Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-214/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, J.D. Matejeva 3, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima- odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šoooš, Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-539/2024-14 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice ABC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-539/2024-14 od 31. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja je suđeno:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba toč. 10 Ugovora o kreditu broj ugovora: 9012089158 zaključenog dana 16. studenog 2006. godine između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je tuženik u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate slijedom čega tužitelj nije dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 7.347,97 kuna / 975,23 eura.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 975,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos odnosno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 380,59 eura počevši od 25. studenog 2011.godine te na iznos od 594,64 eura počevši od 25. travnja 2012. godine pa do isplate od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka od 769,91 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

2.1. U žalbi ističe da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih bi naknada za prijevremenu otplatu kredita imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome i ništetnost takve ugovorne odredbe pa je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na primjenu materijalnog prava tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i čl. 53. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer u konkretnom slučaju nije utvrdio odlučnu činjenicu da li je zbog ugovaranja ove naknade među strankama nastala značajna neravnoteža. Pretpostavke za utvrđenje ništetnosti su izostanak pojedinačnih pregovora, suprotnost načelu savjesnosti i poštenja te postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača prvostupanjski sud je paušalno utvrdio jer je našao samo jednu od tri pretpostavke tj. da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ovakva ugovorna odredba bila je izričito dopuštena te nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva te je u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Glede činjenice da se radi o tipskom ugovoru tuženica ističe da je to zakonom dopušteno pa je time ona postupala u granicama zakonskog ovlaštenja i načela dispozitivnosti te ne može preuzeti odgovornost za tužitelja kao potrošača. Radi se o naknadi koju je tuženica u skladu s pozitivnim propisima ovlaštena naplatiti, a eventualni izostanak pregovora nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača. Smatra da je nastupila zastara i da nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2020. Ukazuje na presude suda Europske unije poslovni broj C-554/2021, C- 622/21 i C-727/21 kao i na odredbu čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) stoga što prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati jer je izreka presude razumljiva dok su o odlučnim činjenicama navedeni razlozi koji su jasni i neproturječni.

5.1. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog 16. studenog 2006. između tuženice, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita sadržanu u čl. 10. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknada i troškova za odobrenje kredita isplati tužitelju iznos od 7.347,97 kn/975,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama, koji je neosnovano stekla temeljem nepoštene i ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 21. studenog 2011. i 25. travnja 2012. naplatila od tužitelja naknadu za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani pa je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) i odredbama čl. 322., čl. 323 i čl. 324. ZOO.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknade za prijevremenu otplatu kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

9. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

9.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke.

9.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za izgradnju stambenog objekta, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

11.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

13. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 10. Ugovora protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

14. Također se upućuje na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

15. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 975,23 eura čija visina među strankama nije prijeporna te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

16. Glede odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 155. ZPP, a što tuženica svojim paušalnim žalbenim navodima nije dovela u pitanje.

17. Slijedom iznesenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem- čl. 129. st. 5. istog Zakona), odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Zadar, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović