Poslovni broj: Usž-866/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice MR iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Marin Trinajstić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jasna Trinajstić Krause & Marin Trinajstić, Krk, Kralja Tomislava 1, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi prava na obiteljsku mirovinu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-1958/23-12 od 8. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-1958/23-12 od 8. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom od 8. veljače 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 140-03/23-01/03273873539, URBROJ: 341-99-05/3-23-2889 od 11. rujna 2023. i vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Tužiteljica žalbom osporava zakonitost pobijane presude zbog svih zakonom propisanih razloga, kao i odluku o trošku. Ističe da Zakonom o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22., dalje - ZOMO) nije propisano da je supružnik osobe koja traži obiteljsku mirovinu trebao biti živ 1991. i uplaćivati doprinose u mirovinski sustav Republike Hrvatske. Navodi da je Republika Hrvatska, kao pravna sljednica bivše SFRJ, dužna isplaćivati mirovine zaposlenicima koji su radili na njezinom području, a čiji doprinosi su uplaćivani u fondove prema tadašnjim propisima, što Republika Hrvatska čini u drugim slučajevima. Navodi da je njezin suprug veći dio života radio i živio u [adresa] te je pogrešno utvrđeno da nije ostvario pet godina radnog staža u Republici Hrvatskoj, jer je gotovo cijeli radni staž proveo u Rijeci radeći kao vojno lice JNA iz koje je otišao u mirovinu. Ističe da je predmetno pitanje riješeno Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni („Narodne novine“, 53/91. - dalje: Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja). Smatra da joj pripada pravo na razmjerni dio obiteljske mirovine ako je BR radio i umirovljen je na području Republike Hrvatske. Navodi da je u upravnom sporu sporno u koji fond su uplaćivani doprinosi. Poziva se na Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja te ističe da je njezin suprug živ, mirovinu bi mu isplaćivala Republika Hrvatska kao i ostalim vojnim osobama bivše JNA i članovima njihovih obitelji. Navodi da bi po tom Zakonu ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu da je zahtjev podnijela 1991., a pravo na obiteljsku mirovinu ostvarila bi i prema članku 152. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 94/09., 40/10., 121/10., 139/10., 61/11. 114/11., 76/12., 112/13. i 133/13.) da je zahtjev podnijela za vrijeme važenja tog Zakona. Smatra da nije ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu jer je radila do 2001. i jer je njezina mirovina povoljnija od mirovine njezinog pokojnog supruga. Ističe da ZOMO nije propisao da pravo na obiteljsku mirovinu nemaju udovice vojnika bivše JNA, osobe čiji su supružnici umrli prije raspada SFRJ, kao ni osobe koje su radile u Republici Hrvatskoj, a doprinosi su im uplaćivani u savezne fondove bivše SFRJ. Smatra da nema zakonskih zapreka da joj se prizna pravo na dio obiteljske mirovine prema članku 65. ZOMO-a. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu, poništi rješenje tuženika i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak uz naknadu troškova postupka prema predanom troškovniku. Podredno predlaže poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu uz naknadu troškova.
3. Tuženik žalbene navode smatra neosnovanim. Predlaže odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima, ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
6. Uvidom u spis upravnog tijela utvrđeno je da je tužiteljica 9. prosinca 2022. prvostupanjskom tijelu podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu iza pokojnog supruga BR, umrlog **.**.1986., pripadnika bivše JNA.
7. U postupku po predmetnom zahtjevu tužiteljice utvrđeno je da pokojni suprug tužiteljice BR nije evidentiran kao korisnik prava iz mirovinskog osiguranja ostvarenog u Republici Hrvatskoj, da je njezin pokojni suprug BR primao mirovinu na teret Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd i da je rješenjem broj: MO-VO-133991 RF MIO, Područne službe u Rijeci od 11. studenog 1992. odbijen zahtjev GR, djeteta pokojnog BR, da mu se odredi akontacija vojne obiteljske mirovine, počevši od 1. siječnja 1992.
8. S obzirom na to da su Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja i Zakon o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA („Narodne novine“, 96/93.) prestali važiti 1. siječnja 1999 početkom primjene Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 102/98. - dalje: ZOMO/98.) neosnovano je pozivanje tužiteljice na te zakone.
9. Također, valja reći da je člankom 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA bilo propisano da se preuzima samo isplata mirovina pripadnika bivše JNA ostvarenih prije 8. listopada 1991., a ne i ponovno priznavanje prava na mirovinu. Stoga, nema osnove za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu tužiteljici. Zakon je bio na snazi od 1. studenoga 1993., a prestao je važiti na temelju članka 194. točke 5. ZOMO-a/98. danom početka primjene Zakona o mirovinskom osiguranju, tj. 1. siječnja 1999.
10. Upravna tijela i prvostupanjski sud pravilno su primijenila na slučaj tužiteljice materijalno pravo. Tužiteljičin suprug nije imao svojstvo osiguranika kod tuženika niti je u Republici Hrvatskoj bila preuzeta isplata mirovine priznate i ostvarene u drugom fondu i drugoj republici. Zbog toga je neosnovan navod žalbe o pogrešnoj primjeni materijalnog prava odnosno da je zahtjev trebao biti riješen na način da joj se prizna traženo pravo primjenom Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja i članka 65. ZOMO-a.
11. Tužiteljica razlozima navedenim u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Odluka o trošku utemeljena je na članku 79. stavku 4. ZUS-a koji propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
12. Slijedom navedenog, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 7. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković
