REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1202/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić, članice vijeća i Slavka Pavkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MANORA LOŠINJ d.o.o., Nerezine, Mandalenska 26b, OIB: 45467196064, koga zastupa punomoćnik Nikola Sabljar, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika ADING PROJEKT d.o.o., Zagreb, Pešćanska ulica 176, OIB: 23194084178, koga zastupa punomoćnik Igor Grubišić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu stranaka za dopuštenje revizije tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3346/2023-2 od 27. studenoga 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-243/2021- 42 od 7. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e :

I Dopušta se tužitelju podnošenje revizije zbog povrede temeljnog ljudskog prava u odnosu na odluku o trošku postupka sadržana u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3346/2023-2 od 27. studenoga 2024.

II Tuženiku se dopušta podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3346/2023-2 od 27. studenoga 2024 u odnosu na pitanja:

1.“Je li žalbeni sud dužan odgovoriti na sve žalbene prigovore koji su od odlučnog značenja za odluku o sporu, kada žalba sadržava konkretne prigovore (/razloge) u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava?“

2.“Predstavlja li račun ispostavljen od strane pravne osobe za pružene usluge ili isporučenu robu dostatan dokaz za zaključak suda o visini nastale štete upravo u visini iznosa naznačenog u tom računu u okolnostima kada tužitelj uz taj račun nije priložio potvrdu financijske institucije o izvršenom plaćanju tog računa?“

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju 138.741,93 EUR/1.045.351,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako su naznačeni pod toč. I. izreke presude. Ujedno je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu 1.055,36 EUR/7.951,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 40.789,83 EUR

/307.339,97 kn (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je toč. I. izreke prvostupanjske presude u dijelu od 83.822,80 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od iznosa naznačenih u izreci presude (toč. Izreke). Preinačena je prvostupanjska presuda u preostalom dijelu pod toč. I. izreke na način da je odbijen preostali dio tužbenog zahtjev od 54.919,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, te je ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije uz prijedlog da se dopusti revizija protiv navedene presude.

4. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije uz prijedlog da se dopusti revizija protiv navedene presude.

5. U odgovoru na tuženikov prijedlog za dopuštenje presude, tužitelj predlaže odbaciti prijedlog jer da je tuženik propustio objasniti zašto bi se radilo o pitanjima koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6. Prijedlozi tužitelja i tuženika su djelomično osnovani.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da su postavljena pitanja koja su dopuštena ovim rješenjem važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

8. Predmet spora proizlazi iz ugovora o građenju od 15. studenoga 2018. s aneksom broj 15-10/18 od 15. studenoga 2018. Tim se ugovorom tuženik obvezao tužitelju izvesti radove te dobaviti i ugraditi opremu za realizaciju projekta dogradnje i rekonstrukcije tužiteljevog hotela, najkasnije do 20. svibnja 2019. Ugovorena cijena radova iznosila je 7.924,116,91 kn uz prijenos porezne obveze, dok su anexom ugovoreni hidroizolacijski radovi u vrijednosti od 351.646,58 kn, što zajedno s osnovnim ugovorom iznosi 8.275.763,49 bez PDV. Stranke su se usuglasile da svi rokovi u ugovoru predstavljaju bitan element ugovora. Među strankama je sporno je li tuženik izveo radove sa zakašnjenjem te s tim u vezi, ima li tužitelj pravo na ugovornu kaznu. Sporna je i kvaliteta izvedenih radova kao i to je li tuženik odgovoran za naknadu štete koju je tužitelj (prema njegovom mišljenju) pretrpio zbog umanjenja vrijednosti građevine, pogrešnog odvoza zemlje i otkaza rezervacija uslijed kašnjenja.

9. Drugostupanjski sud je zaključio da tužitelj ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu sukladno čl. 353. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO). Budući da je tužitelj predmetni objekt počeo koristiti još krajem lipnja 2019., a pravo na ugovornu kaznu se pozvao tek 4. rujna 2019., to je drugostupanjski sud zaključio da tužiteljev zahtjev za naplatu ugovorne kazne od 54.919,13 Eura nije osnovan.

10. U odnosu na zahtjev tužitelja za naplatu troškova sanacije nedostataka od 12.825,06 Eur kao i zahtjev za naknadu štete zbog umanjenja vrijednosti građevine od 57.336,25 Eur, drugostupanjski sud zaključuje da je prvostupanjski sud dao valjane razloge i to sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Jasminke Lilić.

11. Također prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu zahtjeva za naknadu štete zbog otkaza rezervacija uslijed tuženikova kašnjenja u izvođenju radova, odnosno potvrđuje prvostupanjsku presudu u tom dijelu od 7.124,27 Eur. Uz to drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na troška odvoza zemlje s gradilišta u iznosu od 5.613,47 Eur i za ugradnju elektro ormarića od 923,75 Eur.

12. Tužitelj je u prijedlogu postavio sljedeće pitanje:

„Da li kod ugovora o građenju nakon što se smatra da je vjerovnik primio ispunjenje, vjerovnik i nakon toga ima pravo zahtijevati ugovoru kaznu zbog zakašnjenja iz čl. 353. st. 2 t. 5. ZOO do završetka konačnog obračuna?“

Kao razlog za navedeno pitanje tužitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-241/2022 od 10. siječnja 2023. Međutim, navedena odluka nije usporediva s konkretnim slučajem jer je u toj odluci riječ o primjeni Posebnih uzanci o građenju dok u pobijanoj odluci to nije bio slučaj. Stoga navedeno pitanje nije važno za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava, te razvoj prava kroz sudsku praksu.

12.1. Pored toga, tužitelj navodi da su mu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čija je posljedica uskrata prava na naknadu troškova i povreda prava iz čl. 29. Ustava RH. To stoga što je drugostupanjski sud potvrdio dio prvostupanjske presude koji se odnosi na tužbeni zahtjeva za popravkom štete a s kojim je zahtjevom tužitelj uspio i za potrebe kojeg je provedeno građevinsko vještačenje i saslušani svjedoci. Budući da je za dio zahtjeva koji je prihvaćen bilo potrebno provoditi vještačenje i saslušati svjedoke – to ističe da mu je time ograničeno pravo na pristup sudu i da mu je povrijeđeno pravo iz čl. 29. Ustava. To stoga što su sudovi odlučili da sva stranka snosi svoj trošak uz zaključak da su stranke uspjele približno u jednakim dijelovima. Tužitelj ističe da je za dokazivanje činjenica na kojima se temelji zahtjev za isplatom iznosa po osnovi ugovorne kazne nije provedeno vještačenje niti su saslušavani svjedoci, dok je u odnosu na njegov prihvaćeni zahtjev provedeno vještačenje i saslušani svjedoci.

Navedeni prigovori tužitelja u pogledu troška postupka su osnovani, odnosno tužitelj je učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pa je stoga na temelju čl. 389.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

13. Tuženik je postavio sljedeća pitanja:

1. “Je li žalbeni sud dužan odgovoriti na sve žalbene prigovore koji su od odlučnog značenja za odluku u sporu, kada žalba sadržava konkretne prigovore (razloge) u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava i ocjenu materijalnih dokaza?“

Naime, tuženik ističe da je u žalbi prigovorio da je tužitelj samo dostavio račune kao dokaz na visinu štete bez dokaza da je te račune uistinu i platio osobama koje su ih ispostavile, pri čemu kao razlog navodi odluku Revd-2035/20 od 15. rujna 2020.

Prema ocjeni ovog suda navedeno pitanje je važno za odluku u predmetnom sporu kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava, te razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. “Radi li se o pretjeranom formalizmu pri odlučivanju kada sud, odlučujući o naknadi štete zbog dužnikovog zakašnjenja u ispunjenje obveze, zaključuje da je dužnik u zakašnjenju jer nije u skladu s ugovorom pisanim putem tražio produženje roka od tužitelja kao vjerovnika, unatoč tome što je tuženik usmeno putem obavijestio tužitelja o razlozima kašnjenja a tijekom postupka provedeno vještačenje kojim je utvrđeno postojanje opravdanih razloga za zakašnjenje?“

Pri tome se tuženik poziva na odluke koje nisu odgovarajući razlozi; odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4362/2021 od 14. studenoga 2023. (odnosi se na troškove upravnog postupka), odluku Revd 4830/2021-2 (odnosi se na zahtjeva na mirno rješenje spora gdje je stranka Republika Hrvatska), Revd- 2856/2022-2 (odnosi se na poštivanje roka na upućivanje u parnicu), Rev 433/2023-2 (odnosi se na zahtjeva na mirno rješenje spora gdje je stranka Republika Hrvatska). Stoga navedeno pitanje nije važno za odluku u predmetnom sporu kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava, te razvoj prava kroz sudsku praksu.

3. “Može li sud, polazeći od toga da se tuženik suprotstavio osobi vještaka kojeg je predložio tužitelj, pozivom na odredbu čl. 251. st. 4. Zakona o parničnom postupku, propustiti umjesto predloženog vještaka odrediti drugog vještaka po svom izboru, polazeći od toga da je predloženi vještak prethodno bio imenovan vještakom u postupku između istih stranaka u postupku osiguranja dokaza na istoj nekretnini?“

Navedeno pitanje nije važno za odluku u predmetnom sporu kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava, te razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o ovlasti suda sukladno čl. 251. st. 4. ZPP te jer razlog na koji se poziva tuženik, odluka Rev 605/2023-2 od 27. rujna 2023. ne odgovara konkretnom slučaju jer je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da: „Vodeći računa o pravilima o teretu dokazivanja i sadržaju nalaza i mišljenja sudskog vještaka kojeg je tužitelj predložio uz tužbu, parnični sud ne može samo na temelju protivljenja tuženika o osobi tog vještaka, izvesti zaključak da tužitelj nije dokazao visinu zahtjeva.“

4. “Predstavlja li račun ispostavljen od strane pravne osobe za pružene usluge ili isporučenu robu dostatan dokaz za zaključak suda o visini nastale štete upravo u visini iznosa naznačenog u tom računu u okolnostima kada tužitelj uz taj račun nije priložio potvrdu financijske institucije o izvršenom plaćanju tog računa?“

14. Kao razlog poziva se na odluku Rev 194/2024-2 od 8. svibnja 2024. koja se ne odnosi na predmetni postupak jer se u njoj izražava pravno shvaćanje da potrošač ima pravo na prethodnu obavijest o posebnim ugovornim odredbama.

15. Drugi razlog na koji se tuženik poziva je odluka Rev 136/2023-2 od 5. travnja 2023. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da: "Račun o kojemu je ovdje riječ, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu") - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave iz smisla odredaba čl. 230. ZPP-a“.

16. Stoga je u odnosu na ovo pitanje revizijski sud zaključi da je važno za odluku u predmetnom sporu kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava, te razvoj prava kroz sudsku praksu.

17. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 389.b st. 1. i 3. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja, odnosno prihvatiti prijedlog tužitelja u odnosu na povredu ljudskih prava u pogledu odluke o trošku drugostupanjske odluke te prihvatiti prijedlog tuženika u odnosu na pitanja naznačena u izreci ovog rješenja dok se za ostala pravna pitanja iz prijedloga za dopuštenje revizije smatra da je prijedlog u odnosu na njih povučen (čl. 389.b st. 3. ZPP).

Zagreb, 7. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil