REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4406/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja BOKAVŠEK d.o.o., Umag, Ulica Nikole Tesle - Via Nikola Tesla 11, OIB: 60787614257, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d., Zagreb, Slavonska avenija 1b, OIB: 10840749604, kojeg zastupa punomoćnik Igor Habulinec, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa 82,50 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1090/2023-23 od 27. rujna 2024., 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1090/2023-23 od 27. rujna 2024. u točkama I., II. i III. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 82,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 639,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1090/2023-23 od 27. rujna 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 82,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR kao neosnovan (točka II. izreke), naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku iznos od 125,00 EUR na ime troškova parničnog postupka (točka III. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13,27 EUR kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke istaknuo da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 82,50 EUR na ime preostalog dijela izdanog, dospjelog, a neplaćenog računa za popravak vozila u vlasništvu KŠ, a koji popravak vozila je izvršio tužitelj. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane odluke pozvao na odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje: ZOOP) i čl. 23. st. 1. ZOOP-a, nakon čega je ocijenio da je KŠ sama skrivila prometnu nezgodu 27. siječnja 2023., pa se ona, kao vlasnica oštećenog vozila, ne može smatrati trećom osobom u smislu odredbi iz čl. 22. st. 1. i 2. ZOOP-a. Zbog navedenog KŠ, pa tako ni tužitelj, ne mogu osnovano potraživati isplatu naknade štete po polici obveznog automobilskog osiguranja. Stoga je ocijenio osnovanim tuženikov istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije.

3. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pobijajući je u točkama I., II. i III. izreke. Istaknuo je da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da je pobijana odluka i u njoj izraženi stavovi suprotna dosadašnjoj praksi drugostupanjskog suda. Neosnovan je stav prvostupanjskog suda da je obveznik plaćanja KŠ, a sve kako je odgovorni osiguratelj oštećenika KŠ upravo tuženik, a sklapanjem ugovora o ustupu tražbine kao i notifikacijom tuženiku, evidentno je da se više ne radi o pravnom odnosu tuženika i KŠ, već tužitelja i tuženika. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U predmetnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a, a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. toga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a). U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. toga Zakona.

8. Iz spisa proizlazi da je 27. siječnja 2023. nastala šteta na vozilu marke Opel insignia sports, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenice-osiguranice po polici kasko osiguranja KŠ iz [adresa]. Oštećenica KŠ je štetni događaj prijavila 21. ožujka 2023. tuženiku kao osiguratelju te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete broj 2310222647 osnovni +1. naknadni. Nakon štetnog događaja oštećenica je svoje vozilo odlučila popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (lakirerski radovi). Tužitelj je vozilo prema nalogu vlasnika popravio i vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve prema pravilima struke, te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 57-P1-2 u ukupnom iznosu od 600,30 EUR (PDV uključen). Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 517,80 EUR, a razliku od 82,50 EUR po računu tuženik nije platio jer je za taj iznos osporavao cijenu rada limara i lakirera. Oštećenica je kao vlasnica popravljenog vozila s tužiteljem 24. travnja 2023. sklopila ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenijela na tužitelja navedeno potraživanje, a o čemu je tuženik obaviješten. Dakle, predmet spora je razlika u cijeni rada limara/lakirera te tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 82,50 EUR navodeći da oštećenica kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga.

9. Tuženik nije osporavao da je vozilo u vlasništvu KŠ bilo osigurano kod tuženika po polici broj [broj police], nastanak štetnog događaja, te činjenicu da je oštećenici isplatio iznos od 517,80 EUR, ističući da je tom isplatom u cijelosti naknadio štetu na vozilu koja je nastala u prometnoj nezgodi od 27. siječnja 2023. Tuženik je osporavao osnovu i visinu potraživanja i pasivnu legitimaciju na temelju odredbe čl. 23. ZOOP-a, navodeći da oštećenik kao vlasnik vozila nema pravo potraživati naknadu štete na vozilu po polici automobilske odgovornosti svog vozila. Što se tiče ustupa tražbine, radi se o obvezno pravnom odnosu koji se tiče KŠ i tužitelja, ali ne i tuženika, odnosno tužitelj temeljem ustupa ne može imati nikakvu tražbinu prema tuženiku. Osim toga, tuženik je ovlašten procjenjivati koliko iznosi primjerena naknada štete koja se isplaćuje po ugovoru o osiguranju.

10. Prvostupanjski sud je nakon izvedenog dokaznog postupka ocijenio da je osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije primjenom odredaba čl. 22. i 23. ZOOP-a. Prvostupanjski sud je naveo da tužitelj potražuje utuženi iznos po računu (prema kojem je obveznik plaćanja KŠ), zatim prema izvidu štete (iz kojeg nije vidljivo o kakvoj polici osiguranja je riječ), te prema polici štetnika ugovorenoj kod tuženika (što je neosnovano jer je štetnik sama KŠ koja je sama oštetila svoje vozilo). Stoga je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na utuženi iznos mi po jednoj od navedenih osnova.

11. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu odluku počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u žalbi. Ujedno, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

12. Premda tužitelj činjeničnim navodima tužbe u točki II. historijata navodi da je tuženik dužan naknaditi štetu sukladno polici obveznog osiguranja, daljnjim pregledom tužbe proizlazi da je tužitelj u točki III. historijata tužbe naveo da je naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja; i sam tuženik je na ročištu održanom 4. prosinca 2023. (list 85. spisa) naveo da je isplatio iznos štete KŠ temeljem police kasko osiguranja. U podnesku od 13. rujna 2023. tužitelj je istaknuo da utuženi iznos potražuje prema računu, izvidu štete, te po polici štetnika ugovorenoj kod tuženika. Imajući u vidu takve podatke, te dovodeći to u vezu s ostalim dokazima u spisu jasno proizlazi da tužitelj zahtijeva utuženi iznos (razlike) osigurnine koja mu je prenesena ugovorom o cesiji.

13. S obzirom da iz spisa nesporno proizlazi postojanje obveznopravnog odnosa osiguranja iz odredbe čl. 921. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) i to tuženika kao osiguratelja i oštećene KŠ kao osiguranika, te da je KŠ ugovorom o ustupu prenijela svoje potraživanje prema tuženiku na tužitelja, to je neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Uz navedeno, napominje se da je tuženik, kada ga je KŠ obavijestila da se dogodio osigurani slučaj, pristupio izvidu štete i isplatio osiguranici iznos od 517,80 EUR, ne osporavajući postojanje ugovora o osiguranju.

14. Prema odredbi čl. 921. ZOO-a („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11) ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj (...), a i prema čl. 943. st. 1. tog Zakona kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

15. Slijedom navedenog, da bi tuženik kao osiguratelj bio u obvezi isplatiti osigurninu osiguraniku odnosno tužitelju na kojeg je osiguranica KŠ Ugovorom o ustupanju tražbine prenijela pravo na isplatu osigurnine u iznosu od 600,30 EUR, tužitelj je morao dokazati da je između KŠ i tuženika sklopljen ugovor o osiguranju, da se dogodio osigurani slučaj i da visina osigurnine koju je tuženik u obvezi isplatiti „odgovara” iznosu od 600,30 EUR, koliko iznosi trošak popravka oštećenja na vozilu osiguranika, budući da nastalo oštećenje vozila predstavlja osigurani slučaj. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, prema ocjeni ovog suda, tužitelj je sve navedene pretpostavke dokazao.

16. Što se tiče same visine štete, prvostupanjski sud je izveo dokaz prometnim vještačenjem po vještaku Nevenu Erešu, iz društva Ereš vještačenja d.o.o. iz Zagreba koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da su stavke iz računa popravaka tužitelja realno obračunate u skladu s izvidom štete tuženika i utvrđenom cijenom usluge sata rada cjenika tužitelja, što znači da visina štete ili troškovi popravka koji su obavljeni na predmetnom vozilu od strane tužitelja iznose ukupno 600,30 EUR. S obzirom na tuženikove prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud je dodatno, na ročištu održanom 11. rujna 2024. dodatno saslušao vještaka, koji je naveo da u cijelosti ostaje kod danog nalaz i mišljenja, kao i da je cijena iskazana u računu realno obračunata. Nalaz i mišljenje vještaka se prihvaća kao objektivan, argumentiran i logičan budući da ga je izradila stručna osoba u skladu s pravilima struke i nepristrano.

17. Slijedom navedenog, iz dokaznog postupka proizlazi da je iznos od 600,30 EUR prema tužiteljevom računu realno obračunat i opravdan, slijedom čega tuženik neosnovano osporava utuženi iznos razlike popravka automobila od 82,50 EUR. Ujedno se napominje, kako to uostalom proizlazi iz smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093, Ur.broj: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. sa str. 11. spisa na koje se tužitelj pozvao u tužbi, prema mišljenju te Agencije cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu treba određivati mjerodavno tržište popravaka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru i prema kojima redovno posluju. Jednako tako, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga je u svom dopisu od 3. srpnja 2015. (na kojeg se tužitelj također pozvao u tužbi) navela da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici (...) te da oštećena osoba odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja (str. 15. spisa).

18. Slijedom navedenog, tuženik kao osiguratelj je u obvezi isplatiti razliku osigurnine koja je ugovorom o cesiji prenesena s osiguranika na tužitelja u utuženom iznosu od 82,50 EUR.

19. S obzirom na to da je tužitelj uslijed preinačene prvostupanjske presude u cijelosti uspio u postupku, to on sukladno čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a osnovano potražuje naknadu troška u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 7. t. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23; dalje: OT), uvećano za PDV, iznos od ukupno 125,00 EUR. Nadalje, tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,55 EUR prema Tar. br. 1. i 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 37/23). Osim tih troškova, tužitelju pripada i trošak sastava žalbe u iznosu od 60,00 EUR prema Tbr. 10. t. 3. OT, uvećano za PDV, iznos od ukupno 75,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u zatraženom iznosu od 13,27 EUR. Proizlazi da tužitelju pripada pravo na trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 639,82 EUR.

20. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je prihvatio tužiteljevu žalbu, preinačio pobijanu odluku i u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa od 82,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve primjenom odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 6. svibnja 2025.

Sutkinja

Kamelija Parać