Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2502/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednice vijeća Sabine Dugonjić, sudac izvjestitelj i član vijeća Amanda Snoj te člana vijeća Josipa Grubišića, u pravnoj stvari tužiteljice BKG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicima Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnice u Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3/a, zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević& Partneri d.o.o iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-415/2021-23 od 28. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-415/2021-23 od 28. veljače 2024. u dijelu pod toč. I., II, III., i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.734,61 eur[1] /20.604,16 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke, pa sve do isplate dok je pod točkom II. utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.705,45 eur/12.849,86 kn sa zateznim kamatama te je odbijen tuženik sa zahtjevom da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja. Pod toč. IV. naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.544,64 eur/11.638,09 kn sa zateznim kamatama, dok je pod toč. IV. odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu preostalih troškova postupka u iznosu od 533,62 eur/4.020,56 kn. Pod toč. V odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.243,75 eur/9.371,03 kn.

2. Protiv te presude žali se tuženik u odnosu na toč. I., II., III, i V. izreke navodeći da istu pobija zbog svih žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. - dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude i slijedom žalbenih navoda zahtjeva opredijeljeno navedeni trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 2.734,61 eur/20.604,17 kn sa zateznim kamatama s osnova ništetnosti valutne klauzule iz odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između stranaka dana 17. prosinca 2004. godine, te anexa tog [broj], sklopljenog dana 21. lipnja 2006.

6. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili dana 17. prosinca 2004. navedeni Ugovor o kreditu (kunska protuvrijednost od 61.344,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja /članak 1. Ugovora/), na rok otplate kroz 360 mjeseci, namjena kojeg je bila kupnja nekretnine (stambeni kredit);

- da je u članku 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

- da su stranke dana 21. lipnja 2006. sklopile Aneks Ugovoru o [broj kredita], te je u čl. 2. tog Aneksa utvrđeno da je korisnik kredita izvršio prijevremenu uplatu iznosa od 123.335,00 kn/26.556,21 CHF, te se u čl. 2. osnovnog Ugora mijenja glavnica kredita na način da sada iznosi 33.601,44 CHF, u čl. 3. mijenja se rok otplate kredita (iz čl. 6.) u trajanju od 101 mjesec od puštanja kredita u tečaj, u čl. 4. mijenja se iznos anuiteta koji sada iznosi 482,62 CH, čl. 6. određeno je da sve ostale odredbe osnovnog ugovora koje ne mijenja ovaj Anex broj 1 ostaju na snazi;

- da je kredit vraćen tuženiku;

- da je razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, i promjene tečaja prilikom otplate kredita iznosi 2.734,61 eur;

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (ugovaranje valutne CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku, stranka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

7. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (čl. 502.c ZPP);

- okolnost da je Ugovor o kreditu ugovornim strankama bio jasan i razumljiv, da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako uočljiva, jasna i razumljiva,

- izbor i primjena materijalnog prava-Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 178/12., 56/13.- dalje u tekstu: ZZP/07);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu i to odredbe o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, te može li se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17-10, te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 primijeniti izravno na predmetni ugovor bez provođenja drugih dokaza;

- zastara.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje sadržajno ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude ne proturječi razlozima i dokazima u spisu te se presuda može ispitati.

U odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud "nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženik dostavio, a kojima bi se dokazala razina informiranosti tužitelja", te da sud nije cijenio pisani iskaz BK, i saslušanog svjedoka PKG (list 6. i 7. žalbe), kojim navodima tuženik ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP valja reći da je prvostupanjski sud iskaz svjedoka PKG cijenio što je razvidno iz toč. 17. obrazloženja prvostupanjske presude. Naime, iskazom ove svjedokinje (list 357-358 spisa) upravo je potvrđen iskaz tužiteljice da ista nije bila informirana o rizičnosti ugovaranja kredita u CHF. Stoga žalitelj neosnovano tvrdi u žalbi (list 6 žalbe) da iz iskaza tog svjedoka "nedvosmisleno proizlazi"da je tužiteljici "bila pojašnjavana svaka stavka naznačena u informativnim letcima" da su joj "bili prikazani i grafovi" kretanja tečaja, te da joj je "objašnjavano da će dolaziti do promjene rate ukoliko dođe do promjene kamatne stope i tečaja", jer ova svjedokinja, kao djelatnica banke koja je sudjelovala u sklapanju ugovora, o tome ništa nije iskazala, već tvrdi da klijente nije upozoravala na rizičnost ugovaranja kredita u CHF, niti je to njoj bilo poznato. Obzirom na iskaz djelatnice banke, za utvrđenje "razine informiranosti tužiteljice" bez utjecaja je pisani iskaz BK (list 125-126 spisa), iz kojeg proizlazi da je djelatnicima dala smjernice da klijentima naglase važnost valutne klauzule i rizik promjene tečaja, te da su u letcima koji su bili u poslovnicama bile informacije o rizicima kredita s valutnom klauzulom, koji su se uobičajeno prezentirali klijentima. To iz razloga što tužiteljici, očito takve informacije nisu dane, obzirom na iskaz djelatnice banke, a niti priležeća dokumentacija, kao ni uvjeti stambenih kredita ne sadrže precizne informacije o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, temeljem kojih se mogu procijeniti ekonomske posljedice koje takav ugovor može imati na financijske obaveze korisnika kredita. Stoga, time što prvostupanjski sud nije cijenio pisani iskaz BK i priležeću dokumentaciju (list 77-146 spisa) nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer ti dokazi nisu relevantni za odlučivanje obzirom na sve navedeno.

9. Tuženik je u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. st. 7. ZPP naglasio potrebu da se u drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko "na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti", se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

10. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno- pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod izvjestiteljice ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članova vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

11. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koji iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora.

12. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo

(članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

13. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. toč. 1. ZZP/03 i ZZP/07), a iz odredaba predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti.

14. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

15. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutu u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

17. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

18. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, niti objašnjava prvostupanjskom sudu kako su bili definirani parametri kod primjene valutne klauzule odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno posljedična veza kretanja valute CHF, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

19. Tuženik tijekom postupka kao i u žalbi tvrdi da se radilo o odredbi koju je bilo lako razumjeti i koja je bila jasna. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima. Međutim zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, takve informacije dužan je dati kreditor, a tuženik nije dokazao da je takve informacije dao.

Stoga je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 7. ugovora pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

20. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jer je ocjenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili ne sklapanju ugovora s takvim odredbama.

21. Kako je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna), jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku suda Europske unije C 452/18 od 9. srpnja 2020.

22. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom smislu je i neosnovano pozivanje tuženika i na presudu Suda EU u odluci C-243/20 da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jer je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu pri čemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu ( tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.). U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

23. Slijedom navedenog, suprotno žalbi tuženika, valja reći da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, pa je time tuženik suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90. ZZP/03 odnosno čl. 96. i 97 ZZP/07 te suprotno ZOO, postupao, zbog čega su navedenim pravomoćnim sudskim odlukama odredbe o valutnoj klauzuli i utvrđene ništetnim.

24. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-7129/13 i Pž-6632/2017) pružena je „apstraktna“ pravna zaštiti, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita / potrošača/ iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima / korisnicima kredita o riziku koji za njih predstavlja promjenjiva stopa redovne kamate i valuta CHF, a niti o kriterijima na temelju kojih će tijekom trajanja kredita jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu (suprotno važećim propisima ZZP), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. U konačnici, utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, usmjereni su ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što u konačnici potvrđuju osim mjerodavnih odredaba čl. 81./03 ZZP i čl. 96./07 ZZP, odredbe čl. 4. ZOO i izmjene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

26. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

27. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo.

28. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

29. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio 2.734,61 eur više nego što bi platio da promjene tečaja nije bilo, odnosno da nije bila ugovorena valutna klauzula.

30. Izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

31. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima te prihvatiti tuženikov prigovor radi prebijanja te utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.705,45 eur/12.849,86 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

32. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, a što je tužitelj i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Osim toga, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primio i stoga niti ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla prebijati u ovom postupku.

33. Isto tako, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice, a niti je zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

34. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud u točki II. izreke prvostupanjske presude utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.705,45 eur/12.849,86 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate te je stoga pravilno odbijen tuženikov zahtjev da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja radi prebijanja kao neosnovan, slijedom čega je žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

35. Prema tome, suprotno žalbi, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su plaćeni, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

36. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

36.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a predmetna tužba podnesena je 17. ožujka 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /čl. 225. ZOO/).

37. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., PK i IK, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i

Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,

- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja,

- „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke).

38. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano pravno shvaćanje kao i ono u prvostupanjskoj i predmetnoj presudi, to se ne mogu prihvatiti navodi žalbe, kojim tuženik u stvari iskazuje neslaganje sa odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te s tim u vezi pozivanje na objavljeni znanstveni rad "Stjecanje bez osnove" dr. sc. TK.

39. U odnosu na navode žalitelja da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev podneskom od 2. svibnja 2023., pa da je u odnosu na te iznose nastupila zastara, valja reći da je pravilno sud prvog stupnja iste ocijenio kao neosnovane. Naime, u konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev je specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja jer to bez provedenog vještačenja nije bilo moguće učiniti. Stoga u situaciji kada je već u tužbi utuženo potraživanje po osnovi valutne klauzule, dakle upravo iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem.

40. Svako suprotno tumačenje bi pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 te bi dovodilo do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio CK - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022.).

41. Nadalje, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga, kada tužitelj temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu određenog iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a, govori o preinaci tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu Gž- 1971/22 od dana 03. siječnja 2022. kao i Gž-4116/24 od 16. svibnja 2024.).

42. Dakle, prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu ocijene svih provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP svoje stajalište obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima koji svoje uporište imaju u provedenim dokazima te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

43. Suprotno žalbi, kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to je prvostupanjski sud sukladno čl. 154. st. 1. ZPP pravilno odlučio da isti ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u cijelosti, dok tuženik nema pravo naknade tih troškova jer je u cijelosti izgubio spor.

44. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 22. srpnja 2024. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 € umjesto 1,33 €/10,00 kn te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

45. Budući tuženik u ostalom dijelu određeno ne osporava odluku o troškovima, a sud na povrede materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to ta odluka ostaje neizmijenjena.

46. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude, a kako tuženik sa žalbom nije uspio odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić