REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1842/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, koju zastupa punomoćnik Ante Glamuzina odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-392/2022-3 od 28. siječnja 2025., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9096/2019-32 od 14. ožujka 2022.,u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je, na temelju odredbe čl. 385.a Zakona o parničnom postupku, podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-392/2022-3 od 28. siječnja 2025., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9096/2019-32 od 14. ožujka 2022., zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije, tužiteljica je navela da prijedlog podnosi zbog sljedećih pravnih pitanja:

"1. Da li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu broj: 041-50-4463900, sklopljenog dana 19.10.2007.g., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predstavljaju bitne sastojke spornog ugovora ili ne primjenjujući shvaćanje iz odluke Suda EU C-260/18, E u kojoj iznosi da je odredba o indeksaciji strane valute i odredba o riziku promjene tečaja glavni predmet ugovora, stoga je li zaključak suda kojim utvrđuje da sporni ugovor može opstati bez bitnih sastojaka ugovora protivan navedenoj interpretativnoj odluci Suda EU?

te,

da li je nacionalni sud ovlašten preispitivati njen sadržaj ili ima eliminirati nepoštenu odredbu i utvrditi da je ugovor kao cjelina ništetan sukladno shvaćanju Suda EU iz odluke C-260/18 po kojem sud nije ovlašten zamijeniti nepoštenu odredbu nekom drugom odredbom nacionalnog prava jer je to protivno Direktivi 93/13, a jedina situacija u kojoj sud može zamijeniti nepoštenu odredbu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava je ona kada je to u interesu potrošača, odnosno kada bi ništetnost ugovora kao cjeline potrošača izložilo posebno štetnim posljedicama. U tom slučaju je odlučujući interes potrošača koji odlučuje odgovara li mu održanje ugovora na snazi ili ne, stoga jesu li u konkretnom slučaju učinci osporavanih odluka protivni odlučujućem interesu tužiteljice kao potrošača koji traži utvrđenje ugovora ništetnim u cijelosti?

2. Je li moguće utvrditi djelomičnu ništetnost ugovora odnosno ništetnost ugovorne odredbe o cijeni, iznosu kredita, uvjetima davanja, uvjetima korištenja i vraćanja kredita odnosno dovodi li ništetnost navedenih bitnih sastojaka ugovora do ništetnosti cijelog ugovora?

3. Je li zaključak suda kojim vlastitom odlukom mijenja pojedinu odredbu ugovora o kreditu, bez da je tužiteljica isto tražila postavljenim tužbenim zahtjevom, odnosno je li sud ovlašten bez da su to parnične stranke od njega zatražile zamijeniti ništetnu odredbu ugovora koja se odnosi na bitne sastojke (odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi), drugom odredbom (odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi od 6,45% godišnje)

odnosno

Je li tužiteljica ovlaštena, sukladno interpretativnim presudama Suda Europske Unije, obzirom je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti spornog Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, zahtijevati utvrđenje ništetnim cijelog ugovora, obzirom održavanje na snazi istog nije u interesu tužiteljice, kao potrošača?

4. Da li se može smatrati činidba u konkretnom spornom ugovoru o kreditu u CHF određenom i odredivom u slučaju kada je ugovorena promjenjiva kamatna stopa čija visina je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u konkretnom slučaju tužene banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stop za koju se veže promjena, te dovodi li neodređenost i neodredivost činidbe konkretnog ugovora o kreditu do ništetnosti cijelog ugovora?".

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 385.a st. 1. ZPP, vijeće je ocijenilo da pitanja koje je tužiteljica naznačila u prijedlogu za dopuštenje revizije, nisu pravna pitanja važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava u sudskoj praksi.

4. To stoga jer pobijana drugostupanjska presuda i rješenje u odnosu na naznačena pravna pitanja ne odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge strane (tako ovaj sud u odlukama broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., broj Rev-274/2024-2 od 22. siječnja 2025. i broj Rev-1184/2024-2 od 6. veljače 2025.).

5. Stoga pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava u sudskoj praksi, u smislu čl. 385.a stavak 1. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

6. Tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su joj u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava i zajamčena odredbama Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: EKLJP). Poziva se na niz odluka Suda Europske unije, Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i na odluke županijskih sudova.

7. Prema ocjeni vijeća, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici je bilo omogućeno da aktivno sudjeluje u postupku, iznosi činjenice, predlaže dokaze za svoje tvrdnje, očituje se na navode tuženice te na taj način aktivno i ravnopravno sudjeluju u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljice. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da je tužiteljici povrijeđeno pravo na pristup sudu niti pravo na jednakost pred zakonom.

8. Sadržaj prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Glede navoda tužiteljice da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

9. U odnosu na navode o povredi prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno zajamčenog čl. 13. EKLJP, iz spisa proizlazi da je tužiteljica imala na raspolaganju pravo žalbe, kojim se i koristila, dok činjenica da nije uspjela u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim.

10. Budući tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno bilo koje od temeljnih ljudskih prava na koje se pozivala u prijedlogu za dopuštenje revizije, prijedlog je u tom dijelu je odbačen, na temelju čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP, te je odlučeno je kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina