REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1665/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja-predlagatelja osiguranja VENTURE PARTNERS 11 d.o.o., OIB 53404860081, Zagreb, Gornji Bukovac 146A, kojeg zastupa punomoćnik Dario Budimir, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Budimir & Meter d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika-protivnika osiguranja Nogometni klub Osijek s.d.d., OIB 27094855993, Osijek, W. Wilsona 2, kojeg zastupa punomoćnik Filip Glavaš, odvjetnik u Osijeku, radi isplate, u povodu određivanja prethodne mjere, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-113/2022-102 od 24. ožujka 2025., 6. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-113/2022-102 od 24. ožujka 2025. u točkama I., II., III, IV. i V. izreke.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-113/2022-102 od 24. ožujka 2025. u točkama VI. i VII. i rješava:

O troškovima postupka osiguranja odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-113/2022-102 od 24. ožujka 2025., određena je prethodna mjera radi osiguranja novčane tražbine tužitelja kao predlagatelja u iznosu 628.021,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2021. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i tražbine s naslova osiguranja troškova postupka u iznosu od 8.512,51 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 6. travnja 2021. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, zabranom bankama kod kojih se vode računi tuženika da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s računa tuženika novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, za vrijeme od dana donošenja rješenja o prethodnoj mjeri do proteka petnaest dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu, određeno je da da provedbom prethodne mjere predlagatelj osiguranja stječe založno pravo na predmetu osiguranja i da se iznos novčanih sredstava protivnika osiguranja za koji je određena prethodna mjera ne smije prenijeti s računa tuženika dok traje zabrana, osim u svrhu namirenja osigurane tražbine (točke I. do V. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka određivanjem prethodne mjere u iznosu od 73.634,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu daljnjeg troška u iznosu od 1.990,83 EUR (točke VI. i VII. izreke).

1.2. Sud je tako odlučio po prijedlogu tužitelja kao predlagatelja osiguranja na temelju odredbe čl. 501.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) budući da je utvrdio da iz navoda sadržanih u prigovoru protiv platnog naloga te iz stanja spisa i pravnog shvaćanja suda glede merituma predmeta spora proizlazi da ne postoji veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tuženik kao protivnik osiguranja osporavajući rješenje u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o trošku. U bitnom navodi da je donošenjem pobijanog rješenja povrijeđeno tuženikovo pravo na pošteno suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da je pobijano rješenje arbitrarno i nedostatno obrazloženo te da ne sadrži dostatne razloge za ocjenu odlučnih okolnosti za donošenje pobijane odluke, te da njeno donošenje neposredno prije zaključenja glavne rasprave predstavlja prekomjerni teret koji nije razmjeran cilju koji se njome namjerava postići. Zatim iznimno opširno obrazlaže zašto smatra nepravilnom izreku pobijanog rješenja određivanjem njenog trajanja i postojanja mogućnosti da se nakon izvođenja svih dokaza promjeni shvaćanje suda o uspjehu stranaka u sporu. Nadalje ističe da pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da sud pri donošenju odluke nije ocijenio dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Izlaže opširno svoju ocjenu dokaza i izvodi zaključke u prilog tome da je veća vjerojatnost tuženikovog uspjeha u sporu. Smatra da je sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o posredovanju (usmeno), budući da je po njegovom shvaćanju za sklapanje takvog ugovora propisana pisana forma, što detaljno obrazlaže pozivanjem na specifičnost predmetnog pravnog posla i Pravilnik HNS kojim je propisan pisani oblik ugovora o posredovanju, a da takav pisani ugovor nikad nije sklopljen s tužiteljem. Smatra da je zbog toga što sud nije ocijenio sve dokaze (iskaze i drugih svjedoka, a ne samo onih na temelju čijih iskaza je pogrešno utvrdio da su stranke sklopile ugovor o posredovanju) pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo zaključivši da je tuženik ugovor o transveru s AC Monza zaključio posredstvom tužitelja, te da bi tužitelju do razine vjerojatnosti pripadalo pravo na posredničku naknadu. Odluku o trošku pobija jer smatra da se o trošku nije moglo odlučiti u okviru rješenja kojim je odlučeno o prethodnoj mjeri, već isključivo u odluci o glavnoj stvari u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a. Pobija i visinu dosuđenog troška ističući da nije bio potreban trošak za sastavljanje podneska od 6. kolovoza 2024. i od 29. prosinca 2024., a ako ga ih je sud smatrao potrebnim tada je trebao primijeniti Tbr. 8. t. 4. Tarife. Predlaže ovom sudu da preinači pobijano rješenje ili ga ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtjeva žalbeni trošak u iznosu od 12.493,61 EUR.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj-predlagatelj osiguranja osporava sve navode žalitelja kao nepravilne i neosnovane, te tvrdi kako je rješenje u cijelosti pravilno i zakonito, s tim da opširno obrazlaže svoje stajalište o nepostojanju žalbenih razloga na koje ukazuje žalitelj. Traži naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 13.932,50 EUR.

4. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima osiguranja određivanjem prethodne mjere.

5. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6. Prije svega se ističe da je u ovoj pravnoj stvari već bilo doneseno prvostupanjsko rješenje kojim je predložena prethodna mjera odbijena kao neosnovana, te da je to rješenje ukinuto rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-4265/2024-15 od 21. siječnja 2025.

7. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je otklonio sve uočene nedostatke, tako što je ocjenom izvedenih dokaza do dana donošenja odluke o prijedlogu utvrdio da su ispunjene propisane pretpostavke za određivanje prethodne mjere na temelju odredbe čl. 501.a ZPP-a, budući da se radi o postupku u kojem se prema navedenoj zakonskoj odredbi može odrediti ta mjera i da za sada (prije izvođenja svih predloženih dokaza) ne proizlazi veća vjerojatnost tuženikova uspjeha u sporu.

8. Nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe žalitelj. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao jasno obrazloženje o tome na koji je način utvrdio da su ispunjene pretpostavke za određivanje prethodne mjere u smislu odredbe čl. 501.a ZPP-a, i to one formalne, jer se radi o postupku pred trgovačkim sudom koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga i po pravodobnom prijedlogu tužitelja za određivanje takve mjere. Citiranom zakonskom odredbom je nadalje propisano da će sud neovisno o uvjetima za određivanje prethodne mjere odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tužitelja isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, i to je u pravilu iznos sporne tražbine, osim ako iz navoda u pravnom lijeku i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

9. Prvostupanjski sud je iz iskaza svjedoka, igrača ZF za kojeg je sklopljen ugovor o transveru i ČF, koji je u vrijeme realizacije transvera bio sportski direktor AC Monze, a čijim iskazima je poklonio vjeru, i isprava u spisu (ponuda za sklapanje ugovora o transveru) utvrdio da su AC Monza i tuženik dovedeni u vezu glede sklapanja ugovora o transveru igrača tuženika ZF uz posredovanje tužitelja. U obrazloženju je navedeno i obrazloženo zašto je sud poklonio vjeru iskazima tih svjedoka, a ne iskazima drugih saslušanih svjedoka, te zašto nije odluku temeljio na ispravama na koje se poziva tuženik.

10. Prvostupanjski sud smatra da se prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, koje propisuju ugovor o posredovanju (čl. 835. do 846. Zakona o obveznim odnosima), ugovor o posredovanju može sklopiti u bilo kojem obliku jer nije propisana posebna forma, a Pravilnik HNS-a, kao podzakonski akt ne može derogirati odredbe Zakona o obveznim odnosima i da zbog toga zaključenje ugovora o posredovanju u usmenom obliku ne utječe na njegovu valjanost. Budući da je utvrdio da je na temelju usmeno sklopljenog ugovora o posredovanju između tužitelja i tuženika, tužitelj doveo u vezu tuženika i AC Monza radi transvera tuženikovog igrača, nakon čega je početkom kolovoza 2020. godine sklopljen ugovor o transveru, zaključio je da je sada, prije izvođenja preostalih dokaza, ne postoji veća vjerojatnost tuženikovog uspjeha u sporu.

11. Navedene zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, a ti zaključci niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

12. Žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje sklapanje ugovora o posredovanju između tužitelja i tuženika iz razloga jer da nije sklopljen u pisanom obliku. Naime pravilno je zaključio prvostupanjski sud da na obveznost pisanog oblika sporazuma prema Pravilniku HNS-a ne utječe na valjanost ugovora o posredovanju koji su, prema ocjeni suda do sada izvedenih dokaza stranke usmeno sklopile. Na pravilnost tog zaključka upućuje i tužitelj u odgovoru na žalbu pozivajući se na izraženo shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2141/2016 od 23. veljače 2021. prema kojem Pravilnik HNS-a nije prisilni propis javnog prava u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i da stoga protivnost tog ugovora tom Pravilniku nema posljedicu ništetnosti.

13. Neosnovan je žalbeni navod kako sud nije ocijenio sve izvedene dokaze, a za izvedene nije dao razloge zašto ih je prihvatio, a zašto druge nije, budući da su u obrazloženju dati jasni i valjani razlozi zašto je sud prihvatio iskaze pojedinih svjedoka, a zašto ne iskaze drugih svjedoka glede sklapanja ugovora o posredovanju, te zašto nije odluku temeljio na ispravama na koje upire žalitelj, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pritom valja istaknuti da se pri odlučivanju o prethodnoj mjeri odlučne činjenice utvrđuju do stupnja vjerojatnosti tuženikova uspjeha u sporu, pa ovaj sud u ovoj fazi postupka ne može ulaziti u ocjenu izvedenih dokaza do stupnja utvrđenja izvjesnosti odlučnih činjenica za donošenje konačne odluke, jer bi time mogao prejudicirati odluku o glavnoj stvari, i prije nego što se izvedu daljnji dokazi koje su stranke predložile.

14. Osim toga, ovaj sud pri donošenju odluke nije uzeo u obzir niti one činjenice koje žalitelj prvi put iznosi u žalbi, kao niti dokaze koje u prilog svojih tvrdnji dostavlja tek uz žalbu s obzirom na odredbu čl. 299. st. 1. i čl. 352. st. 2. ZPP-a.

15. U pravu je tužitelj da prema odredbi čl. 501.a ZPP-a nije na tužitelju da dokazuje vjerojatnost svog uspjeha u sporu, nego je tuženik taj koji prigovorom protiv platnog naloga i podnošenjem isprava upućuje na postojanje veće vjerojatnost njegovog uspjeha u sporu. Prema tome žalbeni navodi kako u obrazloženju nema razloga o visini tražbine koja se osigurava prethodnom mjerom su neosnovani jer se prema odredbi čl. 501.a ZPP-a mjera određuje prema iznosu sporne tražbine, a to je tražbina sadržana u platnom nalogu koju je u cijelosti osporio žalitelj, ali je ista sada izražena u EUR-ima.

16. Neosnovano žalitelj dovodi u pitanje trajanje donesene mjere osiguranja određeno točkom II. izreke, jer se odluka o prethodnoj mjeri treba donijeti najkasnije do zaključenja glavne rasprave, a glede dužine trajanja prethodne mjere se primjenjuje čl. 337. Ovršnog zakona.

17. Neosnovan je žalbeni navod da su tuženiku povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer pobijano rješenje sadrži jasne i valjane razloge zbog kojih je prijedlog za osiguranje prihvaćen. Pobijano rješenje nije arbitrarno, razumljivo je i sadrži valjano obrazložene razloge o postojanju zakonom propisanih pretpostavki za osiguranje predmetne tražbine određenom prethodnom mjerom. To što prvostupanjski sud izvedene dokaze, na kojim temelji odluku, nije ocijenio na način na koji upućuje žalitelj, ne znači da je odluka arbitralna.

18. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su zaključci prvostupanjskog suda o vjerojatnosti tuženikovog uspjeha u sporu utemeljeni na rezultatima do sada izvedenih dokaza, što je sud jasno obrazložio te naveo kako je ocijenio dokaze i koje odlučne činjenice je iz tih dokaza utvrdio, a prema kojima za sada ne postoji veća vjerojatnost tuženikovog uspjeha u sporu. To što žalitelj ne prihvaća ocjenu dokaza i izražena shvaćanja u pobijanom rješenju, ne znači da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

19. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a valjalo odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u točkama I. do. V. izreke, kako je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja.

20. Točkama VI. i VII. izreke rješenja odlučeno je o troškovima postupka osiguranja. Povodom prijedloga za određivanje prethodne mjere po čl. 501.a ZPP-a, ne pokreće se poseban postupak koji ima odvojeni trošak vođenja tog postupka, već se o tom zahtjevu rješava u okviru parničnog postupka. Stoga i troškovi nastali povodom prijedloga za određivanje prethodne mjere predstavljaju trošak parničnog postupka i o njima se odlučuje u konačnoj odluci o tužbenom zahtjevu (tako i Pž-85/2021, Pž-2988/2024 i Pž-1866/2025).

21. Stoga je prvostupanjsko rješenje u točkama VI. I VII. izreke rješenja valjalo preinačiti primjenom odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a, jer će se o tom trošku odlučivati u odluci o glavnoj stvari.

Zagreb, 6. svibnja 2025.

Sutkinja

Ružica Omazić