Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5425/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Josipu Grubišiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČISTOĆA d.o.o., OIB: 84923155727, Stjepana Radića 33, 23000 Zadar, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d., Zadar, protiv tuženika UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru od 16. travnja 2024., poslovni broj Povrv-344/2021-10, 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru od 16. travnja 2024., poslovni broj Povrv-344/2021-10 u toč. I. izreke i sudi:

"1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Alkice Kolega-Zubčić u Zadru od 8. travnja 2021. broj Ovrv-2083/2021, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 52,98 eur (pedestdva eura i devetdesetosam centi) sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 6,75 EUR od 16. veljače 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. ožujka 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. travnja 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. svibnja 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. lipnja 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. srpnja 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. kolovoza 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. rujna 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. listopada 2020.

- na iznos od 5,14 EUR od 16. studenog 2020.

pa do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 134,95 EUR sa zateznom kamatom od 6. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično osnovana i potvrđuje pobijana presuda u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega-Zubčić u Zadru od 8. travnja 2021. broj Ovrv-2083/2021 u odnosu na ovršni trošak postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega - Zubčić u [adresa], poslovni broj Ovrv-2083/2021 od 8. travnja 2022. te je tužbeni zahtjev odbijen. Pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

2. Protiv presude u toč. I. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje ZPP) s prijedlogom presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbenog postupka, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 52,98 eur na ime plaćanja minimalne obveze javne usluge u razdoblju od veljače do studenog 2020.

5. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458. ZPP-a, u kojem se presuda prema čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Tijekom prvostupanjskog, a sada i u žalbenom postupku sporno je, je li tuženik obvezan plaćati cijenu minimalne javne usluge za sve etažne jedinice nekretnine na adresi [adresa] ili samo jednu cijenu s obzirom da se radi o istom obračunskom mjestu.

7. Prvostupanjski sud pobijanu presudu donio je s obrazloženjem da se obvezna minimalna javna usluga naplaćuje prema obračunskom mjestu koje je adresa nekretnine korisnika usluge, što je [adresa]., neovisno što korisnik na predmetnom obračunskom mjestu ima u svom vlasništvu više posebnih dijelova nekretnine. To stoga što se iz odredbe članka 76. stavak 4. Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine", 84/2021, 142/2023) zaključuje da nije intencija zakonodavca višestruko naplaćivanje obvezne minimalne javne usluge jednom korisniku na istom obračunskom mjestu, neovisno je li nekretnina etažirana.

8. Tužitelj u žalbi navodi da je tuženik kao vlasnik više etažnih jedinica koje povremeno koristi u svrhu iznajmljivanja u obvezi plaćati cijenu minimalne javne usluge za svaku pojedinu etažnu jedinicu i da ga se glede plaćanja navedene obveze ne može razlikovati od vlasnika, odnosno korisnika koji ima više nekretnina u susjedstvu ili više nekretnina na različitim lokacijama u istom naselju, citirajući čl. 20. Uredbe o gospodarenju otpadom i pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-101/2023 od 14. veljače 2023.

9. U vezi s prethodno navedenim potrebno je utvrditi što je u konkretnom slučaju obračunsko mjesto, je li to nekretnina (zgrada) ili su obračunska mjesta posebni dijelovi nekretnine (stanovi).

10. Prvenstveno valja reći da se s obzirom na nastanak obveze od veljače do studenog 2020. primjenjuje Zakon o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/2013., 73/2017., 14/2019., 98/2019.; dalje ZOGO) koji je tada bio na snazi i Uredba o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" br. 50/17., 84/19., 14/20., 31/21., 84/21., u daljnjem tekstu: Uredba), a ne Zakon o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj: 84/2021., 142/2023.; dalje: ZGO) koji je stupio na snagu 31. srpnja 2021.

11. Prema čl. 15. tada važeće Uredbe ugovor o korištenju javne usluge smatra se sklopljenim kad korisnik usluge dostavi davatelju usluge Izjavu ili prilikom prvog korištenja javne usluge ili zaprimanja na korištenje spremnika za primopredaju komunalnog otpada u slučaju kad korisnik usluge ne dostavi davatelju javne usluge Izjavu.

12. Kako nije sporno da je tuženik zadužio spremnik volumena od 80 litara i da je evidentiran kod tužitelja pod šifrom poslovnog partnera 189839, to je između stranaka sklopljen ugovor o korištenju javne usluge u smislu čl. 15. st. 1. toč. 2. Uredbe. Kako sam tuženik navodi da je zaduživao dodatno i spremnik volumena od 240 litara za ostale stanove koje je iznajmljivao, to je primjenom istog mjerodavnog prava sklopljen ugovor o korištenju javne usluge i za preostale stanove za koje je tužitelj izvršavao uslugu zbrinjavanjem komunalnog otpada za vrijeme ljetnog perioda.

13. Prema ocjeni ovoga suda nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda kada navodi da iako tuženik ima u svom vlasništvu više posebnih dijelova nekretnine isti je u obvezi plaćanja samo jednog iznosa obvezne minimalne javne usluge jer se iz odredbe članka 76. stavak 4. ZGO zaključuje da nije intencija zakonodavca višestruko naplaćivanje obvezne minimalne javne usluge jednom korisniku na istom obračunskom mjestu, neovisno je li nekretnina etažirana.

14. To prije svega iz razloga što sud nije uzeo u obzir tvrdnje tuženika - da je tužitelj izvršavao uslugu zbrinjavanja komunalnog otpada i za stanove koje je tuženik iznajmljivao tijekom ljetnog perioda, pa je očito zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije zbrinjavao otpad iz tih stanova, proturječan tvrdnjama samog tuženika.

15. Prema čl. 30. ZOGO javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada (st. 1.), a javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada smatra se uslugom od općeg interesa (st. 2.), dok čl. 33. st. 1. ZOGO propisuje da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz čl. 30. st. 1. ZOGO na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ali i sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge, pri čemu poslovanje mora biti ekonomski održivo, a kvaliteta, sigurnost i redovitost pružanja te usluge sukladna odredbama ZOGO, Uredbi i odluci o načinu pružanja javnih usluga koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.

15.1. Nadalje, odredbom čl. 33. st. 4. ZOGO propisani su troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge, u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i drugi troškovi koji su propisani Uredbom.

15.2. Iz navedenog proizlazi da je intencija navedenih odredaba ZOGO i Uredbe bila da jedinice lokalne samouprave donošenjem odluke o načinu pružanja javne usluge od strane predstavničkog tijela osiguraju sustav i funkcioniranje prikupljanja komunalnog otpada. Uredba u čl. 4. st. 1. toč. 7. propisuje da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, između ostalog, sadržavati odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, te iznos obveze minimalne javne usluge za korisnike javne usluge, dok čl. 20. st. 2. Uredbe propisuje da strukturu cijene javne usluge čini cijena javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada i cijena obvezne minimalne javne usluge.

15.3. Dakle, struktura cijene javne usluge obuhvaća cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) s obzirom da je cilj propisivanja cijene bio da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) osigura mogućnost primjene načela „onečišćivač plaća“, a da se varijabilnim dijelom cijene osigura sama primjena načela „onečišćivač plaća“.

16. Isto tako ZGO u čl. 75. propisuje da se cijena javne usluge plaća radi pokrića troškova pružanja javne usluge (st. 1.), te da strukturu cijene javne usluge čini cijena za količinu predanog miješanog komunalnog otpada i cijena obvezne minimalne javne usluge (st. 2.), dok čl. 76. propisuje da je obvezna minimalna javna usluga iznos koji se osigurava radi ekonomski održivog poslovanja te sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu (st. 1.), da je cijena obvezne minimalne javne usluge dio cijene javne usluge (st. 2.), da se na području pružanja javne usluge primjenjuje - 1. jedinstvena cijena obvezne minimalne javne usluge za korisnika usluge razvrstanog u kategoriju korisnika kućanstvo i 2. jedinstvena cijena obvezne minimalne javne usluge za korisnika usluge razvrstanog u kategoriju korisnika koji nije kućanstvo (st. 3.), te ako se na istom obračunskom mjestu isti korisnik može razvrstati i u kategoriju kućanstvo i u kategoriju korisnika koji nije kućanstvo, korisnik je dužan plaćati samo cijenu obvezne minimalne javne usluge obračunanu za kategoriju korisnika koji nije kućanstvo (st. 4.).

16.1. Nadalje, čl. 70. st. 1. ZGO propisuje da je korisnik javne usluge na području pružanja usluge vlasnik nekretnine odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge ili stvarni korisnik nekretnine, a u st. 4. toč. 5. citirane zakonske odredbe propisano je da je korisnik usluge dužan platiti davatelju usluge iznos cijene javne usluge za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje, osim za obračunsko mjesto na kojem je nekretnina koja se trajno ne koristi.

17. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. iznio shvaćanje da je ZOGO u čl. 33. st. 1. predvidio dio obračuna cijene javne usluge (fiksni dio) kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, zbog čega nije prihvatio prigovore predlagatelja da plaćanje tzv. „paušala“ nije predviđeno ZOGO i da bi iz tog razloga Uredba bila u nesuglasnosti s odredbama ZOGO, prihvaćajući pritom očitovanje Vlade RH prema kojemu „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“, pa je cijenu obvezne minimalne usluge potrebno osigurati da bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), odnosno da navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada. Na taj način je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu neovisno o količini preuzetog otpada.

18. Osim toga valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 14. veljače 2023. broj Rev-101/2023 odgovarajući na pravno pitanje: "Moraju li cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") plaćati vlasnici nekretnine za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec?" izrazio pravno shvaćanje u odgovoru koji glasi:

"Vlasnici nekretnine moraju plaćati cijenu obvezne minimalne usluge, tzv. "fiksni dio cijene" za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec“.

19. Kada se sve navedeno dovede u vezu s predmetom ovog spora u kojem je tuženik vlasnik 13 stanova koji se nalaze u zgradi na adresi [adresa] (koje iznajmljuje u ljetnom periodu) i da tužitelj za te stanove izvršava javnu uslugu zbrinjavanja komunalnog otpada u periodu kada se iznajmljuju (iz dodatno zaduženog spremnika od 240 litara), to prema ocjeni ovoga suda postoji obveza tuženika plaćati tzv. fiksni dio naknade za sve mjesece kalendarske godine i za te stanove.

19.1. Obveza plaćanja ne bi postojala jedino kada bi se radilo o neuseljenim stambenim ili poslovnim prostorima u kojima ne nastaje niti može nastajati komunalni otpad, a što tuženik niti ne tvrdi.

20. Vezano uz tvrdnje tuženika kojima ističe da je vlasnik jedne nekretnine na adresi [adresa] i da je cijela zgrada jedno obračunsko mjesto (kao jedna nekretnina), odnosno da stanovi kao posebni dijelovi nekretnine ne mogu biti obračunska mjesta, valja odgovoriti da u usporednoj situaciji, ukoliko bi 13 različitih osoba bili upisanih kao vlasnici stanova u zgradi na adresi [adresa] isti bi bili pojedinačni obveznici plaćanja cijene minimalne javne usluge za svoje stanove, a ne bi skupno plaćali naknadu.

21. Ovaj sud je pritom imao u vidu da čl. 76. st. 4. ZGO propisuje da ako se na istom obračunskom mjestu isti korisnik može razvrstati i u kategoriju kućanstvo i u kategoriju koji nije kućanstvo, da je korisnik dužan plaćati samo cijenu obvezne minimalne javne usluge obračunate za kategoriju korisnika koje nije kućanstvo, dok ranije važeći ZOGO nije propisivao razliku korisnika koji su kućanstvo i onih koji nisu kućanstvo pa je i iz tog razloga i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. ožujka 2021. broj U-II-2492/2017 i dr. ukinut čl. 20. st. 10. i 11. Uredbe, koja se iz tog razloga niti prilikom ovog odlučivanja ne može primjenjivati temeljem čl. 56. st. 5.

Ustavnog zakona u Ustavnom sudu.

22. Nadalje, u prilog stajalištu ovog suda je i tumačenje čl. 30. st. 5. ZOGO - koji cijenu obvezne minimalne javne usluge koja participira u ukupnoj cijeni javne usluge stavlja u omjer s cijenom količine predanog miješanog otpada na način koji će osigurati obavljanje javne usluge na kvalitetan, postojan i ekonomski učinkovit način u skladu s načelima održivog razvoja, zaštite okoliša, javnosti rada i onečišćivač plaća, a isto tako čl. 76. st. 1. i 2. ZGO - koji definira obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio cijene javne usluge kojim se osigurava ekonomski održivo poslovanje, sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja javne usluge da bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu, potrebno je dovesti u vezu s činjenicom - da tužitelj izvršava javnu uslugu zbrinjavanja komunalnog otpada s posebnih dijelova nekretnine (stanova) i da je tuženik korisnik javne usluge za sve stanove.

22.1. Kako je svrha plaćanja fiksnog dijela naknade da bi se osigurala mogućnost primjene načela "onečišćivač plaća" na onim mjestima gdje se otpad proizvodi, a to u konkretnom slučaju nije vlasnik kao pojedinac već stanovi kao posebne jedinice, to je tuženik dužan plaćati minimalnu cijenu javne usluge za svaku od etažnih jedinica zgrade, odnosno stanova.

23. Na iznijeto shvaćanje ovoga suda nije od utjecaja mišljenje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja od 27. prosinca 2023. Naime, iz navedenog mišljenja proizlazi da je obračunsko mjesto nekretnina (zgrada), odnosno da stanovi kao posebni dijelovi nekretnine nisu obračunska mjesta u smislu čl. 70. st. 4. toč. 5. ZGO, kao i da tužitelj nije imao dodatan trošak za prikupljanje miješanog komunalnog otpada u posebnim dijelovima.

23.1. Međutim, navedeno mišljenje nije primjenjivo u konkretnom slučaju s obzirom da je nesporno da tuženik stanove koristi u svrhu iznajmljivanja u ljetnom periodu, što znači da stanove koriste i druge osobe, a ne samo tuženik, kao i da u stanovima nastaje otpad koji tužitelj zbrinjava.

24. Napominje se da odluka ovog suda u skladu sa stavom zauzetim na sjednici 4. lipnja 2024. svih sudaca i sudskih savjetnika Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu.

25. Stoga, kako je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim, a da visinu zahtjeva tuženik nije osporio i ista proizlazi iz izvoda otvorenih stavaka na dan 27. siječnja 2021., preslika računa i kartice kupaca, to je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačio presudu i prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu 52,98 eur[1] /399,18 kn primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP

26. O troškovima cjelokupnog postupka ovaj sud je odlučio primjenom čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova koji su nastali u fazi postupka kada je bio ovršni u iznosu od 9,95 EUR (ranije 75,00 kn) s osnova javnobilježničke nagrade temeljem čl. 6. st. 1. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" br. 8/11., 112/12., 114/12., 131/20., 9/21.), te za parnični postupak jednokratnu nagradu u iznosu od 125,00 EUR primjenom Tbr. 7. toč. 9. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.), slijedom čega je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 134,95 EUR sa zateznom kamatom od donošenja ove odluke primjenom čl. 151. st. 3. ZPP.

27. Nadalje, presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka (Zaključak Građanskog odjela VSRH, Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017.). Iz navedenog razloga je valjalo potvrditi pobijanu presudu u odnosu na ukinuti platni nalog iz rješenja o ovrsi za ovršni trošak (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Sudac:

Josip Grubišić