Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3675/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovi broj P-1288/2019-40 od 15. svibnja 2023., i žalbi protiv rješenja istog suda, poslovni broj P-1288/2019-41 od 15. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovi broj P-1288/2019-40 od 15. svibnja 2023.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovi broj P-1288/2019-41 od 15. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se da nije dopušteno osiguranje na nekretninama tužitelja CK iz [adresa], C [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], upisanim u:

- zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to suvlasnički dio ¼ zemljišnoknjižnog tijela I, čk.br. 30/3 kuća i dvor površine 450 m2, i suvlasnički dio ½ zemljišnoknjižnog tijela III, stana u visokom prizemlju kuće sagrađene na čk.br. 30/3,

- zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 212/4 oranica površine 654 čhv,

- zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 482 livada površine 25 čhv, u ½ dijela,

- zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 394 oranica površine 562 čhv, čk.br. 395 livada površine 839 čhv, čk.br. 440/3 šikara površine 90 čhv i čk.br. 441 oranica površine 1 jutro i 970 čhv, u 6/12 dijela,

određeno rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru broj Ovr-1342/2018-2 od 2. veljače 2018."

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 1.791,76 EUR/13.500,00 kn u roku od 15 dana.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 99,54 EUR/750,00 kn.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), uz prijedlog da preinače u skladu s navodima žalbe ili ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje postupka osiguranja nedopuštenim.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje, kao i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP na u žalbi ukazuje tužitelj, jer presuda i rješenje sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i mogu se ispitati, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Ovr-1342/2013-2 od 2. veljače 2018. na temelju ovršne isprave – rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, Ispostava Bjelovar, Klasa: UP/I-415-02/2017-01/48, Ur. Broj 513-07-07-01/2017-02 od 6. prosinca 2017., radi osiguranja novčane tražbine predlagateljice osiguranja Republike Hrvatske u iznosu od 35.438,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na glavnicu u iznosu od 25.317,42 kn teku od 18. prosinca 2017. do isplate, i ovršne isprave – rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, Ispostava Bjelovar, Klasa: UP/I-415-02/2017-001-00305, Ur. Broj: 513-007- 07/2017-01 od 30. studenog 2017., radi osiguranja novčane tražbine predlagateljice osiguranja u iznosu od 200,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2017. do isplate određeno osiguranje uknjižbom založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja, pobliže navedenim u toč. I. pobijane presude. Nije sporno niti da je protivnik osiguranja (ovdje tužitelj) zaključkom Općinskog suda u Bjelovaru, poslovi broj Ovr-1342/2018-11 od 2.10.2019. upućen u parnicu radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim iz žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 44/16 i 73/17 – dalje: OZ), jer je osporio osnovu i visinu potraživanja predlagateljice osiguranja i istakao prigovor zastare potraživanja. Ujedno tvrdi da potraživanje predlagateljice osiguranja ne prelazi iznos od 20.000,00 kn, pa da predmetni postupak osiguranja u smislu odredbe čl. 80.b st. 1. OZ nije dopušten. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je iz sadržaja spisa prvostupanjskog suda, poslovni broj Ovr-1342/2018 utvrdio da je prijedlog za osiguranje podnesen 10. siječnja 2018. Vezano za tužiteljevo osporavanje tražbine i njezine visine provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da tražbina tuženice prema tužitelju na dan donošenja rješenja o ovrsi u postupku naplate duga 30.11.2017. iznosi 35.407,72 kn, od čega glavnica iznosi 25.317,42 kn, a kamata 10.090,30 kn, a da na dan pokretanja postupka osiguranja u predmetu Ovr- 1342/2018 10. siječnja 2018. tražbina po istoj osnovi iznosi 35.616,23 kn, od čega je otpisan dio poreznog duga od ukupno 10.710,63 kn, te preostali iznos tražbine tuženice iznosi 26.443,84 kn, od čega je glavnica iznosila 17.472,91 kn, a kamata 8.969,93 kn. Na dan izrade nalaza i mišljenja u ovom postupku tražbina tuženice je iznosila 30.016,08 kn, a odnosi se na porezni dug iz 2010., koji je dospio 1. siječnja 2011., osim obveza na ime poreza na dodanu vrijednost za 2009., koja obveza je dospjela 1. siječnja 2013., jer je obrazac poreznoj upravi predan 2012.

9. Iz sadržaja ovršne isprave – rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, Ispostava Bjelovar, Klasa: UP/I-415-02/2017-01/48, Ur. Broj 513-07-07-01/2017-02 od 6. prosinca 2017., na temelju koje je pokrenut postupak osiguranja i kojom je utvrđen porezni dug tužitelja kao poreznog obveznika utvrđeno je da je ista postala ovršna 18. prosinca 2017., dok je prijedlog za osiguranje podnesen 1. siječnja 2018. Nadalje je utvrđeno da je tužitelju u razdoblju od 17. siječnja 2013., kada je tužitelju bilo odobreno reprogramiranje poreznog duga do 7. studenog 2015., kada mu je ovršnim rješenjem to odobrenje ukinuto zbog neplaćanja duga, nastupio zastoj zastare, te je porezno tijelo svojim rješenjima od 15. prosinca 2017. odbilo tužiteljeve zahtjeve za utvrđivanje zastare poreznog duga.

10. Polazeći od utvrđenja da su tražbine tuženice koje su predmet osiguranja dospjele 1. siječnja 2011. i 1. siječnja 2013., da je postupak osiguranja pokrenut 10. siječnja 2018. godine, te da je zastoj zastare zbog reprogramiranja poreznog duga je u smislu odredbe čl. 10. Zakona o mjerama naplate poreznog duga uzrokovanog gospodarskom krizom („Narodne novine“, broj 45/11, 25/12 i 78/12) trajao od 17. siječnja 2013. do 7. studenog 2015., prvostupanjski sud je zaključio da do 30. studenog 2017., kada je porezno tijelo rješenjem o ovrsi odredilo ovrhu radi naplate poreznog duga tužitelja nije protekao šestogodišnji zastarni rok iz čl. 108. st. 1., 2., 4. i 6. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16). Ujedno je neosnovanim ocijenio pozivanje tužitelja na odredbu čl. 80.b st. 1. OZ, jer se ona ne primjenjuje u postupku osiguranja. Na temelju tako utvrđenih činjenica tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Žalbeni navodi tužitelja u bitnome se svode na tvrdnju da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno prilikom odlučivanja o prigovoru zastare, jer da je riječ o institutu apsolutne zastare naplate prava na porezni dug, koji nastupa protekom roka od 6 godina i da za protek toga roka nije odlučna činjenica je li postojalo reprogramiranje duga.

13. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.

14. Zastaru porezne tražbine pravilno je sud prvog stupnja prosuđivao prema odredbama posebnih propisa kojima je uređeno pitanje porezne zastare.

15. Prema odredbi čl. 108. st. 1., 2. i 4. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16 – dalje. OPZ/16) pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za 6 godina, računajući od dana kada je zastara počela teći, time da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je porezna obveza nastala, dok zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu i kamate. Stavkom 6. istog članka propisano je da zastara ne teče za vrijeme trajanja postupka koji se vodi pred sudom radi utvrđivanja poreza i kamata, ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe, a st. 7. istog članka propisano da zastara prava na naplatu porezne obveze, kamata i troškova ovrhe ne teče niti u slučajevima propisanim ovim zakonom i posebnim propisima.

16. Člankom 197. prijelaznih i završnih odredbi OPZ/16 ukinuto je razlikovanje relativne i apsolutne zastare koje je predviđao raniji Opći porezni zakon („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26715 i 44/16), te je propisan jedinstveni šestogodišnji zastarni rok. Takva je izmjena zahtijevala propisivanje i odgovarajućeg prijelaznog režima koji poštuje činjenicu da je u nekim postupcima pokrenutim prema odredbama OPZ/08 do dana stupanja na snagu OPZ/16 nastupila relativna ili apsolutna zastara.

17. U skladu s tim, prijelazni režim za pitanje zastare uređen je kao iznimka odredbom čl. 197. st. 2. OPZ/16 na način da je tom odredbom iz područja primjene općeg prijelaznog režima isključeno upravo pitanje u vezi nastupa zastare prema odredbi čl. 197. st. 2. OPZ/16, jer pravilno tumačenje sadržaja navedene odredbe dovodi do zaključka da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze kao i u postupcima utvrđivanja i naplate porezne obveze, pokrenutim prema OPZ/08 relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017. Nakon toga relativna zastara ne teče, pa nije moguće niti utvrditi njeno nastupanje. Stoga će se oni postupci za utvrđivanje porezne obveze, započeti prema odredbama OPZ/08 u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema odredbama OPZ/16, kako to pravilno i zaključuje prvostupanjski sud.

18. Budući da su tražbine tuženice koje su bile predmet osiguranja dospjele 1. siječnja 2011. i 1. siječnja 2013. od kada je započeo teći šestogodišnji zastarni rok, i da je u razdoblju od 17. siječnja 2013. do 7. studenog 2015. došlo do zastoja zastare zbog reprogramiranja poreznog duga, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da do podnošenja prijedloga za osiguranje 10. siječnja 2018., kao niti do podnošenja tužbe radi proglašenja osiguranja nedopuštenim nije protekao štestogodišnji zastarni rok iz čl. 108. OPZ/16., te je prigovor zastare neosnovan.

19. Kako dakle tužitelj u postupku nije dokazao da su ostvareni žalbeni razlozi iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ zbog kojih je upućen u ovu parnicu, pravilnom primjenom materijalnog prava je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

20. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, jer je tužitelju kao stranci koja je izgubila ovu parnicu pravilno naloženo da tuženici naknadi parnični trošak. Pritom su sve parnične radnje navedene u toč. 17. obrazloženja pravilno priznate tužitelju, te toj odluci žalitelj svojim paušalnim navodima u žalbi neutemeljeno prigovara.

21. Isto tako, pravilnom primjenom materijalnog prava i uz valjane razloge pobijanim rješenjem je tužitelju dosuđen zatraženi trošak ročišta za objavu presude. Naime, riječ je o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalom tijekom parničnog postupka, i čija naknada je predviđena Tbr. 9./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine« br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.).

22. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 380. toč. 2. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

U Zagrebu, 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš