Poslovni broj: Usž-1538/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, Zagreb, Trg N. Topalušić 1, OIB: 95131524528, radi statusa ratnog vojnog invalida, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-498/24-28 od 18. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-498/24-28 od 18. ožujka 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog suda od 18. ožujka 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za oglašavanje ništavim ili poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/170, URBROJ: 522-04/1-1-1-13-2 od 13. kolovoza 2013. (točka I. izreke), odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete (točka II. izreke) kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora (točka III. izreke).

2. Rješenjem tuženika od 13. kolovoza 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva obrane, KLASA: 562-02/97-01/4883, URBROJ: 512-21-05-97-2 od 26. svibnja 1997. i rješenje Ministarstva obrane, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Referade za skrb HV-a, KLASA: UP/I-562-02/97-26/129, URBROJ: 512-62-97-2 od 1. travnja 1997., kojima je tužitelju priznat status ratnoga vojnog invalida II. grupe sa 100% oštećenja organizma, trajno, s osnove ranjavanja 16. srpnja 1992. na „južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak III. stupnja i posebni dodatak, počevši od 1. kolovoza 1992.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude u kojoj u bitnom ističe da je u konkretnom slučaju riječ o presuđenoj stvari te prigovara što sud odbija izvršiti odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske. Navodi da sud u ovom predmetu postupa protivno oglednome sporu, dok je u brojnim usporedivim predmetima usvajao tužbene zahtjeve nakon odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ističe da sud zaključuje da je tužitelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO), ali ne navodi kada i u kojem postupku odnosno kojim upravnim aktom ili presudom je utvrđena ta činjenica. Činjenica što se prava pripadnika HVO-a mogu ostvariti u Republici Hrvatskoj temelji se na Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, 2/06.). Međutim, tužitelj nije ostvario status HRVI-a prema navedenom Ugovoru, nego na temelju unutarnjih propisa Republike Hrvatske mnogo prije sklapanja navedenog Ugovora. Naglašava da su prema Ustavu Republike Hrvatske svi hrvatski državljani jednaki pred sudovima i drugim državnim tijelima. Navodi da je Republika Hrvatska na temelju samog Ustava u obvezi pomagati K izvan Republike Hrvatske. Upire na odredbe Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17.; u daljnjem tekstu: ZoHBDR/17.) koje govore o pripadnicima HVO-a kao hrvatskim braniteljima te im se priznaju stečena i druga prava iz ZoHBDR-a/17. Stav suda da tužitelj nema pravo na isplatu osobne invalidnine smatra nepoštenim jer mu upravo radnjama tuženika osobna invalidnina nije isplaćivana, pri čemu naglašava da se nitko ne može pozivati na vlastite nezakonite postupke. Mišljenja je da su formalističkim pristupom tuženika povrijeđena brojna načela Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUP) - načelo zakonitosti, načelo slobodne ocjene dokaza, načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelo pomoći stranci, načelo utvrđivanja materijalne istine, načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza te najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (vladavina prava i poštivanje prava čovjeka), retroaktivnom primjenom zakona i ukidanjem stečenih prava tužitelja. Nadalje navodi da je ratni vojni invalid, da je sudjelovao u Domovinskom ratu te je, izvršavajući vojne dužnosti, bio teško ranjen. Republika Hrvatska priznala mu je pravo na invalidninu na temelju teškog ranjavanja. Tužitelju je pravo priznato prije nego je pravno riješen status pripadnika HVO-a (iako je tužitelj, razvidno iz dokaza, bio pripadnik HV-a). Tuženik je poništio rješenje o statusu HRVI-a tužitelja tvrdeći da nije bio hrvatski branitelj. Tvrdnju temelji na stavu da je tužitelj bio pripadnik HVO-a (iako nikakav dokazni postupak nije proveden). No, tužitelj je bio hrvatski vojnik, koji je plaću i zapovjedi dobivao od Republike Hrvatske. HV i HVO funkcionirali su de facto kao jedna vojska. Republika Hrvatska priznala je tužitelju pravo na invalidninu jer je on RVI koji je ranjen u ratu kao hrvatski vojnik. Smatra da mu je tuženik, rješenjima iz 1997., priznao osobno pravo, koje je stečeno pravo, a stečeno pravo izjednačeno je s vlasništvom. Ministarstvo branitelja je u dva navrata nezakonito pokušalo poništiti pravomoćno rješenje s ciljem izbjegavanja imovinske obveze i s ciljem obespravljivanja tužitelja. Poziva se na Ustav, koji posebno štiti kategoriju invalida i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te na odluku Ustavnog suda, broj: U-III- 4831/2020 od 20. prosinca 2022. Predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i osporeno rješenje tuženika oglasi ništavim uz naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

4. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom ističe da je pravo zakonodavca priznati određena prava pripadnicima HVO-a, koje pravo uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava. Smatra da člankom 139. ZoHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine. Navodi da je u postupku nakon odluke Ustavnog suda utvrđeno da tužitelj ne ulazi u kategoriju pripadnika HVO-a koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj isplati osobne invalidnine. Stoga se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja. Poziva se na praksu ovoga Suda u istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama. Predlaže Sudu da odbije tužiteljevu žalbu i potvrdi osporenu presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 36/24.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Osporena presuda prvostupanjskog suda donesena je nakon odluke Ustavnog suda, broj: U-III-1661/2022 od 14. ožujka 2024. kojom je usvojena ustavna tužba tužitelja, ukinute presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1216/21-4 od 21. prosinca 2021. i Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1186/2020-11 od 28. siječnja 2021. donesene u istoj upravnoj stvari i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

8. U prethodnom je postupku presudom Upravnog suda Rijeci, poslovni broj: Us I-1186/2020-11 od 28. siječnja 2021. odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 13. kolovoza 2013., a ovaj je Sud, presudom od 21. prosinca 2021., odbio žalbu tužitelja i potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu.

9. Nakon odluke Ustavnog suda, U-III-1661/2022 od 14. ožujka 2024. Upravni sud u Rijeci ponovno je proveo sudsku kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika i ocijenio osporeno rješenje tuženika zakonitim, slijedom čega je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.

10. Imajući na umu činjenično stanje relevantno u predmetnom postupku kao i sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud smatra da rješenjem tuženika od 13. kolovoza 2013. nisu povrijeđena stečena prava tužitelja odnosno njegova legitimna očekivanja.

11. Ustavni je sud u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 140/12.; u daljnjem tekstu: ZID ZoPHBDR-a/12.) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96.; u daljnjem tekstu: ZoPHBDR/96.), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17. koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika HVO-a u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke.

12. Prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

13. Odlučne okolnosti konkretnog predmeta mogu se sažeti kako slijedi:

13.1. Rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Referade za skrb HV-a od 1. travnja 1997. tužitelju je priznat je status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI), privremeno, s osnove ranjavanja na „južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak i posebni dodatak. Rješenjem Ministarstva obrane od 26. svibnja 1997. tužitelju je priznat status Ia za stalno.

13.2. Osporeno rješenje tuženika od 13. kolovoza 2013., kojim su oglašena ništavim rješenja od 1. travnja 1997. i 26. svibnja 1997., doneseno je na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a te članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, 33/92.), pri čemu prijava stradavanja od 28. veljače 1997. nije izdana prema podacima iz službene evidencije Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.

14. Prema ZoPHBDR-u/96., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu.

15. Prema članku 42. stavku 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., na temelju kojega je doneseno osporeno rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

16. Sukladno ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., u konkretnom je slučaju tuženik utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZoPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.

17. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. Dana 31. siječnja 2014. Ustavnom je sudu podnesen zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene odredbe ZID-a ZoPHBDR-a/12.

18. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR-a/17.

19. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR-a/12. prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja.

20. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda da su u predmetnoj upravnoj stvari sudovi propustili imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. te postupajući u skladu s obvezom da se pri donošenju odluke uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenici koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, Visoki upravni sud u konkretnom slučaju bitnim smatra sljedeće:

21. Polazeći od suverenog prava hrvatskog zakonodavca da vrednuje doprinos pripadnika HVO-a, državljana Republike Hrvatske, u obrani suvereniteta Republike Hrvatske priznavanjem određenih prava, ovaj Sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske.

22. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX.

ZoHBDR-a/17. (članci 139. do 148.).

23. Pored članka 139. ZoHBDR-a/17., u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZoHBDR-a/17. koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona.

24. Članak 139. ZoHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

25. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR-a/17. razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR-a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi:

“Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu.

…

Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.”

26. Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena samo na one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.

27. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta:

1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status Ia odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i

2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.

28. Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZoHBDR-a/17. u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud u predmetu istovjetnog činjeničnog i pravnog supstrata, poslovni broj: Usž-258/24, dopisom od 26. travnja 2024. zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO) vezano uz isplatu osobne invalidnine.

29. Dopisom od 29. svibnja 2024. Ministarstvo branitelja se očitovalo o zatraženim podacima, u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZoHBDR/17. bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršno i koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO-a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava.

30. Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu koja proizlazi iz podataka iz spisa predmeta i koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka da on ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja odnosno da on ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR-a/17. U takvoj situaciji, prema ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 13. kolovoza 2013., već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.

31. Stoga je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke.

32. Budući da tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku, to u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a nije osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković