Poslovni broj: Usž-1036/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja zastare prava na naplatu poreznog duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1548/2023-14 od 22. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka II. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1548/2023-14 od 22. prosinca 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-23/22-01/178, urbroj: 513-04-23-2 od 18. svibnja 2023. i predmet vraćen na ponovni postupak. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke, dok se u preostalom dijelu odbija njegov zahtjev za naknadom troškova za iznos od 3.200,25 eura kao neosnovan.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, klasa: UP/I-416-02/2022- 06/21, urbroj: 513-07-19/2022-02 od 28. rujna 2022. kojim je odbijen njegov zahtjev za zastaru prava na naplatu po računima poreza na dohodak te prireza i poreza na dodanu vrijednost.
3. Protiv točke II. izreke označene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Osporava stajalište prvostupanjskog suda da se vrijednost predmeta spora u predmetnom slučaju smatra neprocjenjivom, što prvostupanjski sud nije obrazložio te smatra da mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku, a što je rezultiralo i povredom Ustavom zajamčenog prava vlasništva. Navodi da se, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju ne radi o neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora budući da je tužitelj zahtijevao utvrđenje zastare prava na naplatu točno određene novčane tražbine u iznosu od 116.055,50 eura, slijedom čega se vrijednost predmeta upravnog spora može nesumnjivo utvrditi. Smatra da je oboriva zakonska presumpcija da je vrijednost predmeta spora neprocjenjiva jer ne postoje razlozi da bi se u upravnom sporu u kojem se zahtjeva utvrđenje zastare prava na naplatu poreznog duga u točno određenom novčanom iznosu vrijednost predmeta spora smatrala neprocjenjivom. Predlaže da Sud usvoji žalbu, obveže tuženika na naknadu cjelokupnih troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da prvostupanjski sud pri odlučivanju o zahtjevu stranke za naknadu troškova upravnog spora vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, a uzimajući o obzir uspjeh stranaka u sporu obvezao je tuženika da naknadi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadom troškova za iznos od 3.200,25 eura odbijen kao neosnovan.
8. Tužitelj je tijekom postupka postavio zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, polazeći od stajališta da se radi o procjenjivom sporu, a isto stajalište ističe i u žalbi, osporavajući odluku kojom je predmet upravnog spora ocijenjen kao neprocjenjiv.
9. Prema odredbi članka 79. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom.
10. Imajući u vidu navedeno, pravilno je postupio upravni sud kada je, polazeći od toga da se vrijednost predmeta spora pri odlučivanju o troškovima smatra neprocjenjivom, primijenio Tbr. 27. točku 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) te tužitelju priznao fiksnih 500 bodova za obavljenu radnju, stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da se radi o procjenjivom sporu.
11. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. u vezi članka 67. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.
12. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu, 7. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
