Poslovni broj: Usž-1363/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Euroherc Osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, OIB: 49376181407, Zagreb, Franje Račkog 6, radi nadzora financijskih usluga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 Us I-3161/2022-10 od 29. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 Us I-3161/2022-10 od 29. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, klasa: UP/I-974-08/20-01/19, urbroj: 326-01-50-51-512-22-45 od 23. rujna 2022. te je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika utvrđeno je da tužitelj nije postupio u skladu s podtočkama 1.1. i 1.2. točke 1. izreke rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, klasa: UP/I-974-08/20-01/19, urbroj: 326-01-50-51-512-21-27 od 9. rujna 2021. Navedenim rješenjem tužitelju se radi otklanjanja nezakonitosti i nepravilnosti, a u cilju uspostave djelotvornog i pouzdanog sustava upravljanja poslovnim procesom obrade i likvidacije šteta po policama obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti nalaže bez odgode, a najkasnije do 31. listopada 2022. izmjena internog akta "Naputak o obradi i likvidaciji šteta nastalih iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti" od 15. travnja 2021. (dalje: Naputak) ili da usvoji novi interni akt kojim se uređuju pravila postupanja prilikom prijave, obrade i likvidacija šteta po policama i to na način da u istom budu sadržane odredbe pobliže označene u osporenom rješenju. Nadalje je utvrđeno da je kao dokaz o provedbi naloženog, tužitelj dužan do 31. listopada 2022. dostaviti tuženiku izmijenjeni ili novi interni akt u skladu s izrekom osporenog rješenja.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe članka 6. stavka 1., članka 7. stavka 1., članka 33., članka 34. i članka 35. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.- dalje ZUS) jer je onemogućio tužitelja u raspravljanju i dokazivanju odlučnih činjenica temeljem kojih bi tužitelj dokazao osnovanost tužbe odnosno nezakonitost rješenja tuženika. Tužitelj ističe da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pristup sudu i kontradiktorni postupak jer nisu izvedeni dokazi koje je tužitelj predložio i s kojim dokazima je osporavao činjenično stanje utvrđeno od strane tuženika. Smatra kako prvostupanjska presuda ne sadržava ni ključne elemente propisane odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a. Nadalje, ističe kako prvostupanjski sud nije iznio razloge radi kojih je tužitelj osporavao rješenje tuženika da je postupio po rješenju tuženika, a što je dokazivao materijalnim dokazima dostavljenim uz tužbu, kao i prijedlozima za izvođenje navedenih dokaza. Smatra kako u odnosu na meritum spora, je li tužitelj već postupio u skladu sa zakonom, prvostupanjska presuda nema razloga. Nadalje, ističe kako se sud nije očitovao ni na njegove navode da je u postupku provedenog nadzora i posljedično donesenog rješenja onemogućen u iznošenju dokumentacije koja ukazuje na zakonito i pravilno postupanje tužitelja iz razloga jer je tijekom postupka nadzora postupao po nalozima tuženika donoseći nove interne akte i to nove pravilnike, naputke i tipizirane obrasce, pri čemu je ukazivao da je tuženik predmetne nove interne akte dijelom potpuno zanemario, a dijelom neutemeljeno propustio uzeti u obzir kod donošenja osporenog rješenja. Nadalje ističe kako sud nije obrazložio ni navod tužitelja da u niti jednom dijelu Naputka nije naveo da uvjetuje isplatu naknade štete oštećeniku na način da od njega traži "pristanak ili suglasnost s isplatom, potpisivanje obrazložene ponude/utemeljenog odgovara i sporazuma o nagodbi". Tužitelj ističe kako je predmetnim Naputkom definirana samo dinamika plaćanja te je Naputak tužitelja potrebno procjenjivati kroz mjerodavnu zakonsku odredbu kojom je propisan način postupanja i plaćanja naknada štete po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a to je odredba članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. – dalje: ZOOUP). Tužitelj zaključno ističe kako se stječe dojam da tuženik smatra kako tužitelj uopće ne smije predložiti oštećeniku zaključenje sporazuma o nagodbi. Tužitelj smatra kako je prvostupanjski sud u biti naveo sve ono što je naveo i tuženik, čime je tužitelju onemogućio pravo na dokazivanje i s njim u vezi pravo na kontradiktoran postupak, koji je temeljni uvjet prava na pravično suđenje u smislu članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i članka 29. Ustava Republike Hrvatske. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da uvaži žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i poništi rješenje tuženika.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se navodima žalbe i u bitnome ističe da tužitelj do zadnjeg ročišta na kojem se raspravljalo pred prvostupanjskim sudom nije isticao navod da je postupio po nalozima iz osporenog rješenja. Navodi da tužitelj u žalbi ponavlja navode koji se odnose isključivo na problematiku koja je bila predmetom jednog drugog upravnog akta, rješenja o otklanjanju nezakonitosti pogrešnog navodeći kako sud u pogledu navedenog nije iznio svoje razloge. Tuženik ističe da se u odnosu na predmetni upravni akt vodi zasebni upravni spor te je u istom donesena nepravomoćna presuda kojom je tužitelj u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom. Zaključno, tuženik smatra kako tužitelj ponavlja navode iz tužbe te nastoji uvjeriti ovaj Sud da mu je radi odbijanja dokaznih prijedloga povrijeđeno jedno od osnovnih ustavnih prava, pravo na pravično suđenje. Tuženik iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Prvostupanjski sud proveo je raspravu, čime je u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a omogućio strankama da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Sud sukladno odredbi članka 33. ZUS-a slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenično stanje, dok stranke mogu slobodno predlagati činjenice koje treba utvrditi i dokaze kojima se one utvrđuju, ali sud nije vezan tim prijedlozima. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanje člana uprave tužitelja te izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, smatrajući da je odluku u predmetnom sporu mogao donijeti na temelju podataka spisa tuženika i sudskog spisa. Dakle, prvostupanjski je sud, suprotno navodima tužitelja, obrazložio razloge za odbijanje dokaznih prijedloga tužitelja.
8. Iz obrazloženja prvostupanjske presude i podataka sudskog spisa proizlazi kako tužitelj uopće nije osporio navod tuženika da nije postupio u skladu s nalozima iz ranijeg rješenja tuženika kojim je tužitelju naloženo otklanjanje nepravilnosti u poslovanju pa je tim više neosnovan navod tužitelja kako prvostupanjski sud o tome nije odlučivao.
9. Nadalje, prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim i prigovor tužitelja da mu tuženik nije omogućio sudjelovanje u postupku, budući da je pozivan na dostavu dokaza te na dostavu očitovanja o odlučnim činjenicama.
10. Tužitelj je dostavio tuženiku svoje izvješće o otklanjanju nezakonitosti i nepravilnosti, a zatim i tri dopune izvješća s pripadajućim očitovanjima, međutim, tuženik je tijekom ocjene navedene dokumentacije zaključio kako tužitelj nije u potpunosti uskladio svoje poslovanje s propisima i ranijim uputama tuženika.
11. Tužitelj i u žalbi ponavlja navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pri tome ističe svoje tumačenje odredbe članka 12. ZOOUP-a, a koji navodi i prema ocjeni ovoga Suda nisu odlučujući za drukčije rješenje predmetne upravne stvari kod činjenice da nije postupio u skladu s nalozima sadržanim u ranijem rješenju tuženika.
12. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda da tužitelj nije postupio po ranijem rješenju tuženika, dok tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu činjenično stanje utvrđeno u provedenom upravnom postupku.
13. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, osnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
14. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, osporena presuda se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene ni povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena na način propisan odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.
15. Trebalo je stoga na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 7. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
