stranke, niti je, osim uvida u isprave, proveo i jedan drugi dokaz, a radi se o trgovačkim ugovorima u kojima su opći uvjeti sastavni dio ugovora i tužitelj je s njihovim sadržajem bio upoznat. Nije jasno ni u čemu se sastoji kršenje odredbe čl. 10. st. 3. ZOO-a prema koje se stranke moraju suzdržavati od postupaka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika, niti je sud o tome dao razloge u obrazloženju. Pogrešno je odbijen prigovor zastare kojeg je tuženik istaknuo pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti tuženiku naknaditi troškove postupka, podredno usvojiti žalbu i ukinuti presudu te predmet vratiti na ponovan prvostupanjski postupak.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana, osim dijelom u odnosu na odluku o sporednim traženjima.

6. Presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama žalbenih navoda, pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presudu je glede glavne stvari kao pravilnu i zakonitu valjalo potvrditi, dok ju je u odnosu na sporedno traženje s osnove zakonskih zateznih kamata dijelom valjalo potvrditi, a dijelom pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti.

7. Nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje ukazuje žalitelj, niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnosti Općih uvjeta ugovora o leasingu koji su sastavnim dijelovima ugovora navedenih u točki I. tužbenog zahtjeva, a radi se o Ugovoru o financijskom leasingu broj 100385 od 11. travnja 2007. te Ugovoru o financijskom leasingu broj 1001782 od 7. prosinca 2007. koje je tužitelj kao primatelj leasinga sklopio s tuženikom kao davateljem leasinga. Opći uvjeti su sastavni dio ugovora, kako je i navedeno u ugovorima na listu 32. i 74. spisa. Iz Općih uvjeta koji su bili na snazi u vrijeme kada su ugovori sklopljeni ,u 2007. godini, a radi se o Općim uvjetima FL-POK-01 na listu 63. - 67. spisa proizlazi iz točke 1. 3. da davatelj leasinga ima pravo izmjene i dopune Općih uvjeta i da ih mora učiniti dostupnim primatelju leasingu. Dakle, tužitelj u točkama II. i III. predloženog tužbenog zahtjeva, odnosno sud u točkama II. i III. izreke presude utvrđuje ništetnim istu točku Općih uvjeta, točku 6.3., koja je sastavnim dijelom ugovora navedenih u točci I. izreke presude, a u točkama II. i III. izreke utvrđuje ništetnost izmjenjene točke 6.3. Općih uvjeta, koja je i dalje sastavni dio citiranih ugovora navedenih u točci I. izreke, kako je ona izmijenjena općim uvjetima o financijskom leasingu Fl-POK-02 i GL-POK-03, slijedom čega ne stoji tuženikova tvrdnja da bi sud prekoračio tužbeni zahtjev, odnosno da tužitelj nije zahtijevao utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe čl. 6. t. 3. Općih uvjeta u odnosu na ugovor o leasingu br. 1001782 od 7. prosinca 2007.

9. S tim u vezi nema niti ostvarene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a glede toga što je predmetom zahtjeva, odnosno da bi izreka bila proturječna razlozima obrazloženja.

10. Nema proturječnosti razloga obrazloženja presude kojom je utvrđena ništetnost predmetne odredbe Općih uvjeta, i to kako se ona mijenjala za vrijeme trajanja spornih ugovora, a potom i naložena isplata preplaćenih iznosa kao stečenih bez osnove, jer se radi upravo o utvrđenoj ništetnosti ugovornih odredaba po oba ugovora navedenih u točki I. izreke, i to onih ugovornih odredaba koje su sadržane u Općim uvjetima kako su se oni mijenjali glede ugovaranja ugovorne kamate, koja čini sastavni dio naknade za leasing ugovorene čl. 5. svakog ugovora. U oba ugovora je ugovoreno da je ukupna naknada za leasing utvrđena u određenom iznosu i da ona sadržava i kamate, a da se naknada obračunava i usklađuje prema indeksu 3MO libor CHF, kako to proizlazi iz ugovora o financijskom leasingu broj 100385 u kojem, suprotno odredbi čl. 37. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06), nije bila navedena realna godišnja kamatna stopa što takav ugovor prema odredbi čl. 37. st. 1. t. 3. mora sadržavati. Takva odredba postoji i u ugovoru o financijskom leasingu broj 1001782, s time da je u točki 5. pri ugovaranju naknade za leasing ugovorena realna godišnja kamatna stopa od 8,89% u odnosu nominalna godišnja kamatna stopa od 6,50% i ugovoreno je da se naknada obračunava i usklađuje prema indeksu 3MO libor CHF.

11. Sud je, dajući zadatak vještaku utvrditi preplaćene iznose s obzirom na ništetnost takvih ugovornih odredbi iz Općih uvjeta, pravilno zadatak odredio tako da je naložio vještaku utvrditi pretplatu zbog jednostavne promjene marže, kamate od strane tuženika tijekom trajanja oba ugovora, iz čega jasno proizlazi da je sud dao zadatak vještaku utvrditi preplatu zbog promjene onog sastavnog elementa ugovorne kamate kojeg je tuženik jednostrano promijenio tijekom trajanja ugovora. I vještak je u svom nalazu odredio da se ugovorna kamata sastoji od 2 elementa, od kamatne marže i 3MO libor CHF pri čemu indeks 3MO libor CHF nije element kojeg je mijenjao tuženik svojim jednostranim odlukama. Dakle, niti je sud pogrešno odredio vještaku zadatak, a niti je taj zadatak suprotan zahtijevanom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti kamatne stope zbog tuženikovih jednostranih odluka, koje se mogu odnositi samo na kamatnu maržu pa time nije ostvarena niti bitna povreda odredaba postupka na koju ukazuje žalitelj.

12. Nema niti pogrešne primjene materijalnog prava pri ocjeni prvostupanjskog suda da se radi o ništetnim odredbama Općih uvjeta koji su pak sastavni dijelovima ugovora između parničnih stranaka, jer je tuženik uvođenjem takvih odredaba u Opće uvjete, ne dajući mogućnost određivanja elemenata ugovorne kamate suglasnom voljom stranaka, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima stranaka, i to na štetu suugovaratelja tuženika koji je sastavio opće uvjete, slijedom čega su te odredbe Općih uvjeta ništetne i u smislu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO-a. U tom smislu nisu odlučni žalbeni navodi da je sud donio presudu samo na temelju isprava u spisu, odnosno provođenjem vještačenja kojem u računskom smislu tuženik niti prigovora, odnosno da nije niti saslušao stranke, jer je nesporno između parničnih stranaka da se radi o Općim uvjetima koje je pripremio tuženik odredbe kojih su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima na koje se sud pravilno pozvao, a tuženik tijekom postupka nije niti iznio činjenične tvrdnje, niti ih je pokušao dokazati da je tužitelj kao ugovorna strana mogao pojedinačno pregovarati ili utjecati na sadržaj predmetnih odredaba u smislu odredbe čl. 296. st. 3. ZOO-a.

13. Također pravilno sud ocjenjuje i istaknuti prigovor zastare potraživanja, s obzirom na prihvaćanje pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, a primjenjuje se opći zastarni rok, jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove.

14. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj je sud presudu preinačio u dijelu točke IV. Izreke u pogledu dosuđenih zateznih kamata, koje su zatražene i dosuđene po stopi koja se određuje na trgovačke odnose, jer se, kako je već rečeno, radi o vraćanju stečenog bez osnove nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe na temelju koje su isti iznosi stečeni, pa je valjalo dosuditi kamatu po stopi koja se određuje na ostale odnose, kao što je to pravilno dosuđeno za iznos u točki V. izreke presude.

15. Zbog navedenog je presudu valjalo potvrditi u odnosu na odluku o glavnoj stvari na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a glede odluke o sporednim traženjima djelomično potvrditi, a djelomično preinačiti na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a, slijedom čega je presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas