Poslovni broj: Usž-3388/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Borisa Markovića, članova vijeća, uz sudskog savjetnika Matiju Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Infomare d.o.o., Zagreb, Makančeva 9, kojeg zastupa opunomoćenik Aleksandar Crnković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Crnković i partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 5, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, uz sudjelovanje zainteresirane osobe RM iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Davor Eterović, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 68, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-711/2021-27 od 2. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-711/2021-27 od 2. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/19-01/267, urbroj: 513-04-21-2 od 27. siječnja 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/18-01/329, urbroj: 513-07-01-19-9 od 4. travnja 2019. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, a u točki III. izreke se nalaže tužitelju da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi zainteresiranoj osobi RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura.

2. Rješenjem tuženika od 27. siječnja 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 4. travnja 2019., kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza i drugih javnih davanja za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. u ukupnom iznosu od 1.575.830,51 kn (glavnica u iznosu od 1.325.633,11 kn s osnove obračunatih obveza, a iznos od 250.197,40 kn na ime obračunate kamate).

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u odredbi članka 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Nastavno u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja, odnosno razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita, jer je donesena na temelju pogrešnih zaključaka i stajališta prvostupanjskog suda te protivno odredbama mjerodavnog propisa (Općeg poreznog zakona). Tužitelj u žalbi upire na primjenu članka 120. Općeg poreznog zakona, prema kojoj obavijest o poreznom nadzoru mora biti dostavljena poreznom obvezniku najkasnije osam dana prije početka poreznog nadzora, a samo iznimno, stavak 1. te zakonske odredbe se ne primjenjuje ako bi se time ugrozila svrha poreznog nadzora (prema stavku 2. te zakonske odredbe). Tužitelj smatra da je porezno tijelo bilo dužno obrazložiti svoje postupanje, ukoliko je primijenilo iznimku od propisanog pravila, a i navesti razloge za takvo postupanje. Dalje u žalbi tužitelj dodaje da su osporena rješenja protivna članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku, jer ne sadrže valjano i relevantno obrazloženje, a da je postupanje poreznih tijela nezakonito, jer je porezni nadzor proveden protivno mjerodavnim odredbama Općeg poreznog zakona, a i protivno načelu zakonitosti. Zaključno tužitelj smatra da niti prvostupanjski sud nije dao valjane razloge vezano uz pravilnost postupanja poreznih tijela, a niti je posebno dao osvrt na propisanu zakonsku svrhu i ovlast poreznog tijela za donošenje odluke primjenom slobodne ocjene u konkretnoj stvari. Smatra da se sukladno propisanoj iznimci može postupiti samo u određenoj situaciji, u kojoj je porezno tijelo dužno obrazložiti razloge za svoje postupanje, a da porezno tijelo u predmetnom slučaju nije vršilo kontrolu izdavanja računa, niti popisa zaliha, već standardni porezni nadzor u trgovačkom društvu koje se bavi informatičkim uslugama pravnim osobama.

Tužitelj smatra da na opisani način činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, što je dovelo i do nepravilne primjene materijalnog prava, a sljedno tome i do donošenja nezakonite odluke.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači presudu, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu pobliže navodi razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda zakonita, a žalbeni navodi neosnovani. Pri tome ponavlja razloge već navedene tijekom upravnog spora, zaključujući da je bilo zakonske osnove za donošenje osporenih rješenja i opisano postupanje poreznih tijela. Dodaje da je tužitelj (njegov opunomoćeni odvjetnik i direktor EM) bio suglasan s utvrđenim činjenicama, ali je izjavio da nije u mogućnosti platiti novo utvrđene obveze, pri čemu nije prigovarao pravilnosti utvrđenih i obračunatih poreznih obveza. Dodaje da je tužitelj imao na raspolaganju dostatno vrijeme za dostavu tražene dokumentacije i pobijanje činjenica na kojima se temelji porezno rješenje. Smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o vrsti porezne obveze na koju je moguće primijeniti stajališta iznesena u presudi Suda Europske unije, C-255/02, donesene u predmetu Halifax, koja se odnosi na nepravilnosti vezano uz porez na dodanu vrijednost, a u kojem pravcu je prvostupanjski sud dao dostatne i valjane razloge u obrazloženju pobijane presude. Predlaže da ovaj Sud odbije žalbu i obveže tužitelja na naknadu troška žalbenog postupka (sastav odgovora na žalbu) u pobliže naznačenom iznosu.

5. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući zakonitost osporene presude i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 73. stavak 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

8. Naime, iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je nakon provedenog poreznog nadzora utvrđeno da tužitelj uz putne naloge nije priložio vjerodostojnu dokumentaciju, kojom bi dokazao da je u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. isplatio troškove na temelju izdanih putnih naloga u svrhu službenih putovanja. Navedeno proizlazi iz zapisnika od 26. veljače 2019., koji prileži spisu predmeta.

Tužitelj niti po zaključku od 6. rujna 2018. nije postupio i dostavio poreznom tijelu traženu dokumentaciju u ostavljenom roku. U pisanoj izjavi od 18. rujna 2018. dostavljenoj vezano uz zapisnik tužitelj potvrđuje da priloge putnim nalozima nije u mogućnosti dostaviti. Sukladno navedenom je porezno tijelo utvrdilo da se primici isplaćeni s osnove putnih naloga u 2016. ne mogu smatrati neoporezivim primicima, zbog čega je pravilno s te osnove tužitelju utvrdilo porezne obveze u naznačenom iznosu.

9. Također iz podataka spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da tužitelj ni ne osporava da ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju (propisane obvezne priloge uz putne naloge). Iz sadržaja službene zabilješke od 19. veljače 2019. proizlazi da je tužitelj suglasan s tako utvrđenim činjeničnim stanjem, ali da nije u mogućnosti platiti utvrđene porezne obveze.

Iz obavijesti o poreznom nadzoru od 4. lipnja 2018. proizlazi da će nadzor kod poreznog obveznika započeti 5. lipnja 2018., a s time u vezi prvostupanjski sud zaključuje da je porezno tijelo očito smatralo da bi se ranijom dostavom obavijesti o poreznom nadzoru tužitelju (najkasnije osam dana prije početka nadzora) ugrozila svrha nadzora. Vezano uz primjenu članka 120. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. i 106/18. – dalje: OPZ) prvostupanjski sud ocjenjuje da je porezno tijelo imalo osnove postupiti u smislu članka 120. stavka 2. OPZ-a, prema kojem se iznimno, stavak 1. tog članka ne primjenjuje, jer se ovdje upravo radi o propisanom slučaju. Dodaje se da prema izjavi od 1. kolovoza 2018. tužitelj ima organizirano interno knjigovodstvo, a prvostupanjski sud daje osvrt i na sve druge tužbene prigovore pojedinačno. Tako ocjenjuje da stajališta navedena u presudi Suda Europske unije, C- 255/02, donesenoj u predmetu Halifax nisu primjenjiva u konkretnom sporu, jer se iznesena stajališta odnose na drugu vrstu poreza i zlouporabe vezano uz porez na dodanu vrijednost, a da porezno tijelo nije proširilo porezni nadzor na porez na dobit, zbog čega se u tom pravcu nisu utvrđivale ni činjenice bitne za oporezivanje.

10. Dodaje se da je tuženik, sukladno članku 120. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09.) imao mogućnost pozvati se na razloge iz prvostupanjskog rješenja, ukoliko je prvostupanjsko tijelo u obrazloženju rješenja već ocijenilo sve navode koji se ponavljaju i u žalbi, a u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je odluka utemeljena. Tuženik je postupio na propisani način, što je pravilno ocijenio prvostupanjski sud i za takvu ocjenu je dao valjane i dostatne razloge.

Dakle, prvostupanjski sud je dao valjane i relevantne razloge na kojima temelji stajališta iznesena u pobijanoj presudi, a što daje osnovu za zaključak da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za priznanje neoporezivih izdataka za službena putovanja u skladu s člankom 14. stavkom 1. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14. i 137/15.), odnosno iscrpno je obrazložio zbog čega je bilo zakonske osnove da se tužitelju utvrde porezne obveze, jer uz putne naloge nije priložio vjerodostojnu dokumentaciju.

11. Tužitelj tijekom provedenog postupka nije osporio pravilnost odlučnih činjenica, niti da je prvostupanjski sud presudu donio uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava i u pravilno provedenom postupku.

12. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio odluku, a time je postupio u skladu s pravilima propisanim u odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a. Također tijekom provedenog upravnog spora sud nije počinio bilo kakve propuste koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a utjecali na donošenje pravilne i zakonite odluke. Dakle, prigovor tužitelja vezano uz opseg obrazloženja pobijane presude nije osnovan, jer je sud razmotrio ključna pitanja i dao ocjenu svih tužbenih prigovora, dok relevantnost razloga iznesenih u presudi isključuje bilo kakvu sumnju u donošenje arbitrarne sudske odluke.

13. Slijedom navedenog, ovaj Sud je, ocijenivši da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presudu, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

14. Odluka o trošku žalbenog postupka je donesena na temelju članka 79. stavka 1. i 4. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, što znači da je tužitelj spor izgubio u cijelosti, to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a.

15. Navodi koje zainteresirana osoba iznosi u odgovoru na žalbu nisu od utjecaja na ishod ovog postupka, jer nisu pravno relevantni za donošenje odluke o predmetnoj stvari. Zbog toga je zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti pozivom na odredbu članka 79. stavka 1. ZUS-a, jer traženi troškovi nisu opravdani.

U Zagrebu 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović