REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1129/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. NA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. PA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Nenad Marković, odvjetnik u Sesvetama, protiv tuženika Posojilnica Bank eGen, OIB 24250429800, [adresa], Austrija, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-742/2023-3 od 12. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini poslovni broj P- 366/2022-16 od 23. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„I/ Proglašava se nedopuštenom ovrha, odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava po računima 1. tužitelja ZA , [adresa] , 10360 Sesvete (Grad Zagreb), OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelja RA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju pljenidbu i prijenos novčanih sredstava Financijska agencija provodi temeljem zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine predanog od strane tuženika POSOJILNICA BANK eGen sa sjedištem u [adresa], OIB:24250429800, na temelju 4 bjanko zadužnice do milijun kuna, specificirane kako slijedi:

- Bjanko zadužnica do milijun kuna ovjerena 06.07.2012.g.po Javnom bilježniku Tomislav Matijević iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-3393/12 izdana od 1. tužitelja,

- Bjanko zadužnica do milijun kuna ovjerena 06.07.2012.g.po Javnom bilježniku Tomislav Matijević iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-3394/12 izdana od 1. tužitelja,

- Bjanko zadužnica do milijun kuna ovjerena 06.07.2012.g.po Javnom bilježniku Tomislav Matijević iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-3395/12 izdana od 2. tužitelja,

- Bjanko zadužnica do milijun kuna ovjerena 06.07.2012.g.po Javnom bilježniku Tomislav Matijević iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-3397/12 izdana od 2. tužitelja, te se nalaže Financijskoj agenciji , Regionalni centar Zagreb, Vrtni put 3, 10000 Zagreb provedba upisa proglašenja nedopuštenim ovrhe, odnosno pljenidbe i prijenosa novčane tražbine iz točke 1. presude.

II/ Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 969.379,42 kuna, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR, trošak u iznosu od 128.558,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove prvostupanjske presude, tj. od 23.ožujka 2023. do isplate u skladu s čl.29. Zakona o obveznim odnosima po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2697/2023-2 od 13. rujna 2023. zbog pravnih pitanja:

- „Treba li prilikom podnošenja zadužnice na izravnu naplatu kao ovršne isprave, ovrhovoditelj dokazivati da zadužnica ima osnovu u pravnom poslu kojeg osigurava?“

i

- „Treba li zadužnica sadržavati naznaku posla kojeg osigurava te treba li pravni posao čiji je zadužnica instrument osiguranja sadržavati naznaku te iste zadužnice?“.

3. Tužitelji na reviziju nisu odgovorili.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

5. Revizija je neosnovana.

6.1. Predmet spora zahtjevi su tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe, odnosno pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po računima tužitelja, koju po zahtjevu za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnica opisanih u točki 1. obrazloženja ove presude provodi Financijska agencija. Na predmetnu su parnicu tužitelji kao ovršenici upućeni rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu Ovr-8474/17 od 11. prosinca 2017. povodom prijedloga u smislu članka 210. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ) u kojemu su se pozvali na razlog iz članka 50. stavka 1. točka 7. toga Zakona, dakle da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, u konkretnome slučaju zadužnice.

6.2. Prvostupanjski je sud tužbene zahtjeve ocijenio osnovanim po utvrđenju činjenice da tužitelji jesu izdali predmetne bjanko zadužnice, što među strankama nije sporno, ali i činjenice (koje utvrđenje tuženik u reviziji osporava, ali koja ne može biti predmetom preispitivanja u revizijskome stadiju postupka, jer revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena) da između tužitelja i tuženika nikada nije sklopljen neki pravni posao iz kojega bi postojala obveza tužitelja da tuženiku plate iznose za koje su zadužnice izdane, odnosno da „tuženik nije dokazao da je između stranaka sklopljen određeni pravni posao iz kojeg bi proizlazila obveza tužitelja IA i PA da plate iznose za koje su izdane predmetne zadužnice“. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da su tužitelji bjanko zadužnice predali upravo njemu, a to nije u postupku bilo ni sporno, iako prvostupanjski pogrešno shvaća kako je „Zveza bank“ kojemu je zadužnica predana pravni prednik tuženika označenoga kao Posojilnica Bank eGen, jer iz daljnjih navoda obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da se radi o jednoj te istoj pravnoj osobi koja je samo promijenila tvrtku. S ovakvim se utvrđenjem slaže drugostupanjski sud, a iz obrazloženja nižestupanjskih presuda za zaključiti je da sudovi smatraju kako izdavatelj zadužnice može s uspjehom osporavati naplatu po izdanoj zadužnici kada inače ne postoji tražbina vjerovnika iz zadužnice koja bi se mogla osigurati zadužnicom.

6.3. Tuženik u reviziji osporava ovakav zaključak nižestupanjskih sudova te ističe da je „u vezi s revizijskim pitanjima, tuženik tijekom cijelog postupka isticao kako zadužnica predstavlja samostalni pravni posao te nije na tuženiku da dokazuje na koji se pravni posao ista odnosi“. Posebno upućuje na dio iz obrazloženja odluke ovoga suda Rev 2367/2014-2 od 26. travnja 2016. koji glasi: „S time u svezi, obzirom da je apstraktni pravni posao kod zadužnice novčana obveza koja iz nje proizlazi - i koja je odvojena od pravnog posla u svezi kojeg je izdana, posljedično vezano s apstraktnošću te obveze tužitelj ionako glede postupka ostvarenja prava iz takve obveze ne može s uspjehom niti isticati prigovore iz osnovnog posla: tako da (time) tužitelj ne može s uspjehom osporavati ono što je tuženik učinio uporabom zadužnice kojom je raspolagao - i to pozivom na ništavost pravnog posla uz kojeg vezuje svoj zahtjev na vraćanje iznosa kojeg je tuženik naplatio korištenjem zadužnice.“.

7.1. Utvrđeno je, dakle, da su tužitelji predmetne zadužnice izdali (ovjerili kod javnoga bilježnika) 6. srpnja 2012.

7.2. Odredbom članka 126. stavka 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 139/2010, 125/2011, 150/2011, 154/2011, 12/2012, 70/2012, 80/2012) koji se na predmetne zadužnice primjenjuje s obzirom na dan njihova izdavanja propisano je: „Dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja.“.

8.1. Što se tiče prvoga revizijskoga pitanja („Treba li prilikom podnošenja zadužnice na izravnu naplatu kao ovršne isprave, ovrhovoditelj dokazivati da zadužnica ima osnovu u pravnom poslu kojeg osigurava?“), pri odgovaranju na njega valja poći od:

- članka 209. stavaka 1. i 2. OZ koji glase:

„(1) Ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu ovršnosti, ovršne nagodbe sklopljene pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku, zadužnice, bjanko zadužnice, naloga za plaćanje Hrvatske radiotelevizije s potvrdom o ovršnosti, europskog ovršnog naslova, europskog platnog naloga, a koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.

(2) Sadržaj i oblik zahtjeva za izravnu naplatu utvrdit će ministar nadležan za poslove pravosuđa pravilnikom koji će donijeti u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Uz zahtjev ovrhovoditelj treba priložiti izvornik, otpravak, ovjereni prijepis ili ovjerenu presliku isprave iz stavka 1. ovoga članka osim zadužnica koje je ovrhovoditelj dužan priložiti u izvorniku te ovjereni prijevod te isprave na hrvatski jezik u slučaju kada je sastavljena na stranom jeziku.“.

- članka 2. stavaka 2. i 3. Pravilnika o obliku i sadržaju zahtjeva za izravnu naplatu (Narodne novine br. 115/2012) koji glase:

„Zahtjev za izravnu naplatu podnosi se u pisanom obliku na propisanom obrascu, popunjen jasno i čitko rukom ili mehaničkim sredstvom pisanja.

Na zahtjevu se ne smije ništa brisati ili precrtavati.“.

i članka 3. toga Pravilnika koji glasi:

„Obrazac zahtjeva sadrži:

1. naziv „zahtjev za izravnu naplatu“

2. podatke o ovrhovoditelju/podnositelju zahtjeva: ime i prezime/naziv/tvrtka, adresa/sjedište, osobni identifikacijski broj (OIB) i podatke o punomoćniku, ako ga ima: ime i prezime, adresa

3. podatke o ovršeniku: ime i prezime/naziv/tvrtka, adresa/sjedište, osobni identifikacijski broj (OIB)

4. podatke o vrsti/nazivu ovršne isprave, izdavatelju, poslovnom broju, nadnevku donošenja, nadnevku ovršnosti.

5. naznaku da li se zahtijeva naplata tražbine u cijelosti ili djelomično

6. podatke o računu ovrhovoditelja, SWIFT, IBAN, poziv na broj

7. izjavu ovrhovoditelja/podnositelja pod kaznenom i materijalnom odgovornošću da su podaci uneseni u zahtjev istiniti.

8. potpis ovrhovoditelja/podnositelja/punomoćnika, pečat, nadnevak i mjesto.“

8.2. Dakle, od ovrhovoditelja se zahtjeva da prilikom podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu na temelju isprava navedenih u članku 209. stavku 1. OZ, među kojima je i bjanko zadužnica, ispuni obrazac, pri čemu se ne traži dokaz o tome da zadužnica ima osnovu u pravnom poslu kojeg osigurava. Tako ni tuženik prilikom podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu predmetnih bjanko zadužnica nije bio dužan „dokazivati da zadužnica ima osnovu u pravnom poslu kojeg osigurava“. Zato je odgovor na prvo revizijsko pitanje negativan.

9.1. I na drugo revizijsko pitanje odgovor je negativan, odnosno, niti zadužnica treba sadržavati naznaku posla kojeg osigurava niti pravni posao čiji je zadužnica instrument osiguranja treba sadržavati naznaku te iste zadužnice.

9.2. Da zadužnica, u konkretnome slučaju to je bjanko zadužnica, ne treba sadržavati naznaku posla kojeg osigurava, proizlazi iz Pravilnika o obliku i sadržaju bjanko zadužnice (Narodne novine br. 147/10 i 16/11) važećeg u vrijeme izdavanja predmetnih zadužnica, iz kojeg ne proizlazi da je ovaj podatak sadržaj obrasca bjanko zadužnice, koji sadržaj je propisan člancima 4. do 7. toga Pravilnika, pa se, dakle, u zadužnicu ne upisuje. Naime, člankom 2. stavcima 2. i 3. toga Pravilnika propisano je: „Bjanko zadužnica se izdaje na tiskanom obrascu popunjeno jasno i čitko rukom ili mehaničkim sredstvom pitanja. Na bjanko zadužnici se ne smije ništa brisati ili precrtavati.“ i „Bjanko zadužnica u cijelosti može biti ispisana računalnim ispisom prema tekstu obrasca.“.

10. Međutim, jedna je stvar to što prilikom podnošenja zadužnice na izravnu naplatu kao ovršne isprave, ovrhovoditelj ne treba dokazivati da zadužnica ima osnovu u pravnom poslu kojeg osigurava odnosno to što sama zadužnica ne treba sadržavati naznaku posla kojeg osigurava niti pravni posao čiji je zadužnica instrument osiguranja treba sadržavati naznaku te iste zadužnice, a druga je stvar može li ovršenik kao dužnik nakon što je ovrhovoditelj kao vjerovnik zatražio naplatu po zadužnici zahtijevati da se pljenidba proglasi nedopuštenom, što je ovršeniku dopušteno na temelju članka 210. stavka 1. OZ, te na što se pritom može s uspjehom pozvati. Naime, iz izloženoga konteksta onoga što je ovdje sporno, proizlazi da je to zapravo pitanje može li ovršenik u postupku u kojem se protiv njega zahtijeva izravna naplata s računa na temelju bjanko zadužnice koju je izdao zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom pozivom na činjenicu da ne postoji tražbina ovrhovoditelja iz pravnoga posla radi osiguranja koje tražbine je zadužnica izdana.

11. U presudi ovoga suda poslovni broj Rev 598/2023-2 od 21. studenoga 2023., odgovarajući na pitanja:

- „Može li se s uspjehom osporavati dopuštenost izravne naplate po zadužnici i izvan sadržaja zadužnice i činjenica navedenih u zadužnici, a uzevši u obzir da zadužnica ima svojstvo javne isprave u smislu članka 230. Zakona o parničnom postupku?“ i

- „Može li tužitelj s uspjehom osporavati naplatu tuženika na temelju bjanko zadužnice kao apstraktnog pravnog posla ističući prigovore iz osnovnog pravnog posla?“,

koja pitanja su zapravo sporna i u predmetnoj parnici, ovaj je sud naveo:

„Stroga formalnost zadužnice proizlazi iz obveze da se ona mora sastaviti u obliku pisane i solemnizirane isprave te mora biti sastavljena i popunjena sukladno podzakonskim aktima o zadužnici, odnosno Pravilniku o obliku i sadržaju zadužnice (''Narodne novine'', broj 115/12) i Pravilniku o obliku i sadržaju bjanko zadužnice (''Narodne novine'', broj 115/12). Zadužnica je prema tome privatna isprava potvrđena kod javnog bilježnika i samostalni pravni posao koji prati neki glavni pravni posao sa svrhom pojačanja i/ili osiguranja novčane obveze iz tog drugog glavnog ugovornog odnosa, a isto tako i autonoman akt dužnika koji ima sve elemente jednostranog pravnog posla.

Glavna karakteristika vrijednosnog papira, pa tako i same zadužnice je apstraktnost ugovorne obveze izdavatelja tj. vjerovnik može tražiti ispunjenje obveze iz tog papira, odnosno zadužnice, a izdavatelj ima mogućnost ograničenih prigovora iz čl. 1157. ZOO-a, s obzirom na to da OZ ne propisuje posebno prigovore koje izdavatelj zadužnice može istaknuti protiv zahtjeva vjerovnika za ispunjenje obveze iz zadužnice. To su prigovori koji se tiču izdavanja zadužnice, kao što je krivotvorenje, zatim prigovore koji proizlaze sadržaja zadužnice, kao što su rokovi ili uvjeti te prigovore koje ima prema samom izdavatelju zadužnice, kao što su prigovor prijeboja, nedostatak zakonom propisanog postupka za stjecanje zadužnice i odsutnost ovlaštenja. Prigovore koji se odnose na sami pravni posao koji je bio razlog izdavanja zadužnice kao sredstava osiguranja dužnik može istaći samo vjerovniku kojemu je on ustupio zadužnicu, ali ne i kasnijem njezinom stjecatelju na kojeg je prenesena tražbina iz zadužnice.

Naime, prema čl. 1157. st. 2. ZOO-a izdavatelj može protiv zahtjeva imatelja kojemu je on ustupio vrijednosni papir istaći nedostatke pravnog posla na temelju kojega je prijenos izvršen, ali te nedostatke ne može istaknuti protiv zahtjeva nekoga potonjeg imatelja (osim u slučaju normiranog čl. 1157. st. 3. ZOO).

Sa stajališta mogućih prigovora kojima se izdavatelj vrijednosnog papira može suprotstaviti zahtjevu za ispunjenje obveze iz vrijednosnog papira, tražbina iz vrijednosnog papira postaje apstraktna u trenutku kada prvi imatelj prenese tražbinu iz vrijednosnog papira trećoj savjesnoj osobi. To proizlazi iz završnog dijela st. 2. čl. 1157. ZOO-a prema kojem prigovore iz temeljnog pravnog posla „ne može istaknuti protiv zahtjeva nekoga potonjeg imatelja“.

Dakle, daljnji prijenos zadužnice s prvog imatelja na potonje stjecatelje onemogućava isticanje prigovora iz osnovnog posla budući da potonje stjecatelje zadužnice „štiti“ načelo apstraktnosti obveze iz zadužnice.

Budući da prema utvrđenom činjeničnom stanju nije došlo do prijenosa zadužnice na daljnjeg stjecatelja, to u konkretnoj situaciji postoji ovlaštenje tužitelja (izdavatelja zadužnice) da u odnosu na tuženika (kao prvog imatelja zadužnice) ističe i prigovore iz osnovnog pravnog posla za kojeg je bila osnova izdavanja i predaje predmetnih zadužnica radi ispunjenja obveze iz ugovora o građenju, a koje zadužnice sukladno odredbi čl. 214. st. 1. OZ-a imaju svojstvo privatnih isprava potvrđenih kod javnog bilježnika. To je ujedno i odgovor na postavljena pitanja.“

12. I u ovome postupku je utvrđeno da do prijenosa zadužnice nije došlo već da je ovdje tuženik prvi imatelj zadužnice (ista se činjenična situacija ne može utvrditi iz pravnoga shvaćanja iz odluke ovoga suda Rev 2367/2014-2 od 26. travnja 2016. na koju se tuženik poziva). Kako iz već postojećega izloženog shvaćanja ovoga suda proizlazi da se dužnik kao ovršenik može s uspjehom u parnici protiv prvoga imatelja zadužnice u kojoj traži proglašenje pljenidbe odnosno ovrhe nedopuštenom pozivati na to da ne postoji tražbina iz pravnoga posla zbog kojega je izdao zadužnicu, to proizlazi da se na nepostojanje obveze iz pravnoga posla s uspjehom mogu pozivati i tužitelji u ovoj parnici koji su dokazali da predmetna zadužnica zapravo uopće nema podloge u nekom pravnome odnosu između stranaka, odnosno da ne postoji tuženikova tražbina prema njima koju bi zadužnicom trebalo osigurati.

13. Dakle, proizlazi da su nižestupanjske presude zasnovane na pravnome shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem ovoga suda u vezi s primjenom materijalnoga prava.

14. Zato je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek