REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1900/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Albin Hotić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1436/2024-3 od 2. listopada 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4159/2023-17 od 10. srpnja 2024., u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u odnosu na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u odnosu na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 , 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
2. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pet pitanja koja smatra pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Je li protivno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 92/2003), odnosno članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) odluka suda kojom se odredba o naknadi za obradu kredita (tvz “ulazna naknada”)ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i trgovca utvrđuje nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
2. Je li dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe o naknadi za obradu kredita u ugovoru o kreditu sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03)odnosno sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07)), ako je takva utvrđena jasnom, lako razumljivom i uočljivom te predstavlja li odredba o naknadi za obradu kredita odredbu o cijeni ugovora?
3. Je li u potrošačkom ugovoru o kreditu, u vezi odredbe o naknadi za obradu kredita, potrebno detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade?
4. Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju?
5. Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima, u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu?“.
3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Prijedlog za dopuštenje je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
5. Polazeći od odredbe članka 387. ZPP i članka 385.a stavka 1. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava u sudskoj praksi.
6. U odnosu na prva dva naznačena pitanja prema ocjeni vijeća riječ je o pravnim pitanjima u pogledu kojih pobijana presuda ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama broj Rev-648/2023-2 od 10. siječnja 2024. i broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., a nije riječ o pravnim pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
7. Treće postavljenim pitanjem se problematizira da li je u potrošačkom ugovoru o kreditu, u vezi odredbe o naknadi za obradu kredita, potrebno detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, dok se pravno shvaćanje u pobijanoj odluci temelji na tome da je takva ugovorna odredba unesena bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o razlozima naplate naknade te uslugama koje se time naplaćuju. S obzirom na navedeno davanje odgovora na postavljeno pitanje ne bi dovelo do drugačije odluke pa je revizijski sud ocijenio da postavljeno pitanje nije važno za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava u sudskoj praksi.
8. Revizijski sud je ocijenio da četvrto i peto pravno pitanje nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ranije ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda br. Rev-308/22 od 19. travnja 2022., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., Rev-2142/18 od 19. ožujka 2019., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati postojeću praksu revizijskog suda.
9. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385.a stavak 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
10. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu članka 385.a stavka 2. ZPP- a koji tuženik podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava valja reći da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu nekom osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na zakonito i pravično suđenje te pravo na obrazloženu odluku. Nižestupanjske odluke su obrazložene, sadrže dostatne i relevantne razloge i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog nije učinjeno vjerojatnim da bi zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
11. U opisanim okolnostima kada tuženik nije dokazao da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti pravo na jednakost svih pred zakonom, njegov je prijedlog temeljen na citiranoj odredbi članka 385.a stavka 2. ZPP-a valjalo riješiti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 7. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
