REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4042/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasna Preložnjak-Bedić, odvjetnica u Čakovcu, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3555/2023-2 od 21. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-548/2019-45 od 3. travnja 2023., u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3555/2023-2 od 21. svibnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-548/2019-45 od 3. travnja 2023. pozivajući se na odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženica je postavila pravna pitanja:
"1. Je li tužba tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga Potrošač"), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05)?
2. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u potrošačkom ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?".
3. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?“.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Polazeći od odredbe članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.1. U odnosu na prvo pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije vijeće je ocijenilo da ono nije važno za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanju glede kojeg navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015., broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. i drugim, pa je ujedno riječ o pravnom pitanju u odnosu na koju nije potrebno preispitivati sudsku praksu (tako i ovaj sud u odlukama broj Revd 1155/2022 od 8. lipnja 2022., broj Revd 3653/2024- 2 od 3. rujna 2024., broj Revd-4557/2024 od 23. listopada 2024. i drugim).
3.2. Nadalje, u odnosu na drugo pravno pitanje koje je tuženica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije, koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate, treba reći, da ono nije važno za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer pravno shvaćanje drugostupanjskog suda zauzeto u pobijanoj odluci ne odstupa od prakse i pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i ovaj sud u odluci broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018., broj Revd-5086/2022 od 11. siječnja 2023. i drugim).
3.3. Treće pravno pitanje koje je tuženica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda podudarno sa pravnim shvaćanjem ovoga suda zauzetim u odluci broj Rev 308/2022 od 19. travnja 2022., sukladno kojem shvaćanju "Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika".
4. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a stavak 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b stavak 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
5. Ispitujući navode predlagateljice iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije da su joj pobijanom drugostupanjskom odlukom povrijeđena temeljna prava i to: pravo na jednakost svih pred zakonom, pravno na djelotvoran pravni lijek te pravo na pravično suđenje , zajamčena odredbama čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH), čl.18. st. 1. Ustava RH i čl. 29. Ustava RH te čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06,2/10 i 13/17 – dalje: EKLJP) vijeće je ocijenilo da predlagateljica nije učinila vjerojatnim da su joj u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila povrijeđena temeljna prava zbog kojih je podnijela predmetni prijedlog.
5.1. U odnosu na navode tuženice kojima obrazlaže povrede temeljnih prava treba navesti da u primjeni čl. 385.a st. 2. ZPP nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga prava, niti je ta zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna revizija) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povreda temeljnih prava na koje ukazuje u prijedlogu za dopuštenje revizije, koje se tiču pogrešne primjene materijalnog prava.
5.2. Što se tiče navoda predlagateljice iznesenih u prijedlogu za dopuštenje revizije koji se odnose na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo, zajamčenog čl. 13. EKLJP, ovaj sud primjećuje da je tuženica na raspolaganju imala žalbu kojom se i koristila. Pritom činjenica da tuženica nije uspjela u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim.
5.3. Nadalje, u odnosu na navode tuženice valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva pa do povrede prava na pravično suđenje ne može doći zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, osim ako je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.
5.4. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće tuženičine navode. Presude nižestupanjskih sudova su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje.
6. Zbog navedenoga vijeće je ocijenilo da tuženica navodima iznesenima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da su joj u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila povrijeđena temeljna prava pa je na temelju čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 7. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
