Poslovni broj: 19 Gž-549/2022-2

1

 

 

 

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. P. iz Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O. društva „B. i partneri“ d.o.o. iz Z., …, protiv tuženice „Z. b.“ d.d., OIB: …, iz Z., …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O. društva „P. & P.“ iz Z., …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6575/19-32 od 13. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. studenoga 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6575/19-32 od 13. travnja 2022. i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe:

- Članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: …, Kreditna partija 7103436088, sklopljenog između Tužitelja, J. P. P., …, Z., OIB: …, i Tuženika, Z. b. d.d., …, Z., OIB: …, dana 13. prosinca 2006. godine, u dijelu odredbe koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti od 29.000,00 CHF (slovima: dvadesetdevettisućašvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“

- Članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: …, Kreditna partija 7103436088, sklopljenog između Tužitelja, J. P. P., …, Z., OIB: …, i Tuženika, Z. b. d.d., …, Z., OIB: …, dana 13. prosinca 2006. godine, u dijelu odredbe koji glasi: „...iznos kredita od 29.000,00 CHF (slovima: dvadesetdevettisućašvicarskihfranaka)...“, zatim „…koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d…“ te konačno „…sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

- Članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: …, Kreditna partija 7103436088, sklopljenog između Tužitelja, J. P. P., …, Zagreb, OIB: …, i Tuženika, Z. b. d.d., …, Z., OIB: …, dana 13. prosinca 2006. godine, u dijelu odredbe koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti 544,53 CHF (slovima: petstočetrdesetčetirišvicarskihfranakapedesettrirapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ te „…Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladnu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

 

II. Nalaže se tuženici Z. b. d.d., OIB …, da tužitelju J. P. P., OIB …, isplati iznos od 4.514,41 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

- 37,91 kn teku od 16.12.2007. godine;

- 39,05 kn teku od 16.01.2008. godine;

- 38,87 kn teku od 16.02.2008. godine;

- 39,93 kn teku od 16.03.2008. godine;

- 76,45 kn teku od 16.04.2008. godine;

- 73,96 kn teku od 16.05.2008. godine;

- 74,90 kn teku od 16.06.2008. godine;

- 74,16 kn teku od 16.07.2008. godine;

- 74,00 kn teku od 16.08.2008. godine;

- 73,98 kn teku od 16.09.2008. godine;

- 76,81 kn teku od 16.10.2008. godine;

- 78,54 kn teku od 16.11.2008. godine;

- 76,08 kn teku od 16.12.2008. godine;

- 82,70 kn teku od 16.01.2009. godine;

- 82,77 kn teku od 16.02.2009. godine;

- 80,55 kn teku od 16.03.2009. godine;

- 81,06 kn teku od 16.04.2009. godine;

- 81,16 kn teku od 16.05.2009. godine;

- 80,28 kn teku od 16.06.2009. godine;

- 80,28 kn teku od 16.06.2009. godine;

- 80,43 kn teku od 16.07.2009. godine;

- 96,56 kn teku od 16.08.2009. godine;

- 97,69 kn teku od 16.09.2009. godine;

- 96,44 kn teku od 16.10.2009. godine;

- 97,25 kn teku od 16.11.2009. godine;

- 97,12 kn teku od 16.12.2009. godine;

- 99,30 kn teku od 16.01.2010. godine;

- 100,71 kn teku od 16.02.2010. godine;

- 100,40 kn teku od 16.03.2010. godine;

- 101,80 kn teku od 16.04.2010. godine;

- 104,35 kn teku od 16.05.2010. godine;

- 98,60 kn teku od 16.06.2010. godine;

- 101,42 kn teku od 16.07.2010. godine;

- 101,33 kn teku od 16.08.2010. godine;

- 107,18 kn teku od 16.09.2010. godine;

- 103,77 kn teku od 16.10.2010. godine;

- 104,56 kn teku od 16.11.2010. godine;

- 97,34 kn teku od 16.12.2010. godine;

- 97,64 kn teku od 16.01.2011. godine;

- 96,46 kn teku od 16.02.2011. godine;

- 97,17 kn teku od 16.03.2011. godine;

- 97,21 kn teku od 16.04.2011. godine;

- 99,40 kn teku od 16.05.2011. godine;

- 104,05 kn teku od 16.06.2011. godine;

- 109,33 kn teku od 16.07.2011. godine;

- 112,27 kn teku od 16.08.2011. godine;

- 103,38 kn teku od 16.09.2011. godine;

- 100,39 kn teku od 16.10.2011. godine;

- 100,59 kn teku od 16.11.2011. godine;

- 101,00 kn teku od 16.12.2011. godine;

- 105,83 kn teku od 16.01.2012. godine;

po stopi koja je do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženici Z. b. d.d., OIB …, da tužitelju J. P. P., OIB …, isplati iznos od 17.229,16 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

- 6,36 kn teku od 16.03.2007. godine;

- 28,05 kn teku od 16.03.2008. godine;

- 13,60 kn teku od 16.04.2008. godine;

- 25,29 kn teku od 16.10.2008. godine;

- 81,75 kn teku od 16.11.2008. godine;

- 1,53 kn teku od 16.12.2008. godine;

- 217,98 kn teku od 16.01.2009. godine;

- 220,22 kn teku od 16.02.2009. godine;

- 147,52 kn teku od 16.03.2009. godine;

- 164,20 kn teku od 17.04.2009. godine;

- 167,52 kn teku od 16.05.2009. godine;

- 138,82 kn teku od 16.06.2009. godine;

- 138,82 kn teku od 16.06.2009. godine;

- 143,82 kn teku od 16.07.2009. godine;

- 119,95 kn teku od 16.08.2009. godine;

- 150,39 kn teku od 16.09.2009. godine;

- 116,57 kn teku od 16.10.2009. godine;

- 138,42 kn teku od 16.11.2009. godine;

- 134,94 kn teku od 16.12.2009. godine;

- 193,94 kn teku od 16.01.2010. godine;

- 231,83 kn teku od 16.02.2010. godine;

- 223,62 kn teku od 16.03.2010. godine;

- 261,26 kn teku od 16.04.2010. godine;

- 330,23 kn teku od 16.05.2010. godine;

- 345,01 kn teku od 16.06.2010. godine;

- 426,09 kn teku od 16.07.2010. godine;

- 423,35 kn teku od 16.08.2010. godine;

- 591,42 kn teku od 16.09.2010. godine;

- 493,52 kn teku od 16.10.2010. godine;

- 516,16 kn teku od 16.11.2010. godine;

- 622,48 kn teku od 16.12.2010. godine;

- 631,97 kn teku od 16.01.2011. godine;

- 594,13 kn teku od 16.02.2011. godine;

- 617,04 kn teku od 16.03.2011. godine;

- 618,24 kn teku od 16.04.2011. godine;

- 688,11 kn teku od 16.05.2011. godine;

- 836,62 kn teku od 16.06.2011. godine;

- 1.005,62 kn teku od 16.07.2011. godine;

- 1.190,07 kn teku od 16.08.2011. godine;

- 898,82 kn teku od 16.09.2011. godine;

- 800,85 kn teku od 16.10.2011. godine;

- 807,39 kn teku od 16.11.2011. godine;

- 820,91 kn teku od 16.12.2011. godine;

- 904,74 kn teku od 16.01.2012. godine;

po stopi koja je do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženici Z. b. d.d., OIB …, da tužitelju J. P. P., OIB …, naknadi parnični trošak u iznosu od 12.382,00 kn sa zateznom kamatom od 13. travnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Pobijana se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača iako nemaju učinka prema tužitelju, već u odnosu na zamišljenu osobu, apstraktnog potrošača. U toč. I. izreke meritorno se presudilo o tužiteljevom deklaratornom zahtjevu pri čemu nisu oglašeni ništetnim samo dijelovi odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, već su utvrđene ništetnima i odredbe koje uređuju iznos kredita i mjesečnog anuiteta. Razlozi pobijane presude u odnosu na obrazloženje odbijanja tuženičinog prigovora zastare proturječni su, jer se istovremeno primjenjuju pravila o prekidu zastare i početku tijeka zastare, pa je ostvarena proturječnost razloga iz obrazloženja. Ne može istovremeno zastara biti prekinuta, a da još nije ni počela teći. Bitna povreda ogleda se i u činjenici da je u toč. III. izreke presude sud prvog stupnja naložio tuženici isplatu iznosa od 17.229,16 kn, iako svi iznosi zbrojeni ispravno daju drugačiji zbroj. Tužitelj je u tužbi od 11. lipnja 2019. postavio deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti te kondemnatorni zahtjev radi isplate. U tužbi je naveo da je njegov zahtjev postavljen okvirno i da će ga specificirati nakon financijskog vještačenja, pri čemu se pozvao na odredbu čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, iako nije postavio manifestacijski zahtjev niti je dokazao pretpostavke propisane odredbom čl. 186.b istog Zakona. Tužitelj nije naveo, a kamoli dokazao da mu je tuženica odbila dostaviti dokumentaciju prije podnošenja tužbe, pa u konkretnome nije riječ o stupnjevitoj tužbi. Tužitelj je imao na raspolaganju sve podatke radi postavljanja tužbenog zahtjeva za isplatom, pa je takav zahtjev i postavio. Podneskom od 11. lipnja 2021., nakon zaključenja prethodnog postupka, u stadiju glavne rasprave i bez tuženičina pristanka preinačio je tužbu time što je dodao nove tražbine navodne mjesečne preplate, a time je ujedno i povisio ukupni zbroj svojih tražbina s izvornih 21.605,18 kn, na 21.743,57 kn, odnosno sa 4.509,81 kn, na 4.514,41 kn. Sud prvog stupnja je o preinaci trebao odlučiti rješenjem, što nije učinio. Preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka iznimka je od pravila i u ocjeni pitanja njezine dopustivosti treba pristupiti restriktivno i utvrditi okolnosti koje preinaku čine dopustivom. Tužitelj u postupku nije dokazao potrošačku svrhu ugovora, posebno stoga što je na adresi stana tužitelja sjedište obrta ''Citra'' u vlasništvu tužitelja. Činjenica da je tužitelj fizička osoba sama po sebi ne dokazuje njegov status potrošača. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev za isplatom isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora. Odbio je dokazni prijedlog tuženice da se u postupku sasluša osobni bankar, a iako je u postupku saslušan tužitelj i dalje je ostalo neutvrđeno na temelju čega je sud zaključio da je tužitelj primijenio dužnu pažnju prilikom zaključenja predmetnog ugovora, jer pravo na zaštitu potrošača imaju samo oni koji u odnose s trgovcima ulaze s dužnom pažnjom. Osim toga, odbijanje suda da se u postupku sasluša osobni bankar ukazuje na činjenicu da u postupku nije proveden test poštenja spornih ugovornih odredbi. Tužiteljevi restitucijski zahtjevi dospijevaju u smislu odredbe čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to bi bio dan nakon pravomoćnosti odluke koje u konkretnome nema, pa se podrazumijeva da sve dok tražbina nije dospjela, vjerovnik nije ovlašten obračunavati zateznu kamatu. Ugovor o kreditu zaključen je 13. prosinca 2006. i odnose proizašle iz tog ugovora potrebno je cijeniti kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a ne na način kako je to učinio prvostupanjski sud. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu naknade tuženičinih troškova postupka, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženice naveo da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka. Žalbeni navodi tuženice paušalni su i nejasni i usmjereni ka izbjegavanju obveze povrata stečenog bez osnove. Netočna je i paušalna tvrdnja tuženice da tužitelj Ugovor o namjenskom kreditu nije zaključio kao potrošač i da se u konkretnome na njega ne trebaju primijeniti utvrđenja iz postupaka radi kolektivne zaštite potrošača. Maliciozna je i pravno promašena teza tuženice da je na predmetni ugovorni odnos trebalo primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kada je evidentno da odredbe istog Zakona iz 2007. i one kasnije imaju odredbe kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

4. Žalba tuženice je osnovana.

 

5. Tuženica u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19). Međutim, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP jer presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

5.1. Isto tako, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208042321/06 od 13. prosinca 2006. zaključenog između tužitelja J. P. P. kao korisnika kredita i tuženice Z. b. d.d. kao kreditora u dijelu odredbe koja glasi: ''u kunskoj protuvrijednosti od 29.000,00 CHF (slovima: dvadesetdevettisućašvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita'' te odredbe čl. 2. istog Ugovora u dijelu koji glasi: ''„.iznos kredita od 29.000,00 CHF (slovima: dvadesetdevettisućašvicarskihfranaka)...“ kao i odredbe čl. 7. Ugovora u dijelu„...u kunskoj protuvrijednosti 544,53 CHF (slovima: petstočetrdesetčetirišvicarskihfranakapedesettripena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja" i isplate.

 

7. Prvostupanjski sud svoj zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz CHF temelji na pravnim utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. iz kojih proizlazi presumpcija o nepoštenosti postupanja tuženice, a koje su odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i potrošača, kao i na odredbi čl. 502.c ZPP te zaključuje da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne.

 

8. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako tužitelj svoj zahtjev za isplatom temelji na nepoštenosti odredbi Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2006. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tj. na tome da se radi o po tuženici nametnutim uglavcima o kojima se prethodno nije pojedinačno pregovaralo.

 

9. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 -dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2006. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a time sukladno čl. 102. st. 1. istog Zakona ništetnom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se prema st. 2. čl. 81. ZZP/03 presumira da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, no ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenoj standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo, to prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 dužan je to i dokazati.

 

10. Tuženica je još u odgovoru na tužbu, osporavajući tužbeni zahtjev iznijela tvrdnju da je tužitelj pri sklapanju Ugovora o namjenskom kreditu od 13. prosinca 2006. bio u dovoljnoj mjeri informiran od strane službenika banke/osobnog bankara, i pojašnjeno mu je značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF kao i odredbe o promjenjivosti kamatne stope, budući se radilo o javno dostupnim informacijama u novinskim člancima tijekom 2005., a na što je upozoravao i tadašnji viceguverner Hrvatske narodne banke prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

 

11. Dakle, tuženica je iznijela tvrdnje da se o spornim odredbama, čiju pravnu valjanost tužitelj osporava, prethodno pojedinačno pregovaralo, te je na te okolnosti još u odgovoru na tužbu predložila saslušanje osobnog bankara čije je ime dostavila tijekom postupka i to, S. Ž. P., a koji je dokazni prijedlog prvostupanjski sud na ročištu od 9. rujna 2020. odbio, odnosno odbio je saslušati predloženu svjedokinju (l.s. 396).

 

12. Dakle, prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem osobnog bankara tužitelja u odnosu na navedene sporne činjenice, a koji dokaz je, po ocjeni ovog suda drugog stupnja bilo potrebno provesti, pa je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

13. S tim u vezi treba reći da prema pravnom stajalištu izraženom u recentnoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke (na koje se odnosi odluka o kolektivnom sporu) ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

 

14. Iz citirane odluke Ustavnog suda slijedi dakle da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, a ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i pravu na pristup sudu.

 

15. Uvažavajući stav iz citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te uzimajući u obzir da je u konkretnom slučaju tuženica predlagala izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje S. Ž. P., osobne bankarice tužitelja, koji je dokazni prijedlog prvostupanjski sud odbio izvesti, rješenjem na ročištu od 9. rujna 2020. (l.s. 396), a u svezi s čime je tuženica u žalbi istakla da je upravo zbog neprovođenja personalnih dokaza ostala neutvrđena odlučna činjenica, to je prvostupanjski sud, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, nepotpuno utvrdio činjenično stanje u sporu.

 

16. Tuženica osnovano smatra i tijekom postupka i u žalbi ističe kako je za potraživanje tužitelja glede isplate preplaćenih iznosa anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope nastupila (djelomična) zastara. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je jasno pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći  ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

17. Nadalje, što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

 

''Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

18. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

 

19. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope postala je pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 dana 13. lipnja 2014., pa od toga dana teče i zastarni rok od pet godina. Tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena je 11. lipnja 2019., u roku od 5 godina. Do preinake tužbe u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa zbog promjenjivih kamatnih stopa došlo je podneskom od 11. lipnja 2021. na način da je taj zahtjev povećan, to bi potraživanje tužitelja za isplatom preplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u iznosu koji premašuje novčani iznos naveden u tužbi (4.509,81 kn), bio postavljen izvan roka od 5 godina, pa bi takvo potraživanje zastarjelo.

 

20. Slijedom iznesenoga, valjalo je temeljem čl. 370. ZPP ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

21. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud  utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem i uzimajući u obzir ostale žalbene navode tuženice glede pitanja zastare, visine potraživanja tužitelja i zbroja pojedinačnih mjesečnih anuiteta, donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.

 

22. Odluka o trošku u povodu pravnog lijeka donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zadru 21. studenoga 2023.

 

 

              Predsjednica vijeća

 

              Katija Hrabrov, v.r.