REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1195/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Maria Vukelića, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD DUBROVNIK, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB 21712494719, zastupanog po punomoćniku Maroju Kolendiću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika GULLIVER TRAVEL d.o.o., Obala Stjepana Radića 32, OIB 25636115130, zastupanog po punomoćniku Anti Kačiću, odvjetniku u Dubrovniku, radi utvrđenja osnovanom tražbine u iznosu od 72.879,30 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-100/2020 od 16. prosinca 2024. i rješenja poslovni broj Povrv-100/2020-61 od 13. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-100/2020 od 16. prosinca 2024. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-100/2020-61 od 13. siječnja 2025. u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.411,11 eura i predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

III. O naknadi troškova žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem osnovanosti tužiteljeve tražbine prema tuženiku GULLIVER TRAVEL d.o.o., kao povezanom društvu u postupku izvanredne uprave nad društvom Agrokor d.d., u iznosu od 72.879,30 eura kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

2. Protiv presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da ocijeni tužbeni zahtjev osnovanim i naloži tuženiku naknaditi troškove tužitelju, ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 1.415,91 eura.

3. U žalbi u bitnom navodi da je zbog pogrešnog pristupa u izvođenju dokaza, rezultatima i ocjeni istih, odnosno ne ocjenjujući izvedene dokaze, prvostupanjski sud propustio utvrditi sve pravno relevantne činjenice, zbog čega je pogrešno odbio tužbeni zahtjev navodeći kako je tužitelj sam sebe onemogućio u dokazivanju jer tijekom postupka nije iznio pravno relevantne činjenice na kojima bi se temeljio tužbeni zahtjev. Smatra da je zbog takvog pristupa prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o činjeničnom i pravnom osnovu. Navodi da je tužitelj iznio činjenice i predlagao dokaze radi utvrđenja da je tuženik kao turistička agencija bio obveznik plaćanja naknade za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog režima. Sve te dokaze tužitelj je predložio prije zaključenja prethodnog postupka, a što je prvostupanjski sud neosnovano odbio. Tužitelj je predložio da se izvedu dokazi radi utvrđenja činjenice da je tuženik bio u najmu autobusa registarskih oznaka navedenih u evidenciji zaustavljenih vozila, priloženih uz račune izdane na ime plaćanja predmetne naknade. Prema Odluci o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila u zoni posebnog prometnog režima od 27. i 29. rujna 2014. koju je kao opći akt donijelo Gradsko vijeće Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ broj 10/14 i 18/15) obveznik plaćanja naknade je vlasnik vozila ili turistička agencija. Nadalje navodi kako sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka, kontrolora zaustavljanja, na okolnost da su zaustavljana vozila zapravo tuženikova vozila, te se poziva i na odluke donesene u drugim predmetima u kojima su u odnosu na istu činjeničnu i pravnu osnovu, prihvaćeni zahtjevi za isplatu naknade na temelju Odluke 10/14. Na kraju ističe da ukoliko je sud smatrao da tužitelj nije iznio činjenice na kojima temelji zahtjeve, zašto se uopće upustio u raspravljanje, zašto je dopustio da prvostupanjski postupak traje 6 godina odnosno zašto je izvodio dokaze, ako to ništa prilikom donošenja i pisanja odluke nije uzeo u obzir. Smatra nejasnim zaključak suda da nije dopušteno izvođenje dokaza u informativne svrhe jer nije navedeno na koje bi se to dokaze odnosilo, te nije obrazloženo zašto sud nije izveo neke od predloženih dokaza. Smatra da je takvim postupanjem sud povrijedio niz načela parničnog sudovanja, te je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja. Smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj svojim propustom da jasno i nedvosmisleno iznese odlučne činjenice onemogućio sebe u dokazivanju osnovanosti tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 1.415,91 eura.

5. Nakon navedene presude, prvostupanjski sud je donio rješenje poslovni broj Povrv-100/2020 od 13. siječnja 2025. kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.411,11 eura u roku od 15 dana, dok je za više zatraženih 1.140,79 eura tuženik odbijen s tim zahtjevom.

6. Tužitelj je protiv tog rješenja podnio žalbu pobijajući ga u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba postupka. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku, budući da su tuženiku dodijeljeni troškovi koji mu ne pripadaju. Predložio je ukinuti pobijano rješenje.

7. Tužiteljeve žalbe su osnovane.

8. Pobijana presuda i rješenje ispitani su na temelju odredbe članka 365. stavka 2. i članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 364. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet spora je utvrđenje osnovanosti tražbine tužitelja u iznosu od 72.879,30 eura, koja je osporena u postupku izvanredne uprave nad društvom AGROKOR d.d., a koju je tužitelj imao prema povezanom društvu GULLIVER TRAVEL d.o.o. Radi se o tražbini s osnove naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog režima u području oko povijesne jezgre grada Dubrovnika (Pile - Ploče) u razdoblju od 31. prosinca 2014. do 8. prosinca 2015., a na temelju Odluke Gradskog vijeća grada Dubrovnika o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima od 27. i 29. rujna 2014. (dalje: Odluka 10/14).

10. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je odluka na temelju koje tužitelj zahtijeva plaćanje naknade donesena na temelju valjane zakonske procedure utemeljene na odredbama Zakona o cestama, Zakona o sigurnosti prometa na cestama, Pravilnika o autobusnim stajalištima, Prometnom elaboratu za registraciju zaustavljenih i parkiranih turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu te uz prethodnu suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

11. Međutim, prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan iz razloga nedostatka činjenične osnove spora iznesene do zaključenja prethodnog postupka. U obrazloženju je navedeno kako činjenična osnova spora treba biti jasna i nedvosmislena jer je istom sud vezan, a da je u konkretnom slučaju iznesena činjenična osnova tužitelja bila manjkava i nedostatna i u trenutku zaključenja glavne rasprave, te da je unatoč manjkavoj činjeničnoj osnovi i predloženim dokazima iznesenim do zaključenja prethodnog postupka, prvostupanjski sud izvodio dokaze, ali je u konačnici zaključio da su dokazi izvedeni u informativne svrhe, a što prema odredbama Zakona o parničnom postupku nakon izmjena 2003. godine nije bilo dopušteno. Stoga je, ne ulazeći u ocjenu svih izvedenih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, te ne izvodeći sve dokaze koje je tužitelj predlagao utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovanim jer tužitelj nije dokazao da bi tuženikovi autobusi u utuženom razdoblju bili zaustavljeni u zoni posebnog režima odnosno da nije određeno naveo činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze radi utvrđenja tih činjenica iz kojih bi se utvrdile sve relevantne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke. U točki 35. obrazloženja je naveo koje su to relevantne činjenice, a tužitelj ih do zaključenja prethodnog postupka nije naveo.

12. Razmatrajući činjenice iz tužbe i predložene dokaze ovaj sud zaključuje da se ne slaže s utvrđenjima prvostupanjskog suda.

13. Tužitelj je pokrenuo ovaj postupak protiv tuženika zbog neplaćenih parkirališnih karata koje je tuženik, kao turistička agencija bio dužan plaćati za svako pojedinačno parkiranje i zaustavljanje turističkih autobusa i osobnih automobila u zoni posebnog prometnog režima na temelju Odluke 10/14. U prilog svojim tvrdnjama tužitelj je dostavio fotografije autobusa parkiranih na tužiteljevim parkirnim mjestima te podatke o vremenu parkiranja i registracije autobusa koje su evidentirali tužiteljevi kontrolori. Predložio je izvesti dokaz pribavljanja podataka o vlasnicima tih vozila od MUP-a te pribavljanjem ugovora o najmu koje je tuženik imao sklopljene s različitim autoprijevoznicima. Naime, tuženik je kao turistička agencija, koja organizira dolazak i odlazak velikog broja gostiju u Dubrovnik, sklopio ugovor o najmu s više autoprijevoznika koji su te goste razvozili. Također je predložio izvesti dokaz saslušanjem kontrolora na okolnost prikupljenih informacija od vozača autobusa koji su se parkirali na tužiteljevom parkingu. Nijedan od tih dokaza prvostupanjski sud nije izveo iako su bili predloženi prije zaključenja prethodnog postupka. Niti je uzeo u obzir činjenicu da je na većini autobusa koji su bili parkirani na tužiteljevom parkingu imalo oznaku tuženikove tvrtke.

14. Zbog pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda da tužitelj nije predložio adekvatne dokaze za utvrđivanje činjenice da postoji tuženikova obveza za plaćanje naknade za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog režima, donesena je pogrešna odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Drugim riječima, za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno je izvesti sve pravovremeno predložene dokaze.

15. U ponovnom suđenju, u novom prethodnom postupku (članak 377. stavak 1. ZPP-a) prvostupanjski sud će, imajući u vidu sve prethodno navedeno postupiti sukladno odredbama članaka 288.a i 219. stavka 2. ZPP-a, te će nakon jasnog određenja odlučnih činjenica, u okviru dokaznih prijedloga stranaka, pa i dopunskim vještačenjem ako ga ocjeni potrebnim, kao i pribavom isprava koje je tužitelj mogao i jeste predložio već u tužbi (članak 233. stavak 1. ZPP-a), utvrditi odlučne činjenice (jesu li se u utuženom razdoblju autobusi tuženika, kao turističke agencije, zaustavljali u zoni posebnog režima u području oko povijesne jezgre Grada Dubrovnika) sukladno članku 8. ZPP-a, te će potom donijeti novu, pravilnu, zakonitu i valjano obrazloženu odluku u skladu s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a. Tom odlukom će ponovno odlučiti o troškovima spora računajući i žalbene troškove (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac