REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2970/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o. iz Osijeka, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. u Zagrebu, Savska cesta 32, radi isplate iznosa od 194.320,42 eur, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-387/2022 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-387/2022 od 28. svibnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.820,91 eur.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-387/2022 od 28. svibnja 2024. u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 194.320,42 eur sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 35.609,42 eur sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2024. do isplate. Točkom III. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,08 eur sa zateznom kamatom.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su potrošači FĆ, MĆ, ZĆ, KĆ, FĆP, RĆ, LĆ, GĆ, DĆ, VĆ, ĆĆ, AĆ, ĐĆ, NĆ, BĆ, OĆ, F, M, CĆ, HĆ, UĆ, PĆ, JĆ, EĆ, Z, K, ŠĆ, TĆ, IĆ, SĆ, ŽĆ, ČĆ, FV, MV, ZV, R, Zagajšek, KV, RV, LV, GV, DV, VV, ĆV, AV, ĐV, NV, BV, OV, CV, HV, UV, PV, JV, EV, ŠV, TV, IV kao korisnici kredita s tuženikom (prednikom tuženika Volksbank d,d., kasnije Sberbank d.d.) kao kreditorom sklopili Ugovore o kreditu. Ugovorom o ustupu tražbine navedeni potrošači su na tužitelja prenijeli tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetne odredbe u tom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzulu i o promjenjivoj stopi. Sud je utvrdio da se radi o tražbini nastaloj po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja se tražbina može ustupiti. Nadalje, sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da su potrošači dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnim potrošačima, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je odustao od saslušanja korisnika kredita. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije. Isto tako prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. Kako se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem uplata na temelju ništetne odredbe ugovora, sud je zatezne kamate odredio od dana plaćanja. Na utvrđeno činjenično stanje sud je primijenio odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), odredbe članaka 3. točke 1., 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) te članka 80. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

3. O naknadi troškova prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).

4. Protiv označene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud preinači, odnosno ukine presudu u pobijanom dijelu. Iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija u točkama I. i II. izreke. U žalbi u bitnome navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer se radi o strogo osobnoj tražbini pa tužitelj koji nije potrošač ne može tražiti zaštitu po osnovi potrošačkih prava. Smatra da prijenos potrošačkih prava nedopušten i ništetan. Zbog toga tvrdi da je počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 5.028,13 eur.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Traži trošak sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 3.820,91 eur.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga utvrđenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

8. Predmet spora je povrat iznosa koji je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi u švicarskim francima, koja je tražbina ustupljena tužitelju od strane potrošača, korisnika kredita.

9. Među strankama nije sporno da je tuženik kao kreditor s korisnicima kredita sklopio Ugovore o kreditu u razdoblju od 2004. do 2008. godine. Nije sporno da su korisnici kredita tijekom 2019. godine sklopili s tužiteljem, Ugovor o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

10. Nesporno je i da je Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača vodio, između ostalog, i protiv (ovdje) tuženika spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 te da je u tom sporu 4. srpnja 2013. donesena presuda kojom je, između ostalog, utvrđeno da je (ovdje) tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Između stranaka također nije sporno da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (djelomično) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i (djelomično) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018. (str. 154. -224. spisa) kao i to da je izjavljene revizije protiv obje navedene drugostupanjske presude Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio odlukama poslovni broj Revt 575/2016 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

12. Tužiteljevi žalbeni navodi da se radi o strogo osobnoj tražbini pa tužitelj koji nije potrošač ne može tražiti zaštitu po osnovi potrošačkih prava i da prijenos potrošačkih prava nedopušten i ništetan, nisu osnovani.

13. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 1153/2023 od 4. siječnja 2024. dao je slijedeće stajalište: „Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio im svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno stavku 2. istog članka može prema primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje“.

14. Stoga, kako je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka i nije dokazao da se u kod sklapanja predmetnih ugovora pojedinačno pregovaralo s korisnicima kredita, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev. Tuženik u žalbi ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

15. Pravilna je i zakonita i odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke presude.

16. Slijedom navedenog valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.

17. Temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen, jer je ovaj sud ocijenio da zahtijevani troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice.

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak