REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-540/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Siniše Pleše kao predsjednika vijeća te Lidije Vidjak i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljene SV, zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. u vezi članka 34. Kaznenog zakona (Narodne novine 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući povodom žalbe okrivljenice, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku broj: K-34/2022 od 13. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljene SV kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašena je krivom okrivljena SV zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavak 1. u vezi članka 34. KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, pa je temeljem tog zakonskog propisa osuđena na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci i na temelju odredbe članka 56. KZ/11 okrivljenici je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ukoliko u roku 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13, 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP-a) okrivljena SV je u cijelosti oslobođena plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela okrivljenica putem branitelja Antuna Šagovca, odvjetnika iz Velike Gorice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. U žalbi je predložila da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP-a dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nije u pravu okrivljenica kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

6.1. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud počinio više bitnih povreda odredaba kaznenog postupka jer da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da su izneseni razlozi nepotpuni, nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da postoji proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude i sadržaja izvedenih dokaza. Ističe da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti subjektivna obilježja djela za koje je okrivljenica proglašena krivom, a koje su morale biti iscrpno opisane i pravilno citirane u izreci pobijane presude, te da u pobijanoj presudi nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama koji se odnose na ponašanje oštećenika prema okrivljenici, a što ju je dovelo u stresno afektno stanje u kojem se branila od daljnjeg ozbiljnog napada oštećenika i da su u pobijanoj presudi izostali razlozi koji se odnose na možebitni motiv za počinjenje kaznenog djela.

6.2. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a jer su u pobijanoj presudi izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni te nisu međusobno proturječni.

6.3. Naime, prvostupanjski sud nije propustio obrazložiti subjektivna obilježja za koje je okrivljenica proglašena krivom jer je u tom dijelu (točka 21. pobijane presude) prvostupanjski sud naveo razloge zbog čega smatra da je okrivljenica svojim postupanjem ostvarila elemente kaznenog djela za koje je proglašena krivom. Nadalje, prvostupanjski sud je također u razlozima pobijane presude reproducirao iskaz oštećenika kao i "ponašanje oštećenika", a sve u odnosu na obranu okrivljenice koja je navela da ju je prethodno oštećenik udarao po leđima i "hvatao za stražnjicu". Pri tome je prvostupanjski sud i naveo zbog čega smatra da okrivljenica nije postupala u nužnoj obrani (točka 19. pobijane presude) te je pri tome naveo da ne stoji tvrdnja okrivljenice da je postupala u nužnoj obrani jer nije dokazano niti utvrđeno da bi oštećenik na bilo koji način napadao okrivljenicu već je, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, ali i iz iskaza svjedokinje PV, zahtijevao od okrivljenice da napusti njegovu kuću i da ne ulazi u prizemlje kuće gdje se u to vrijeme nalazila njegova baka koja je bila onkološki pacijent, a koja, s obzirom na pandemiju corona virusa nije smjela biti izložena zarazi. Okrivljenica je navela da ju je oštećenik nečim udario u predjelu leđa, ali ne zna čime, pretpostavlja štakama, te da ju je hvatao za stražnjicu, međutim ti navodi nisu ničim potkrijepljeni osim kazivanjem okrivljenice, a da je oštećenik doista tako i postupao tada bi okrivljenica zasigurno imala barem crvenilo po tijelu, međutim to na tijelu okrivljenice nije utvrđeno te je obrazložio zbog čega smatra da okrivljenica nije postupala u nužnoj obrani. Dakle, s obzirom na navedeno ne stoji žalbeni prigovor okrivljenice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je o svim odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi naveo razloge koji su potpuno jasni i nisu proturječni.

7. Nadalje, nije u pravu niti okrivljenica kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Naime, prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenica počinila kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavak 1. u vezi članka 34. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Takovo činjenično stanje prvostupanjski sud je utvrdio sa potpunom sigurnošću na temelju savjesne ocjene i analize svih navedenih dokaza.

7.2. Ispravno prvostupanjski sud ne prihvaća obranu okrivljenice u kojoj poriče učin kaznenog djela koje joj se stavlja na teret u kojoj obrani navodi da je doista udarila oštećenika, ali ne u predjelu glave već u predjelu nogu i da se pri tome branila od napada oštećenika koji ju je udarao rukama po leđima i hvatao za stražnjicu. Naime, iz iskaza oštećenog CV koji iskaz je potkrijepljen iskazom svjedokinje PV, te nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka proizlazi da je toga dana okrivljenica došla u njegovu kuću gdje je ležala njegova baka koja je onkološki pacijent, te ju je zamolio da ne ulazi u kuću zbog pandemije corona virusa kako baka ne bi bila izložena mogućoj zarazi. Međutim, tražio je od okrivljenice da izađe iz kuće, a ona ga je na samom izlazu iz kuće udarila po glavi željeznim tronošcem koji se nalazio na samom ulazu i služi za kuhanje. Nakon toga sve je prijavio policiji i potražio je liječničku pomoć. Iskaz oštećenika potvrdila je i svjedokinja PV koja je navela da ju je taj događaj šokirao, da je okrivljenica zamahnula tronošcem prema oštećeniku i udarila ga u visini glave nakon čega je vidjela krv na licu oštećenika u predjelu nosa. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka proizlazi da je oštećenik zadobio ozljede u vidu natučenja i oguljotine kože nosa i desne strane lica, koje su ozljede lake naravi, odnosno radi se o tjelesnoj ozljedi koja je nastala udarcem srednjeg intenziteta, a da je povreda mogla nastati i od metalnog tronošca, a isto tako se ne može niti isključiti mogućnost da je ozljeda koja je utvrđena kod oštećenika nastala samoozljeđivanjem. To je teoretska mogućnost i ne postoji mogućnost niti bilo kakav medicinski pregled kojim bi se moglo točno utvrditi je li ozljeda nastala od udarca ili samoozljeđivanja. Dakle, iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka nesporno proizlazi da je oštećenik zadobio tjelesnu ozljedu koja je mogla nastati udarcem tronošca u predjelu glave pri čemu je naveo obzirom da se radi o udarcu predmetom sa oštrim ivicama ili vrhom i obzirom da je riječ o udarcu u predjelu glave, da se može zadati teška tjelesna ozljeda. Dakle, iz iskaza oštećenika te svjedokinje PV nesporno proizlazi da je okrivljenica oštećenika udarila metalnim tronošcem u predjelu glave i pri tom mu zadala tjelesnu ozljedu, a iz nalaza i mišljenja sudsko- medicinskog vještaka nesporno proizlazi da je oštećenik mogao zadobiti povredu koja je kod njega utvrđena udarcem metalnim tronošcem, a obzirom na lokalizaciju povrede (udarac u glavu) može zadobiti tešku tjelesnu ozljedu.

7.3. Stoga, zbog svega naprijed navedenog, a i iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je okrivljenica počinila kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. u vezi članka 34. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude, te je za takva svoja utvrđenja prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao u cijelosti valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. Zbog navedenog nije osnovan žalbeni prigovor okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim i zbog povrede kaznenog zakona.

9. Nadalje, nije u pravu okrivljenica niti kada se žali zbog odluke o kazni. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je okrivljenici cijenio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude teža ili lakša za okrivljenicu, pa joj je kao olakotno cijenio da do sada nije dolazila u sukob sa zakonom, njezin aktivan rad (sudjelovanje i doprinos društvenom životu lokalne zajednice), da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, dok otegotnih okolnosti na strani okrivljenice prvostupanjski sud nije utvrdio. Cijeneći tako ispravno utvrđene olakotne okolnosti, a o izostanku otegotnih okolnosti, prvostupanjski sud je okrivljenicu osudio na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, potom joj izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ukoliko u roku 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, s obzirom na ispravno utvrđene olakotne okolnosti, a odsustvo otegotnih okolnosti, te činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, ispravno je prvostupanjski sud okrivljenicu osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a potom joj izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku jedne godine ne počini novo kazneno djelo jer je upravo takovu kaznu, s obzirom na utvrđene okolnost relevantne za individualizaciju kazne smatra primjereno ovaj drugostupanjski sud, zbog čega je žalba okrivljenice i u tom dijelu neosnovana.

10. Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP-a na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 482. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Siniša Pleše