Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-537/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici u Sisku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-283/2023-23 od 29. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice i žalba tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju, te se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P- 283/2023-23 od 29. veljače 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na slijedeće iznose i za razdoblje:

- 0,75 EUR od 1. rujna 2007. do 29. rujna 2015.,

- 0,03 EUR od 1. siječnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- 3,38 EUR od 1. veljače 2008. do 29. rujna 2015.,

- 6,49 EUR od 1. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.,

- 9,52 EUR od 1. travnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- 3,29 EUR od 1. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- 1,20 EUR od 1. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- 4,02 EUR od 1. srpnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- 0,19 EUR od 1. rujna 2008. do 29. rujna 2015.,

- 3,22 EUR od 1. listopada 2008. do 29. rujna 2015.,

- 21,11 EUR od 1. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

- 7,98 EUR od 1. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

- 22,56 EUR od 1. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 24,54 EUR od 1. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

- 25,53 EUR od 1. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- 23,17 EUR od 1. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 22,82 EUR od 1. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 19,04 EUR od 1. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 15,84 EUR od 1. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 17,33 EUR od 1. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

- 19,80 EUR od 1. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

- 18,39 EUR od 1. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

- 17,02 EUR od 1. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

- 20,17 EUR od 1. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

- 23,15 EUR od 1. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 26,30 EUR od 1. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

- 25,47 EUR od 1. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

- 30,77 EUR od 1. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 29,40 EUR od 1. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 32,07 EUR od 1. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 47,06 EUR od 1. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 43,65 EUR od 1. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- 56,45 EUR od 1. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- 49,70 EUR od 1. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- 44,62 EUR od 1. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

- 60,06 EUR od 1. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

- 69,23 EUR od 1. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 62,34 EUR od 1. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

- 63,35 EUR od 1. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- 58,41 EUR od 1. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 59,93 EUR od 1. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 76,74 EUR od 1. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 79,11 EUR od 1. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 97,08 EUR od 1. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

- 90,37 EUR od 1. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

- 13,44 EUR od 1. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana;

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici ukupni iznos od 1.446,09 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine u toj točki navedene mjesečne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija;

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 348,02 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate i ukupnog iznosa od 4.001,47 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine u toj točki navedene mjesečne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate;

- preinačuje u točki II. izreke na način da se tuženiku nalaže isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na slijedeće iznose i za razdoblje:

- 66,47 EUR od 1. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

- 79,64 EUR od 1. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

- 78,49 EUR od 1. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

- 82,29 EUR od 1. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 86,47 EUR od 1. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

- 86,59 EUR od 1. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- 83,97 EUR od 1. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 85,03 EUR od 1. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 86,60 EUR od 1. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 84,91 EUR od 1. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- 85,06 EUR od 1. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- 83,50 EUR od 1. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

- 80,61 EUR od 1. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- 84,41 EUR od 14. studenoga 2012. do 29. rujna 2015.,

- 85,41 EUR od 1. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- 84,90 EUR od 1. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 79,76 EUR od 1. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- 83,32 EUR od 1. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- 84,14 EUR od 1. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 82,54 EUR od 1. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 77,80 EUR od 1. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 74,87 EUR od 1. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- 77,47 EUR od 1. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

- 79,27 EUR od 1. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- 83,85 EUR od 1. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- 81,33 EUR od 1. studenoga 2013. do 29. rujna 2015.,

- 82,45 EUR od 1. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- 83,38 EUR od 1. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 81,92 EUR od 1. veljače 2014. do 29. rujna 2015.,

- 83,70 EUR od 1. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

- 82,79 EUR od 1. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 81,01 EUR od 1. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 80,21 EUR od 1. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 80,56 EUR od 1. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- 82,79 EUR od 1. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

- 85,07 EUR od 1. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

- 84,87 EUR od 1. listopada 2014. do 29. rujna 2015.,

- 86,01 EUR od 1. studenog 2014. do 29. rujna 2015.,

- 87,66 EUR od 1. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

- 86,99 EUR od 1. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 87,92 EUR od 1. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

- 87,92 EUR od 1. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

- 87,92 EUR od 1. travnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 87,92 EUR od 1. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 87,92 EUR od 1. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 87,92 EUR od 1. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- 87,92 EUR od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.,

- 87,92 EUR od 1. rujna 2015. do 29. rujna 2015.,

i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana;

- preinačuje u točki III. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku na ime preplate anuiteta vezanih uz promjenu tečaja CHF po Ugovoru o kreditu broj: 3208976615 od 27. travnja 2007. isplatiti tužiteljici iznos od 1.446,09 EUR sa zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da joj na ime preplaćene razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. isplati iznos od 348,02 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, kao i da joj na ime preplate anuiteta vezanih uz promjenu tečaja CHF po navedenom Ugovoru o kreditu isplati iznos od 4.001,47 EUR sa zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 287,50 EUR sa zateznom kamatom od 29. veljače 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke II. i III izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženika da joj naknadi cjelokupne troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te mu dosudi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik s osnova ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208976615 sklopljenog 27. travnja 2007. između njezinog sada pok. supruga LC kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja odredba se odnosi na otplatu kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) prema tečaju na dan plaćanja isplati iznos od 5.447,56 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, te zahtjev za isplatu razlike u obračunatoj nedospjeloj glavnici na dan konverzije (30. rujna 2015.) u iznosu od 348,02 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 27. travnja 2007. između prednika tužiteljice LC kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208976615 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je predniku tužiteljice isplaćen iznos od 32.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalja: HNB) na dan isplate kredita, s rokom otplate 10 godina i redovnu kamatu od 3,87% godišnje, promjenjivu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora i Ugovora o suradnji s Dalekovod d.d. Zagreb

- da su ugovorne strane ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunama obračunatim po srednjem tečaja HNB važećem na dan plaćanja za CHF

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, što proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice (da je kredit podignut za adaptaciju stana u kojem stanuje), koji ugovor je obuhvaćenom presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu između „Potrošača“ - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, dakle i ovdje tuženika kao prvotuženika, pod poslovnim brojem: P- 1401/2012, a koja je u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je glede sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završen na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da se tužiteljica imajući u vidu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/19, 112/19, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) opravdano u ovoj parnici poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, jer je tom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, i to zato što je protivno zakonu unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom u ovoj parnici, u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača usvojen

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila prisutna kada je njezinom suprugu osobna bankarica ponudila kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji, te je ugovor sastavila banka, dakle suprug nije imao utjecaja na ugovorne odredbe i nije mu pojašnjen rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti je upozoren na posljedice takve ugovorne odredbe

- da je 7. siječnja 2016. između prednika tužiteljice LC i tuženika sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2005., da je člankom 4. Dodatka konstatirano da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 6.903,75 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. 48.193,50 HRK, te člankom 5. Dodatka da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 32.771,23 HRK, te da se visina preplate može promijeniti u prijelaznom razdoblju (do sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka ugovoru o kreditu)

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO-a), te je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2023., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

- da je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje Ksenije Vrebac, dipl. oec., utvrđeno da ukupna pozitivna razlika između iznosa koji je tužiteljica u pojedinom mjesecu tijekom utuženog razdoblja do konverzije 30. rujna 2015. po osnovi promjene tečaja CHF stvarno platila i iznosa koje bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 5.447,56 EUR, dok razlika u glavnici (Ugovora o kreditu uzimajući u obzir ništetnu valutnu klauzulu i glavnice po Dodatku ugovora o kreditu) sve na dan 30. rujan 2015. iznosi 2.622,13 kn odnosno 348,02 EUR, zatim da ukupna negativna razlika po osnovi tečaja CHF tijekom utuženog razdoblja do konverzije 30. rujna 2015. iznosi -40,69 kn odnosno -5,41 EUR, dok preplata iz Dodatka ugovora o kreditu iznosi 32.771,23 kn odnosno 4.349,49 EUR, pa razlika između zbroja pozitivne tečajne razlike i razlike u glavnici, te preplate iz Dodatka iznosi

10.895,35 kn odnosno 1.446,09 EUR

- da tuženik nije postavio ni protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor prijeboja ili prigovor radi prebijanja pa potraživanje tužiteljice ne treba umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF prethodno ocijenio ništetnom, te cijeneći da provedenom konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, zbog čega tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, obvezao je tuženika točkom I. izreke isplatiti tužiteljici iznos od 1.446,09 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, koji iznos predstavlja razliku zbroja preplaćenih anuiteta vezanih uz promjenu tečaja CHF (5.447,56 EUR) i preplaćene razlike nedospjelog iznosa glavnice (348,02 EUR), te preplate priznate u konverziji (4.349,49 EUR), sve to pozivajući se na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za isplatu odbio kao neosnovanog (točka II. izreke).

8. U žalbi tužiteljica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a navodeći da je presudom prekoračen tužbeni zahtjev, naime, prvostupanjski sud da je bio dužan odlučivati samo u pogledu postojećeg tužbenog zahtjeva, a ne umanjivati njezino potraživanje za preplatu iz konverzije, za što nije postojao odgovarajući zahtjev tuženika, već samo traženje da se taj iznos „uzme u obzir“. Nadalje, ukazuje na neosnovanost navoda tuženika da je konverzijom izvršena restitucija iznosa koje je njezin prednik preplatio, a tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi kojima je glavnica i kamata vezana uz valutnu klauzulu u CHF u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije, ističući da su stranke sklapanjem Dodatka regulirale ugovorni odnos za ubuduće, te istim nije postignut učinak njezinom predniku naknaditi ono što je pretplatio po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Također, u odnosu na iznos preplate ukazuje na čl. 5. st. 2. Dodatka prema kojem se utvrđeni iznos preplate može povećati ili smanjiti, navodeći i da je njezinom predniku na svaki pojedinačni mjesečni preplaćeni iznos trebalo priznati zateznu kamatu od dana plaćanja. Ujedno, osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da treba imati u vidu da se radi o potrošačkom ugovoru, zatim treba uspjeh u sporu vrednovati kvalitativno i kvantitativno, te voditi računa da se radi o jednakoj visini troškova zastupanja i za usvojeni i za cjelokupno zahtijevani iznos tužbenog zahtjeva, pa su joj troškovi postupka trebali pripasti u cijelosti.

9. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da je obrazloženje presude manjkavo i u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokazima, ističući i povredu načela ocijene dokaza i povredu odredbe čl. 338. ZPP-a. Navodi da je u prvostupanjskom postupku ostalo neutvrđeno ima li uopće prednik tužiteljice status potrošača, jer iskazom tužiteljice nije dokazano za što su iskorištena sredstva dobivena Ugovorom o kreditu. Osim toga, kao odlučnu činjenicu da je trebalo uzeti u obzir da je s prednikom tužiteljice 7. siječnja 2016. zaključio Dodatak ugovoru o kreditu, dakle da je izvršena konverzija osnovnog kredita u CHF u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15, pa se neosnovanim ukazuju navodi prvostupanjskog suda da odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Dodatka. Ističe i da je konverzija predmetnog kredita (koja je odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15) isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza prednika tužiteljice kao potrošača i njega kao trgovca, pa je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Nadalje, osporava stajalište prvostupanjskog suda o nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ukazujući da je ista dopuštena odredbom čl. 22. ZOO-a i da se radi o jasnoj i razumljivoj ugovornoj odredbi, a osim toga da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima samo se pozvati na utvrđenja iz kolektivnih odluka, ističući i da je prednik tužiteljice bio informiran o valuti za koju se veže glavnica kredita. Također, navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio potraživanje tužiteljice umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Osporava i stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare i o tijeku zatezne kamate na pojedinačne preplaćene iznose, navodeći da je tužiteljici pobijanom odlukom dosuđena zatezna kamata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/2020) što je nezakonito i nepravilno, dok odluku o troškovima osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, kao i navodeći da je pogrešno izračunat uspjeh stranaka u sporu jer tužbenim zahtjevom nije postavljen deklaratorni zahtjev na utvrđenje, već samo kondemnatorni zahtjev za isplatu.

10. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama parničnih stranaka, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni, razumljivi i neproturječni, pa ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

13. Također, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, jer je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice (koji je djelomično usvojen, a djelomično odbijen), te istim nije dosuđeno više od onoga što je traženo.

14. Nisu počinjene niti daljnje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP- a na koje u žalbi ukazuje tuženik, jer je prvostupanjski sud do svog uvjerenja o bitnim činjenicama došao na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, te pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika.

15. Odgovarajući na žalbene navode tuženika, prije svega, valja reći da obzirom se u konkretnom slučaju radi o kondemnatornom zahtjevu za isplatu, neosnovano tuženik osporava pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka.

16. Nadalje, neosnovano tuženik pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na otplatu kredita uz valutnu klauzulu u CHF ništetna, o čemu je prvostupanjski sud odlučio kao o prethodnom pitanju za odlučivanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva za isplatu na temelju te ništetne odredbe, pri čemu je pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

16.1. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je prednik tužiteljice predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kao i da tuženik na kojem je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka te odluke u konkretnom slučaju, pa tako ni da prednik tužiteljice ne bi imao status potrošača ili da bi ga u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njegove buduće obveze. Pri tome valja reći da pravilnost utvrđenja da je riječ o potrošačkom ugovoru i da je prednik tužiteljice bio potrošač, proizlazi već iz same činjenice da mu je tuženik ponudio sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. sukladno ZID ZPK/15, čemu ne bi bilo mjesta da se ne radi o potrošačkom ugovoru.

16.2. Neodlučni su i žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na dopuštenost ugovaranja valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO-a, budući da odredba o valuti obveze vraćanja kredita vezana za CHF nije utvrđena ništetnom zbog toga što bi bila protivna prisilnom propisu, već stoga što je nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 jer tuženik prije zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na koji način je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to čl. 81., 82. i 90., a zbog čega je navedena odredba sukladno čl. 87. tog Zakona ništetna.

16.3. Također, neodlučni su, a ujedno i neosnovani žalbeni navodi tuženika o razumljivosti sporne ugovorne odredbe i nastavno tome isključenju iste iz testa poštenosti, jer se radi o odredbi koja je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, koja, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.4. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u svezi zauzetog Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj navodi: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu“.

16.5. Konačno, neosnovan je i žalbeni navod tuženika kojim osporava stav prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta priznavanju tzv. negativnih tečajnih razlika, jer kako to pravilno ističe prvostupanjski sud tuženik tijekom postupka nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno nije podnio protutužbu, već je samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na CHF valutnu klauzulu, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

17. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točki I. izreke pobijane presude zahtjev za isplatu iznosa od 1.446,09 EUR, kojeg je utvrdio na način da je od zbroja iznosa koji su tijekom otplate kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (kao pravne posljedice njezine nepoštenosti utvrđene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača) i preplaćene razlike nedospjelog iznosa glavnice, oduzeo iznos preplate priznate u konverziji.

18. Naime, odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s toč. 1. i 2. ovoga stavka, a na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz toč. 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, a ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, time da se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz toč. 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz toč. 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u toč. 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u toč. 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

18.1. Imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije te da tužiteljica niti ne tvrdi da bi predmetni Dodatak ugovoru o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije dovela u pitanje, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanja produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštena (i ništetna) ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka od 7. siječnja 2016. nije obvezivala prednika tužiteljice jer je zamijenjena na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 jer kada je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).

18.2. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja prednika tužiteljice u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) iskorišteni u korist prednika tužiteljice, i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene navedenim Dodatkom, dakle i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da su dakle i te uplate iskorištene za ispunjenje obveze prednika tužiteljice ugovorene Dodatkom ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. to je evidentno da Dodatak ugovoru o kreditu ima restitucijski učinak za prednika tužiteljice u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu koja je bila sadržana u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju predniku tužiteljice, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, tužiteljici ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu jer u imovini tuženika više nema imovine njezinog prednika koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužiteljici, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je prednik tužiteljice preuzeo valjanim Dodatkom ugovora o kreditu.

18.3. Prema tome, pravno je shvaćanje ovog suda da je tužiteljica odnosno njezin prednik sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita korištenjem valutne klauzule u CHF koja je sadržana u Ugovoru o kreditu od 27. travnja 2007. jer ga navedena ugovorna odredba ne obvezuje, a isplate koje je temeljem nje izvršio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016.

18.4. Kako je dakle prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1111. ZOO-a u vezi čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.446,09 EUR, obzirom da u kontekstu prethodno navedenog tužiteljici ne pripada pravo ni na kakvu isplatu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, valjalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i odbiti zahtjev za isplatu iznosa od 1.446,09 EUR, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na navedene pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. kao dana konverzije do isplate.

18.5. Za razliku od toga, pravilna je odluka prvostupanjskog suda iz točke II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike u obračunatoj nedospjeloj glavnici na dan konverzije u iznosu od 348,02 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, kao i (preostali) zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4.001,47 EUR sa zateznom kamatom tekućom na navedene pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. do isplate, jer kao što je navedeno sklapanjem valjanog Dodatka ugovoru o kreditu prednik tužiteljice je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita korištenjem valutne klauzule u CHF, te su isplate koje je temeljem te odredbe izvršio vraćene u njegovu imovinu, pa žalbeni navodi tužiteljice kojima isto osporava nisu osnovani. Stoga je valjalo djelomičnim odbijanjem žalbe tužiteljice primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu točke II. izreke.

19. Međutim, ostaje činjenica da je utvrđeni preplaćeni iznos s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 5.447,56 EUR tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/03 propisano je da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obveznopravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznopravnim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga je zaključak ovog suda da Dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu odnosno njezinog prednika u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštene odredbe ugovora o kreditu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

20. Stoga u skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist prednika tužiteljice za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu dana 30. rujna 2015. s kojim danom je i provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

21. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj nije informirao prednika tužiteljice, dakle njezinu nepoštenost u smislu čl. 81. st. 1. tada važećeg ZZP/03 jer je protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju te ugovorne odredbe primio od prednika tužiteljice držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze prednika tužiteljice preuzete valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu na dan obračuna konverzije s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istome i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe tekle od dana kada ih je primio pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015.

21.1. Naprijed izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.

21.2. Pri tome valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 53/20) i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/20), ovo iz razloga što su čl. 1. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. U konkretnom slučaju ne vodi se ovršni postupak, niti se taj Zakon odnosi na tuženika, pa ne dolazi ni do primjene navedenog Zakona o interventnim mjerama, pa tako niti njegove odredbe čl. 7. kojim je propisano da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu tog Zakona ne teku zatezne kamate. U prijedlogu Zakona o interventnim mjerama kojeg je Vlada uputila Hrvatskom saboru navodi se da se tim Zakonom predlažu mjere kojima se nastoji olakšati položaj fizičkih osoba kojima se dio primanja usteže radi provedbe ovrhe na plaći, mirovini ili drugom stalnom novčanom primanju, zatim položaj gospodarskih subjekata kojima prijeti stečaj, položaj korisnika bespovratnih sredstava za provedbu projekata koji se financiraju iz nacionalnih sredstava i/ili proračuna Europske unije te korisnika mjera pomoći isplaćenih uslijed posebnih okolnosti, pa iz naprijed navedene svrhe i cilja donošenja tog Zakona nedvojbenim proizlazi da istome nije svrha zaštititi banku od plaćanja zatezne kamate potrošaču s osnova novčanih sredstava stečenih bez osnove.

22. Iz navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženika plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu, pa je stoga žalba tuženika djelomično odbijena i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik u točki I. izreke obvezan tužiteljici na pojedine pretplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita vezane uz CHF platiti zateznu kamatu od dana plaćanja do 29. rujna 2015., odnosno žalba tužiteljice je djelomično prihvaćena i na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točki II. izreke na način da je tuženik obvezan tužiteljici na pojedine pretplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita vezane uz CHF platiti zateznu kamatu od dana plaćanja do 29. rujna 2015.

23. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka.

23.1. Stranke su uspjele u sporu djelomično - tužiteljica sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužiteljica bi trebala naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka, međutim u okolnostima konkretnog slučaja u kojem zahtjeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom na visinu troškova prema vrijednosti spora od 5.795,58 EUR, troškovi postupka koje je već snosila tužiteljica i oni koje bi morala platiti tuženiku bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštene ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje svojeg vlasništvo (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Osim toga, o predmetu spora kakav je predmetni - osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštene ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa, pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješnje u njezino pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

23.2. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo je i Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, obzirom da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u ZZP/14 pa je navedena odluka Suda EU primjenjiva i u ovom predmetu.

24. Posljedično izloženom pravnom shvaćanju ocjena je ovog suda da u okolnostima ovog predmeta valja primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove i u tom smislu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika i preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke pobijane presude.

25. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbi pa su stoga odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Varaždin, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer