Poslovni broj: P-1066/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku ĐČZ, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split zastupanog po punomoćniku TČZ, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 24. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnie tužitelja ĐČZ, odvjetnica u [adresa] i prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika iz Splita, radi utvrđenja i isplate, dana 06. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. stavak 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama,potvrđenim pred javnim bilježnikom Nikšom Viđenom u Dubrovniku, 5. rujna2008. godine pod poslovnim brojem Ov-12866/08, koji je zaključen izmeđutužiteljice ĐČ i tuženika OTP Banke d.d., a koja odredba glasi; ”Korisnik kredita je dužan platiti Banci naknadu za prijevremenu otplatu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.”.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB 52508873833 isplatiti tužiteljici ĐČ

ROMIĆ OIB [osobni identifikacijski broj]:

- novčani iznos od 2.654,46 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 29. svibnja 2013. godine, te koje se do 31. srpnja 2015. godine obračunavaju polugodišnje, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi polugodištu za koje se obračun vrši za pet postotnih poena, za period od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine obračunavaju polugodišnje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01. siječnja 2023. godine pa nadalje obračunavaju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- novčani iznos od 3.472,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 29. veljače 2016. godine, te koje se do 31. prosinca 2022. godine obračunavaju polugodišnje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01. siječnja 2023. godine pa nadalje obračunavaju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska,središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak ovog postupka od 653,86 eura sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, a koja kamata se određuje, zasvako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja bankaprimijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavilaprije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao Tužiteljica je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita-bankom, uz sudjelovanje TČ, supruga tužiteljice i sudužnika Kredita, 3. rujna 2008. godine zaključila Ugovor okreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], broj ugovora 080902202535, a koji Ugovor je potvrđen pred javnim bilježnikomNikšom Viđenom u Dubrovniku, 5. rujna 2008. godine pod poslovnim brojem Ov-12866/08.Navedenim Ugovorom tužiteljici je odobren dugoročni kradit za kupovinu stambenog prostora uiznosu od 1.538.600,00 kuna na rok od 17 godina, te je ugovoreno da će se otplata kredita vršiti u204 jednaka mjesečna anuiteta, čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate.Tužiteljica je dopisom od 29. svibnja 2013. godine upućenim tuženiku zatražila djelomičnujednokratnu otplatu kredita u iznosu od 500.000,00 kn, i to na način da se navedeni iznos uplati s njenog računa otvorenog kod tuženika a s kojeg su se već od ranije trajnim nalogom vršile uplatemjesečnih anuiteta kredita.Istog dana izvršen je prijenos novca s računa tužiteljice, te je iznos od 500.000,00 kn uplaćen na ime djelomičnog podmirenja kredita, a iznos od 20.000,00 kn je naplaćen tužiteljici kao trošak smanjenja glavnice kredita.Tužiteljica je nakon djelomične jednokratne otplate kredita nastavila redovito podmirivatimjesečne anuitete kredita, sve sukladno otplatnom planu kojeg je sastavio tuženik.Tužiteljica je 29. veljače 2016. godine izvršila konačno prijevremeno podmirenje kredita. Poizračunu tuženika dospjela glavnica kredita na taj dan iznosila je 654.095,41 kn, a iznos dospjele redovne kamate 2.081,66 kn. Osim ukupnog iznosa od 656.177,07 kn za konačno podmirenjekredita, tužiteljici je naplaćen i “trošak gašenja kredita” u iznosu od 26.163,82 kn.

Odredba članka 6. stavka 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbineupisom hipoteke na nekretninama, poslovni broj Ov-12866/08, koja glasi: ”Korisnik kredita jedužan platiti Banci naknadu za prijevremenu otplatu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.”je ništetna.Identično pravno stajalište u istim sporovima izrazio je Županijski sud u Varaždinu u odlukama broj Gž-877/2018-4 od 14. svibnja 2020. godine, broj Gž- 382/2020-2 od 25. kolovoza 2020.godine, Županijski sud u Splitu u odlukama broj Gž-2471/2018- 3 od 6. prosinca 2019. godine iGž- 2359/2017-2 od 23. studenog 2017. godine. Naime prilikom zaključenja ugovora niti tužiteljica niti njen suprug kao sudužnik i zalogodavac nisu s tuženikom pregovarali o odredbama Ugovora pa niti o odredbi članka 6. stavka 3.Ugovora. Radilo se o takozvanom tipskom i već ranije od strane tuženika pripremljenom Ugovoru. Sporna ugovorna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, pa je ona i u smislu Zakona o zaštiti potrošača ništetna.

Ustavni sud Republike Hrvatske je u zajedničkoj presudi Broj: U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023 i U-III-597/2023, od 13. srpnja 2023. godine potvrdio je stav prvostupanjskih, drugostupanjskih sudova i stav Vrhovnog suda RepublikeHrvatske koji su u svojim presudama utvrdili da Banke nisu smjele u ugovorima o kreditima ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno da su takve odredbe ugovora ništetne, te da potrošači imaju pravo na povrat tako naplaćenih naknada kao i zakonskih zateznih kamata na te naknade od dana uplate istih.

Navodi da je tuženik tužiteljici 29. svibnja 2013. godine, nezakonito, naplatio novčani iznos od 20.000,00 kn tj. 2.654,46 eura, na ime troška smanjenja glavnice kredita, a 29. veljače 2016. godine tuženik je tužiteljici na ime troška konačne otplate kredita naplatio novčani iznos od 26.163,82 kn tj. 3.472,54

eura. (Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), kao i da mu se obratila tuženiku u namjeri da mirnim putem riješi ovaj spor, te zatražila povrat nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu predmetnog kredita. Međutim, dopisom od 5. rujna 2023. godine, tuženik se zahvalio tužiteljici na obraćanju i zahtjevu koji je uputila, te je izvjestio da nisu u mogućnosti udovoljiti istom radi čega i podnosi ovu tužbu radi utvrđenja ništenosti I isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Tuženik prije svega ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti otplaćen 29.02.2016. Tužitelj istaknutim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz članka 6.3. predmetnog Ugovora o kreditu (tzv. izlazna naknada) i isplatu plaćane naknade za djelomičnu i naknade za potpunu prijevremenu podmiru kredita. Tužitelj, postavljajući takav zahtjev, očigledno zanemaruje jedno od temeljnih pravnih načela, tj. načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, proklamirano odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem načelu sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. U pogledu navedenog, tuženik posebno ističe da je odredbom članka 1022. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, što jasno implicira da je kreditor slobodan urediti odnosno konkretizirati uvjete pod kojima daje kredit, pritom naravno poštujući ograničenja određena pravnim propisima i načelima.

Parnične, a ujedno i ugovorne stranke, u skladu s prednjom odredbom ZOO-a sklopile su predmetni Ugovor o kreditu, kojim ugovorom su uredili sve uvjete tog obveznopravnog odnosa, pa su tako, između ostaloga, odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorile i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u vezi s prijevremenom otplatom kredita. Štoviše, riječ je o više no uočljivoj odredbi Ugovora o kreditu s upadljivim naslovom: „PRIJEVREMENA OTPLATA“. Dakle, dosljedno ovom načelu tužitelj je svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu, te se izrijekom i bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita platiti ugovorenu naknadu u visini određenom aktom Kreditora, a koja ugovorna odredba je dakle potpuno jasna, lako uočljiva, razumljiva i odrediva pa stoga i pravno valjana.Tužitelj potpuno neutemeljeno tvrdi da je naplaćivanje naknade za prijevremenu kako djelomičnu, tako i potpunu otplatu kredita, ništetno, jer niti jednom odredbom niti jednog propisa važećeg u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, nije bilo zabranjeno naplatiti takvu naknadu. Štoviše, sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ 75/09, dalje: ZPK) bilo je i izrijekom, pod određenim uvjetima, dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu djelomičnu ili potpunu otplatu kredita (članak 16. ZPK). Stoga je ova ugovorna odredba pravno valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

Dakle, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog zahtjeva vezanog uz određeni kredit tj. prijevremenu djelomičnu ili potpunu otplatu kredita, dok ugovorna kamata koju je tužitelj u obvezi plaćati pri vraćanju kredita predstavlja samo „cijenu novca“, u kojoj pak navedena usluga nipošto nije uračunata. Stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a naročito ne značajnu. Djelomično i/ili potpuno zatvaranje kredita je, dakle, samo završni čin kojemu prethodi brojna i obimna evaluacija, analiza i provjera stručnih djelatnika tuženika koje nužno rezultiraju administrativno- manipulativnim troškovima. Isto tako, valja napomenuti da sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita nije u suprotnosti niti s odredbom članka 1024. st. 4. ZOO-a, jer ugovaranje ove naknade, kao što je prethodno pojašnjeno, ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita. Dakle, sporne ugovorne odredbe su pravno valjane, a tužitelj na kojem je teret dokaza, ne nudi niti jedan dokaz da bi se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, a te dokaze ne nudi jer on pogrešno smatra da su ova ugovorne odredbe ništetne eo ipso.

3. Tuženik tijekom postupka ustraje u prigovoru zastare tražbine jer ista nije podignuta u roku 5 godina od dospijeća svakog pojedinog iznosa s obzirom da je tužba podnesena 18. listopada 2023. godine.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u:

-Ugovor o kreditu broj:080902202535SQ sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. rujna 2008. (list 7-16 spisa)

-dopis tužiteljice tuženiku od 29. svibnja 2013.s potvrdama o uplati (list 17-18 spisa)

-pregled svih obveza klijenta s potvrdama o plaćanju ( list 19-20 spisa)

-dopis tuženika tužiteljici od 05. rujna 2023. (list 21 spisa )

-sudska praksa ( list 34-50 spisa).

. Sud je saslušao tužiteljicu ĐČ, dok je tužiteljica odustala od saslušanja BČ i od financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na ročištu od 24. travnja 2025 jer je tuženik naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtijeva.Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

5. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi, a što nije sporno ni među strankama da je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio kredit u iznosu od 1.538.600,00 HRK, na rok otplate od 17. godina, da je čl. 6. 3.ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti banci naknadu za prijevrmenu otplatu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banci, kao i visina plaćene naknade za prijevrmenu otplatu krdita od 2.654,46 eura 29. svibnja 2013. godine, kao i iznos od 3.472,54 eura na dan 29. veljače 2016. godine, da je tuženik dopisom od 05. rujna 2023. godine obavijestio tužiteljicu da nije osnovan njezin zahtjev za povratom plaćene naknade za prijevremnu otplatu kredita.

6. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva jesu li ugovorne odredbe vezane za jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Nije osnovan prigovor tuženika da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ovakve tužbe jer je ugovor o kreditu ispunjen jer tužiteljica kao stranka ugovora može isticati ništetnost i isplatu s te osnove iako je ugovor o kreditu ispunjen.

9. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. Nadalje, temeljem odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

10. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

11. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12.. Nadalje, čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

13. Čl. 83.ZZP-a je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14. Nadalje je čl. 85. ZZP-a propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, da njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljiva.

15. Čl. 87.st.1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Čl. 270. st. 1. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

17. Nadalje, čl. 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Čl. 323.st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

19. Čl. 323. st. 2.ZOO-a je propisano da Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

21. Saslušana tužiteljica ĐČ u svom iskazu u bitnome iskazuje da je kredit podignut radi kupnje stana 2008. Godine, na vrijeme od 17 godina I koji je prijevremeno otplaćen. Prva prijevremena otplata bila je 2013. godina a druga prijevremena otplata s kojim je konačno otplaćen cijeli kredit je bila 2016. godine. Kada su ona i suprug došli u banku raspitivati se o uvjetima kreditiranja od strane banke im je bio ponuđen jedan tipski ugovor i nisu imali mogućnost pregovaranja u vezi niti jedne odredbe kredita. Ugovor je načelno pogledala, ali nije detaljno svaku odredbu jer je vjerovala ponudi banke, posebice jer je već i ranije bila klijent OTP banke. Njoj prilikom razgovora o kreditu nije bila prezentirana odluka o tarifi niti joj je djelatnik banke rekao koliko bi iznosila naknada banci koju bi bila dužna platiti u slučaju prijevremene otplate kredita. Ono što je njoj bilo jasno iz sadržaja ugovora o kreditu jest koliko će iznositi mjesečna rata kredita i sjeća se da je iznosila oko 12.500,00 kuna, te se sjeća da je bila stavljena hipoteka na njezinu kuću u [adresa]. Podmaslovo 1, u svrhu osiguranja kredita. Sjeća se da je djelatnik od strane banke bio BČ kojeg inače poznaje iz viđenja. Želi istaknuti da ona nikako nije znala niti dogovorila da bi trebala platiti izlaznu naknadu u situaciji kad u cijelosti ranije otplati kredit. Ona je angažirala odvjetnicu i pokrenula ovu tužbu jer je iz medija čula za odluku Ustavnog suda koji je odlučio da bi ovakva naknada za prijevremenu otplatu kredita bila nezakonita i protuustavna, a odluka je bila i javno objavljena. Dakle, zaključak je ovoga suda da su među strankama predmetne ugovorne odredbe jasne i lako uočljive, no ne i razumljive što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega su navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne iz razloga jer se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja tim više što je naknada za korištenja kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, dakle tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao i nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača dok se prijevremena otplata kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, dakle nisu niti određene a niti odredive. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedena odredba je ništetna i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

17. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

18. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1. i st. 2. ZPP-a.

19. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, stoga je prigovor zastare neosnovan.

20. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući tuženik nije dokazao koji su to ljudski i materijalni resursi koje je angažirao radi prijevremne otplate kredita,niti je dokazao na što se točno odnosi visina navedenih naknada, uzimajući u obzir da je tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na sadržaj predmetnog ugovora, da su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koje odredbe su nepoštene, a time i ništetne i obzirom je tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I., II. i III. Izreke.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19,80/22,114/22 I 155/23 dalje: ZPP).Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom, te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT-a), za zastupanje na ročištima 29. siječnja 2025. godine i 24. travnja 2025. godine, za svako po 100 bodova (Tbr.9/1 OT- a) 600,00 eura, uvećano za sudsku pristojbu za tužbu 53,86 EUR (s obzirom da je tužitelj platio pristojbu za tužbu), pa je ukupno tužitelju dosuđen trošak u iznosu 653,86 eura. (točka III. izreke).Zatezne kamate na parnični trošak temelje se na čl.151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 06. svibnja 2025. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika