REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-773/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĐ, vlasnika Zajedničkog obrta za ugostiteljstvo [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije izjavljenog protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5154/2022-2 od 3. rujna 2024. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P- 670/2020-37 od 20. rujna 2022., na sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5154/2022-2 od 3. rujna 2024. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P- 670/2020-37 od 20. rujna 2022. u točkama I. i III. izreke. U prijedlogu je označio pet pravnih pitanja za koja smatra važnima za odluku u sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Pitanja glase:

„1. Je li odredba ugovora o kreditu između banke i trgovca, koji je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika, a kojom se ugovara pravo banke izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, ništetna, odnosno protivna odredbi iz čl. 3., ili čl. 269. st. 2., ili čl. 271. ili čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05)?

2. Je li sud dužan prilikom ocjene eventualne ništetnosti ugovorne odredbe između banke i trgovca, kojom se ugovara pravo banke izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, uzeti u obzir je li trgovac prilikom sklapanja ugovora postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika u skladu sa čl. 10. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05)? 3. Je li ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između kreditne institucije i potrošača sama po sebi ništetna u slučaju ako je ugovorna odredba o načinu promjene takve kamatne stope ništetna?

4. Treba li se odredba čl. 1115. ZOO-a tumačiti na način da je ugovorna strana koja sklapa ugovor o kreditu u svojstvu kreditora s drugom stranom koja je trgovac nepošten stjecatelj u odnosu na ono što je stekla temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu zbog činjenica da je ugovorna strana kreditor predložila ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom i da sklapa ugovor o kreditu u obavljanju djelatnosti koja čini predmet njezinog poslovanja?

5. Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima, u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu?“.

1.2. Kao razlog važnosti prvog istaknutog pitanja tuženik ukazuje da pravno shvaćanje iz pobijane odluke odstupa od prakse revizijskog suda (Revt-151/2006, Rev-1461/1990, Rev-14/1992, Rev-351/2003), od ranije prakse Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (Pž-2462/03), kao i drugih drugostupanjskih sudova (Županijski sud u Puli, Gž-2658/12), dok za drugo postavljeno pitanje ističe da praksa drugostupanjskih sudova o istom nije jedinstvena (VTSRH, Pž-1558/17). Za treće postavljeno pitanje tuženik ističe da pobijana presuda odstupa od shvaćanja revizijskog suda u odluci Revt-249/14, kao i drugog drugostupanjskog suda (Županijski sud u Puli, Gž-352/19). Za četvrto postavljeno pitanje tuženik ukazuje na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004., dok konačno za peto postavljeno pitanje, kao razlog njegove važnosti, ukazuje na praksu revizijskog suda (Rev x-183/2011, Rev-2245/17, pravno shvaćanje Sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.) smatrajući da pravno shvaćanje u pogledu računanja zastare nedovoljno jasnim i određenim.

1.3. Predlagatelj smatra da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao dopustiti podnošenje revizije radi predloženih pitanja koja su važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, ali i za razvoj prava kroz sudsku praksu te za ostvarivanje ustavnih prava tuženika na pošteno suđenje i jednakost svih pred zakonom, a za koja prava smatra da su mu povrijeđena donošenje pobijane presude, koja je, prema stavu tuženika, neobrazložena i arbitrarna, a u postupku koji je prethodio navedeno pravo je povrijeđeno i u aspektu prava na „jednakost oružja“.

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj nije odgovorio.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i st. 2. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom postupka koji je prethodio revizijskom povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.

4. Naime, prema odredbi čl. 385.a ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

5. Što se tiče postavljenih pitanja od 1. - 3. koja problematiziraju ništetnost pojedinih odredaba ugovora, valja reći da ista nisu važna pitanja za rješenje ovog spora s obzirom da je o pitanju ništetnosti tih odredaba već pravomoćno odlučeno (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6691/2019-2 od 28. travnja 2021.). Što se tiče pitanja poštenja (savjesnosti) tuženika valja reći da navedeno pitanje nije važno budući da pravno shvaćanje iz pobijane presude ne odstupa od recentne sudske prakse revizijskog suda o navedenom pitanju (primjerice, Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev 2868/2018 i Rev 1803/2019.). Naposljetku, i pitanje početka tijeka zastare u pobijanoj je presudi također riješeno u skladu s ustaljenom sudskom praksom revizijskog suda, izraženo i u pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. koje je doneseno povodom podudarnih spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a u navodima tuženikovog prijedloga ovaj sud ne nalazi razloga isto ponovo preispitivati.

6. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

7. Razmatrajući iznesene navode u prijedlogu u vezi povrede temeljnog prava na pravično suđenje ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da odgovori na prijedlog i iznese odlučne činjenice te predlaže dokaze i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika te one sadrže dostatne, relevantne i uvjerljive razloge o osnovi i visini zahtjeva tužitelja, kao i o istaknutim prigovorima tuženika pa se iste ne mogu smatrati neobrazloženima ili arbitrarnima. Zbog navedenog, a i zbog vrlo općenitih navoda tuženika u prijedlogu o povredi temeljnih prava u aspektu „jednakosti oružja“, ništa ne upućuje na zaključak da mu je u postupku povrijeđeno prava na pravično suđenje.

8. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić