Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-401/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maru Ogresta, odvjetniku u ZOU Boženka Mostarčić i Maro Ogresta iz Zagreba, Selska 25, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 4. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Mare Ogresta, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, te zamjenika punomoćnika tuženika Mate Burazina, odvjetnika u ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, po objavi 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.617,65 eur sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,65 eur od 01.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,28 eur od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,05 eur od 01.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,37 eur od 01.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 20,02 eur od 01.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,18 eur od 01.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,53 eur od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,11 eur od 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,36 eur od 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,30 eur od 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,21 eur od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,55 eur od 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,29 eur od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,06 eur od 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,23 eur od 01.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,28 eur od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,17 eur od 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,90 eur od 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,22 eur od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,84 eur od 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,72 eur od 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,86 eur od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,77 eur od 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 54,81 eur od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,26 eur od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,75 eur od 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 58,27 eur od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 76,36 eur od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,89 eur od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 68,42 eur od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,34 eur od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,25 eur od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 87,43 eur od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 89,05 eur od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 109,91 eur od 01.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 99,80 eur od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 88,65 eur od 0110.2011. godine do isplate,

- na iznos od 87,26 eur od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 86,25 eur od 01.12.2011. godine do isplate,

i to za razdoblje od 01.04.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.637,04 eur sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom u podružnici tuženika u [adresa] dana 21.studenog 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 901210285, kojim mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 23.084,89 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate 60 mjeseci, te s dospijećem svakog mjesečnog anuiteta zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu (članak 6.) i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10% godišnje (članak 4.). Predmetni kredit je, kako dalje navodi, isplaćen istog dana kad je Ugovor sklopljen na način da je iz iznosa kredita naplaćena naknada za obradu kredita i premija, dok je ostatak isplaćen na račun Auto Kuće Novosel Karlovac koja je prodala vozilo tužitelju. Tužitelj pri tom tvrdi da je odredba članka 1. Ugovora u dijelu u kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (“valutna klauzula u CHF“), nepoštena i ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine donesenom u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem postupku je jedan od tuženika bio i ovdje tuženik. Samim time smatra nepoštenim i ništetnim odredbe članka 5. i 6. Ugovora, u dijelu u kojem se redovna i zatezna kamata odnosno anuiteti obračunavaju u CHF i naplaćuju u kunama prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. S tim u vezi ističe kako je djelatnica banke uvjerila tužitelja da je kredit s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji, a da mu nije pojasnila sve učinke i rizike ugovaranja takvog kredita, ni išta vezano za uvjete promjenjivost kamatne stope. Nastavno ukazuje da temeljem odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09, 79/09), u vezi s odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), cit. presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa da dakle obvezuje i ovaj sud u ovom postupku.

1.1. Nadalje iznosi da su nepoštene odredbe od samog početka ništetne, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi, kao i drugu ugovornu stranu vratiti u pravnom i činjeničnom smislu u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti). To u konkretnom slučaju znači da je tužitelj od tuženika dobio određeni iznos novca u kunama na ime kredita, koji mu je bio dužan vratiti sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje ostale na snazi, odnosno, bio je dužan tužitelju vratiti isplaćeni iznos kredita kao kunski kredit, po tečaju po kojem mu je kredit i isplaćen, kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Prema tome, tuženik je po osnovi stjecanja bez osnove dužan vratiti tužitelju preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat primjene valutne klauzule, odnosno rasta tečaja za CHF u odnosu na isplatni. Tužitelj ujedno napominje da s obzirom na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), pa da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom toga tužitelj od tuženika potražuje ovom tužbom povrat preplaćenih anuiteta od prvog mjeseca u kojem je preplatio anuitet zbog rasta tečaja CHR u odnosu na početni i predlaže po provedenom postupku donijeti presudu kao u izreci.

2. Vezano uz postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.611,30 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, za koji je tužitelj „navodno preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena, tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako slijedi. Prvenstveno, spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i drži da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. U tom smislu ističe da sukladno odredbama ZZP-a interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo, ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, te je potrebno utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako po tuženiku nema povrede u trenutku podizanja tužbe, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje dakle nema, pa je tužba po tuženiku u cijelosti promašena, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više ni ne postoji, odnosno tuženik drži da istoga nikada nije niti bilo. Tuženik nadalje ističe da postavljeni tužbeni zahtjev glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, pa da je tužbeni zahtjev i stoga neosnovan u cijelosti. Doslovno obrazlaže: „Naime, u historijatu tužbe tužitelj pojašnjava kako smatra nepoštenom odredbu ugovora o kreditu o obvezi povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, te se u tom smislu poziva na presudu VTS-a broj Pž-6632/17, međutim u konkretnoj situaciji nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun.“

2.1. Nastavno ističe i kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelja po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. No, kako se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632-17 smatra pravno irelevantnim u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, pa se po tuženiku postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, tuženik smatra da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, individualni potrošač se ne može pozivati na presudu niti bi to imalo smisla, pa je po tuženiku presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Također, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Tuženik doslovno iznosi:

„Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 6., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ (završetak citata)

2.2. Tuženik se također poziva na odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB 4 regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. U tom smisu je za tuženika jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, te obzirom na regulatorne propise HNB „gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.“

2.3. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu i s te strane je po tuženiku, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora, neosnovan. U tom pravcu se poziva da je ustanovljena praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., u kojoj je sadržano: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

2.4. Tuženik uz to navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke, konačno i javnog bilježnika, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno kako navodi odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer se ne smije zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi 5 računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

2.5. Naposljetku, tuženik sam navodi kako je iluzorno očekivati od banke da pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, jer to obzirom na specifičnost usluge „jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna“. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora, a taj isti ugovor mu je u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Pri tom ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12, koja jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama. U id. presude se jasno navodi:

„Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora s tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Iz odredbi Ugovora o kreditu, konkretno čl. 11.9. kako dalje navodi, proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

2.6. Po tuženiku, u odnosu na zahtjev za isplatom jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17 i nadalje "očito pogrešno" tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Uz to se tuženik protivi provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena, jer ukoliko tužitelj tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom te je uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je kako navodi, upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu se temelji tužbeni zahtjev, jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu. Stoga tvrdi da tužitelj očigledno ne može dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva ni ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula i očito je kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima u tužbi, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja, pa predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku. ZTuženik u završnom dijelu odgovora na tužbu još ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 9012110285 od 21.11. 2006. (list 6-9 spisa) s potvrdom na listu 10 spisa, u Ponudu Auto kuće Novosel, u interni nalog, u Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, u podnesak Privredne banke Zagreb upućen tužitelju od 27.07.2007. i 01.02.2008., u Plan otplate, u nalog na listu 20 spisa, sve u privitku tužbe, u podnesak tužitelja na listu 26 spisa i dokazom o uplati predujma na listu 51-52 te 53 spisa, uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika, te uvid u zamjeničku punomoći. Pored toga pročitao je podnesak tužitelja od 29.08.2023. s Pregledom uplata po krediti i Knjigovodstvenom karticom u privitku, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 14.11.2023. i 20.12.2023., podnesak tuženika od 11.01.2024., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka D&S d.o.o. od 26.07.2024., podnesak tužitelja 23.08.2024., podnesak tuženika od 27.08.2024., podnesak tužitelja od 13.09.2024. i iskaz tužitelja na završnom ročištu održanom 04.02.2025. godine.

4. Nakon provedenog postupka, imajući u vidu svaki pojedini dokaz ponaosob i ukupnost cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja, sud je sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 nadalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. To unatoč tvrdnjama i navodima tuženika kao u odgovoru na tužbu i daljnjim podnescima u kojima on prigovara neurednosti tužbe, obzirom dakle tužitelj nije istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev kojim bi tražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora, a što zapravo nije od odlučnog značaja imajući u vidu utvrđenja iz presude u tužbi Potrošač o kojima će međutim biti više riječi u nastavku obrazloženja. Tuženik također prigovara pogrešnom koncipiranju tužbe tužitelja na presudi povodom tužbe u predmetu Potrošač, koja po tuženiku nije i ne može biti primjenjiva u ovom slučaju koji se odnosi na auto kredit, koji je uz to u cijelosti isplaćen, a iznosi i sve ostale prigovore u odgovoru i dalje tijekom postupka protiveći se osnovanosti tužbe.

5. U postupku pak nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu od 21. studenog 2006. temeljem kojeg je tužitelj u vremenu od sklapanja pa do isplate kredita ispunjavao obveze na način da je plaćao rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu. Nije sporno ni da je tužitelj u navedenom razdoblju platio veći iznos od onog sadržanog u preuzetoj obvezi otplaćivanja rata kredita na temelju kamatne stope ugovorene kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, neosporno je da se za vrijeme otplate kredita u nekoliko navrata mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovodilo do povećanja mjesečnog anuiteta.

6. Vezano pak uz predmetno potraživanje, koje je analogno isticano u mnogim istovrsnim ili sličnim predmetima pokrenutim kod ovog ili drugih sudova, a vezano uz koje su stranke utuživale banke i tražile povrat preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu bilo zbog promjenjivosti kamatne stope ili promjene tečaja CHF odnosno s osnove valutne klauzule, analogno je i u ovom predmetu za utvrditi da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., također

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je između ostalih banaka i ovdje tužena banka odnosno njen prednik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, te njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

7. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima bila promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

8. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Također je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama, koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca, radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava, s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl., mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojim je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana isplata po tom ugovoru, te je i takvu ugovornu odredbu (uz onu vezanu uz promjenjivost kamatne stope) citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. To tim više što se nakon iskaza tužitelja ne utvrđuje nešto drugo, nego da se i u ovom slučaju radi o ništetnoj odredbi, budući nisu određeni parametri po kojima bi se kamatna stopa mogla mijenjati, pa je dakle ista bila neodređena i neodrediva te kao takva ništetna te je banci omogućeno da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu. Sve to podredno dovodi do utvrđenja ne samo ništetnosti tog dijela ugovora, nego i krivnje tuženika, zbog čega je onda i opravdano prihvatiti potraživanje tužitelja da mu tuženik isplati ono što je primio po osnovi ništetne odredbe.

13. Prethodno je uostalom potvrdio tužitelj koji je iskazao da je imao namjeru kupiti automobil za osobne potrebe, pa je „obilazio banke“ i u Privrednoj banci „naišao na najpovoljniju varijantu kredita, odnosno barem su oni tako rekli da mu mogu ponuditi najpovoljniju varijantu kreditiranja, a to je bilo u CHF“. Budući mu je ista bila prihvatljiva, jer je bila najmanja kamatna stopa, kao najprihvatljiviji je podigao kredit u toj banci, s time da je kamatna stopa iznosila 5,1 i kredit je trebao otplaćivati 5 godina odnosno kroz 60 mjesečnih rata. Tužitelj pri tom ističe da mu je ponuđen „gotov ugovor“ koji je onda on „samo potpisao“, a kako dalje navodi „radilo se vjerojatno o špranci ugovora koje su nudili i drugim klijentima“, te dodaje: „U početku je mjesečna rata iznosila 1.920,00 kuna, da bi kasnije kod otplate zadnje rate bila oko 2.900,00 kn. Međutim, bio sam dao trajni nalog t.j. tako je stajalo u ugovoru, pa je svaki mjesec skidano s mojega računa mjesečni anuitet za otplatu kredita“. Na upit svog punomoćnika, tužitelj se pobliže očitovao da mu prethodno kod sklapanja ugovora nije objašnjen rizik, već naprotiv rečeno da se radi o najsigurnijem kreditu, pri čemu mu „nisu objašnjavali niti govorili o mogućoj promjenjivoj kamatnoj stopi“. Na konkretan upit pak zamjenika pun. tuženika je li mu kod sklapanja ugovora i podizanja kredita ponuđena neka druga valuta, tužitelj odgovara odrično da mu nije ponuđena druga valuta, nego mu je upravo kao najpovoljnija ponuđena varijanta kredita u CHF. Nadalje odgovara da je prije potpisivanja ugovora dobio ugovor na uvid, ali nije imao vremena pročitati sve stavke „a niti je uvjeren da bi razumio sve što piše u ugovoru“, pa je kod javnog bilježnika samo potpisao ugovor o kreditu.

14. Dakle, i nakon ovakvog iskaza za zaključiti je da je tužitelj evidentno potpisao tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, te da mu kod sklapanja ugovora nije pobliže obrazložen sadržaj niti je pobliže odnosno uopće upozoren na rizik koji se može dogoditi vezano uz povišenje kamatne stope jednostranom odlukom banke. Osim toga, opće je poznato da se o odredbama akata kreditora a ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja koja je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornim odredbama istaknutim u predmetu ovog spora. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi da tužitelj dakle nije s pojedinačno pregovarao tuženikom o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu, nego je isključivo prihvatio ponudu koja mu je dana od strane tuženika u formi ugovora, pri čemu je takav ugovor bio unaprijed sastavljen po tuženiku. Stoga se u pravilu radilo o tipskom ugovoru koji se vjerojatno ne razlikuje od drugih ugovora a koje id. banka zaključivala s drugim korisnicima kredita. Uz to je takav tipski ugovor o kreditu sastavljen od strane djelatnika pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je prihvatio i evidentno poštivao ugovorne odredbe obzirom je otplaćivao isti kroz dogovorene mjesečne anuitete. Pri tom ni okolnost je li tužitelj prethodno pročitao sporne odredbe ugovora ne bi značajnije utjecala za prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je prema naprijed navedenim propisima bilo bitno za utvrditi je li uopće o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, za utvrditi je da je tužitelj zaključio id. Ugovor o kreditu s tuženikom kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

15. Najzad se ne nalazi ni da bi istaknuti prigovor zastare bio osnovan. Naime, tužitelj je podnio individualnu tužbu u ovom predmetu 09.lipnja 2023., te je u tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule tj. tečajne razlike za utuženi period od prijenosa kredita u otplatu do otplate, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012., te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

15.1. Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima ili ZOO-a kraće, NN 35/05 i dr., propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

15.2. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje je člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavak 3. istoga članka određuje da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

15.3. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, a pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara je počela teći ispočetka, te je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH-a broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., koja je donijeta povodom revizije (podnijete protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. - u kojoj je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?". U citiranoj odluci VSRH-a zauzeto je slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

15.4. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. utužena tražbina, imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo nije bila u zastari, a podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, te se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, pa bi zastara za individualne tužbe počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

15.5. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 09.06.2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna odnosu na kamatu dana 14. lipnja 2018., to proizlazi da za podnošenje tužbe u ovom predmetu nije nastupila zastara i da istaknuti prigovor zastare od strane tuženika nije osnovan.

16. Slijedom prethodnog utvrđenja posljedično je valjalo udovoljiti tužbenom zahtjevu i donijeti odluku o isplati tužiteljevog potraživanja kao u točki I. izreke presude, jer je i provedenim vještačenje po financijsko knjigovodstvenom vještaku D & S d.o.o. za knjigovodstveno, računovodstveno i financijsko vještačenje iz [adresa], utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa platio t.j. preplatio ukupno 12.188,42 kn odnosno 1.617,65 eur više nego što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala. Vještak se u nalazu dodatno na zahtjev tuženika očitovao o tzv. negativnoj tečajnoj razlici te izračunao da ista (u korist tužene) iznosi 1.313,64 kuna t.j. 174,33 eur.

17. Vještak je u nalazu dao izračun i meritorno odgovorio na sve zadatke, pri čemu je tuženik i dalje prigovarao zadacima i nalazu vještaka te osporavao postojanje osnove za dosudu predmetnog potraživanja, što je uostalom pravno pitanje. U pogledu negativne tečajne razlike nije postavljao poseban zahtjev, iako se u pitanju istog radi dakle o negativnim iznosima koji predstavljaju posebnu tražbinu, a za eventualno takvo potraživanje se utvrđuje da je u zastari. Stoga se i ne bi moglo eventualno prebiti s potraživanjem tužitelja, pa najzad takav izračun po prijedlogu tuženika nije bio od meritorne važnosti. Tužitelj je nasuprot tome precizirao tužbeni zahtjev prema izračunu vještaka koji je napravljen na njegov prijedlog, pa je id. nalaz u tom dijelu prihvaćen kao stručan i objektivan i slijedom obrazloženog usvojen tužbeni zahtjev i donesena afirmativna odluka kao u točki I. izreke ove presude.

18. Vezano uz dosudu glavnog potraživanja, tužitelj je sukladno nalazu naznačio početak tijeka zatezne kamate, pa je kamata dosuđena u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 29. st. 1. ZOO-a. Stopa zatezne kamate određena je sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate i sukladno odredbi članka 29. st. 2. ZOO-a. Naime, od 1. siječnja 2023. id. kamata se obračunava sukladno navedenoj odredbi Zakona o obveznim odnosima, NN 114/22, te Uredbi 1256/22, po kojoj je polazna osnovica za obračun zatezne kamate kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja a koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećana za tri postotna poena. Istu je za taj period tužitelj precizirao u tužbenom zahtjevu, pa je slijedom navedenog donesena dakle odluka kao u točki I. izreke presude.

19. Kako je tužitelj uspio u postupku, dosuđen mu je trošak parničnog postupka prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Troškovniku tužitelja. Slijedom toga je tužitelju temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Odvjetničke tarife), Narodne novine RH br. 142/12, 103/14, 69/93, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23), kao opravdan priznat trošak u iznosu od po 200,00 eur-a za sastav tužbe i sastav podnesaka od 14.11.2023. i 23.08. 2024., te za zastupanje na ročištu od 04.02. 2025. Za zastupanje na prvom ročištu održanom 16.04.2024. tužitelju je priznat 50%-ni iznos ili trošak u iznosu od 100,00 eur, jer se na istom samo procesno raspravljalo, dok mu je za podnesak od 28.08. 2023. priznata zatražena 25%-na naknada ili iznos od 50,00 eur. Ukupno je tužitelju za navedene radnje priznat trošak postupka u iznosu od 950,00 eur, odnosno uvećan za pdv. iznos od 1.187,50 eur. Tom iznosu je još pridodan stvarni trošak koji je tužitelj platio za izradu nalaza (350,00 eur), te mu je uz to priznat trošak sudske pristojbe za tužbu (33,18 eur koliko je platio, list 20 spisa), te za presudu 66,36 eur. Stoga je tužitelju sveukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.637,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u točki II. izreke ove odluke.

U Karlovcu 6. svibnja 2025.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. iz ZOU Boženka Mostarčić i Maro Ogresta iz Zagreba, Selska 25

2. Tuženiku po pun. iz OD Leko i partneri iz Zagreba.