REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1248/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja prvotužiteljice RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zvjezdana Znidarčić Begović, odvjetnica u Zagrebu i drugotužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje nasljednici iza pok. NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženice DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Jelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jelić, Vuković & Vukušić j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-106/2020-3 od 12. svibnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2915/14-28 od 20. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 7. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti predniku tužitelja iznos od 157.742,14 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi predniku tužitelja parnični trošak u iznosu od 27.702,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. kolovoza 2018. do isplate.
2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke žalba tuženice je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, a pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 4183/2022-2 od 12. ožujka 2024., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-106/2020-3 od 12. svibnja 2022. zbog sljedećeg pravnog pitanja:
„U slučaju uporabe tuđe stvari – nekretnine, pripada li tužitelju – vlasniku nekretnine, naknada za uporabu tuđe stvari od nesavjesnog posjednika u cjelokupnom iznosu visine tržišne najamnine ili je naknadu u visini tržišne najamnine potrebno umanjiti za pripadajući porez na dohodak od imovine, kao i za pripadajući prirez?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Premet spora je zahtjev za isplatu naknade za korištenje stana bez osnove.
9. Na temelju činjenica da je prednik tužitelja bio vlasnik stana u [adresa] u razdoblju od 2009. do 2015., da je tuženica u tom razdoblju kontinuirano koristila stan te da je prednik tužitelja protiv tuženice 10. travnja 1998. podnio tužbu za iseljenje, a da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-681/07 od 4. ožujka 2008., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4939/08-6 od 3. travnja 2013. odbijen tužbeni zahtjev tuženice za utvrđenje prava vlasništva na spornom stanu nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanje naknade koristi koju je tuženica imala od uporabe stana primjenom čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 25/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO-a).
10. Nižestupanjski sudovi su visinu koristi koju je tuženica imala od uporabe stana utvrdili vještačenjem po građevinskom vještaku u visini tržišne najamnine prema prosječnoj uređenosti i opremljenosti takvog stana. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi niti dodatnih pitanja.
11. Mjerodavne odredbe Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22, 114/23 - dalje: ZPD) glase:
Članak 2.
(1) Porezni obveznik je fizička osoba koja ostvaruje dohodak.
Članak 56.
Dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.
Članak 57.
(1) Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju se izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine.
(2) Iznimno od članka 56. ovoga Zakona i stavka 1. ovoga članka, poreznom obvezniku koji ostvaruje dohodak od iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova porez na dohodak po osnovi obavljanja te djelatnosti utvrđuje se u paušalnom iznosu pod uvjetima i na način propisan člancima 61. i 82. ovoga Zakona.
12. Navedenim odredbama ZPD propisano je tko se smatra poreznim obveznikom i tko je obveznik plaćanja poreza na dohodak iz čega proizlazi da je fizička osoba koja ostvaruje dohodak dužna platiti porez na dohodak koji ostvaruje od, između ostalog, imovine ostvarene na temelju najma nekretnina.
13. U ovom konkretnom slučaju prednik tužitelja i sada tužitelji traže naknadu upravo zato što nekretninu nisu mogli iznajmiti i to u visini tržišne najamnine koju bi mogli ostvariti da su stan dali u najam.
14. Tržišna najamnina predstavlja onaj iznos koji je najmoprimac na tržištu dužan platiti najmodavcu za korištenje njegovog stana. Međutim, najmoprimca se ne tiče eventualna najmodavčeva obveza prema poreznoj upravi niti način na koji se utvrđuje porezna obveza, jer je porez prihod države odnosno jedinice lokalne samouprave koji se plaća nakon što je najmodavac ostvario prihod od najma stana te upravo puna tržišna najamnina koju je najmoprimac dužan platiti najmodavcu predstavlja poreznu osnovicu na temelju koje se određuje porez na dohodak i od koje se najmodavcu priznaju izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine. Najmoprimac je, dakle, dužan platiti puni iznos najma neovisno o obvezi najmodavca da plati porez na dohodak pa je onda i tužitelj koji traži isplatu naknade na ime uporabe svog stana od tuženice ovlašten tražiti puni iznos tržišne najamnine bez umanjenja na ime poreza i prireza.
15. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:
U slučaju uporabe tuđe stvari – nekretnine, tužitelju – vlasniku nekretnine, pripada naknada za uporabu tuđe stvari od nesavjesnog posjednika u cjelokupnom iznosu visine tržišne najamnine i tu naknadu u visini tržišne najamnine nije potrebno umanjiti za pripadajući porez na dohodak od imovine, kao niti za pripadajući prirez.
16. Slijedom navedenog, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su naknadu za uporabu tuđe stvari tj. stana od nesavjesnog posjednika utvrdili u visini tržišne najamnine i nisu ju umanjili za pripadajući porez na dohodak od imovine, kao niti za pripadajući prirez.
17. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 7. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
