Poslovni broj: UsI-2893/2024-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) DI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 2) FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po opunomoćeniku Borisu Radanu, odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska cesta 48, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, OIB: 87892589782, Zagreb, Prisavlje 14, uz sudjelovanje zainteresirane osobe NI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi ukidanja rješenja o utvrđivanju ispunjavanja propisanih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, nakon javne i usmene rasprave zaključene 10. travnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i zainteresirane osobe, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-335-06/24-01/107, URBROJ: 529-06-03-02/1-24-2 od 16. listopada 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 11. prosinca 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-335-06/24- 01/107, URBROJ: 529-06-03-02/1-24-2 od 16. listopada 2024. te u podnescima zaprimljenim kod ovog suda 24. siječnja 2025. i 24. veljače 2025., tužitelji u bitnom najprije reproduciraju izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navode kako je prilikom odlučivanja o tome je li trebalo prekinuti postupak ukidanja rješenja od 25. kolovoza 1997. do okončanja ostavinskog postupka iz pok. ČI, tuženik pobijanim rješenjem povrijedio pravila o apsolutnoj nadležnosti sudova i upravnih tijela. Naime, tuženik je u upravnom postupku sebi dao za pravo odlučivati o pitanju iz sudske nadležnosti, a to je pitanje prava vlasništva nad nekretninom. Tuženik je nadalje pobijanim rješenjem pogrešno primijenio materijalno pravo. Tuženik je pobijanim rješenjem pogrešno primijenio odredbu članka 9. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju, a nastavno na to i odredbe članka 141. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju te odredbe članka 59. stavka 1. i članka 60. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U ostavinskom postupku iza pok. ČI ne radi se o nasljeđivanju temeljem zakona već o nasljeđivanju temeljem oporuke. Oporučno nasljeđivanje, temeljem Zakona o nasljeđivanju, ima prednost pred zakonskim nasljeđivanjem. Pok. ČI je svoju imovinu raspodijelila oporukom i dodacima oporuci pa je tako 25. kolovoza 2013. napisala dodatak oporuci koji je naslovljen kao „Dodatak mojoj oporuci koja se nalazi na sudu u Biogradu“, a iz kojeg dodatka proizlazi kako lokal tj. slastičarnicu ostavlja FI s obvezom da bratu MI daje rentu od 5.000,00 kuna do smrti jednoga od njih. MI je u međuvremenu preminuo. Na ostavinskoj raspravi dana 25. listopada 2018. svi nasljednici su priznali oporuku i dodatke oporuci kao istinite i pravovaljane tako da je tužitelju FI predmetni poslovni prostor pripao temeljem pravovaljane i istinite oporuke. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju je nesporno da je FI već sada nasljednik predmetnog poslovnog prostora, i to imajući u vidu odredbu članka 43. stavka 2. i članka 5. stavka 2. Zakona o nasljeđivanju. Dakle, u konkretnom slučaju ne može doći do primjene odredbe članka 141. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju jer u ovom slučaju neće biti utvrđivanja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinom nasljedniku budući se već sada točno zna koja imovina će pripasti kojem nasljedniku. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju ne može doći niti do primjene odredbe članka 59. stavka 1. i članka 60. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima budući se u konkretnom slučaju ne radi o nikakvom zajedničkom vlasništvu jer se već sada točno zna koja imovina će pripasti kojem nasljedniku, a sve iz razloga što je ista već odavno raspoređena oporukom i dodacima oporuci. Okolnost što ostavinski postupak još nije okončan, što su NI i pok. MI naveli da smatraju da im je povrijeđen nužni dio nema apsolutno nikakvog utjecaja. Naime, u ostavinskom postupku uopće nije dokazano da bi pok. ČI svojim oporučnim raspolaganjem povrijedila nužni dio NI i pok. MI. Čak i da se navedeno dokaže, nitko ne može sada predvidjeti da će zbog potencijalne povrede nužnog dijela ostali nasljednici dobiti bilo kakav udio u predmetnom poslovnom prostoru. Dakle, svi nasljednici su oporuku i dodatke oporuci priznali kao istinite i pravovaljane što znači da tužitelju FI pripada predmetni poslovni prostor koji je u navedenom dodatku oporuci naveden kao lokal tj. slastičarnica i to je pravno stanje po kojem tužitelj FI ima pravo iznajmljivati predmetni poslovni prostor. Ukoliko rješenjem o nasljeđivanju bude određeno drukčije tada će se gledati pravno stanje koje nastane donošenjem rješenja o nasljeđivanju, ali tek nakon donošenja predmetnog rješenja. Dakle, sadašnje pravno stanje je takvo da je predmetni poslovni prostor pripao FI temeljem oporuke i dodatka oporuci i po tom pravnom stanju treba prosuđivati prava tužitelja FI u pogledu navedenog poslovnog prostora, a ukoliko rješenjem o nasljeđivanju sadašnje pravno stanje bude izmijenjeno tada će se prava tužitelja FI prosuđivati po tom rješenju i to nakon donošenja rješenja, a ukoliko pak rješenjem o nasljeđivanju pravno stanje ostane neizmijenjeno, ostat će dakle sadašnje pravno stanje po kojem tužitelj FI ima pravo iznajmljivati predmetni poslovni prostor jer mu je isti pripao temeljem dodatka oporuci. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj FI ima valjani pravni osnov za iznajmljivanje predmetnog poslovnog prostora te je imao valjani pravni osnov da dana 8. travnja 2019. zaključi ugovor o podzakupu predmetnog poslovnog prostora s tužiteljem HI, budući, kako je i navedeno, predmeti poslovni prostor je temeljem dodatka oporuci pripao tužitelju FI. Podredno, čak da tužitelj FI i nije imao pravni osnov za sklapanje navedenog ugovora, tuženik nije imao pravnog osnova za donošenje ovakvog pobijanog rješenja. Tuženik se u obrazloženju pobijanog rješenja poziva na odredbu čl. 27. stavka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, kojim je propisano kako će se rješenje o ispunjavanju minimalnih tehničkih uvjeta ukinuti ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta, a jedan od uvjeta je da ugostitelj ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom. Međutim, u konkretnom slučaju nije došlo do prestanka ispunjavanja uvjeta budući tužitelj DI i dalje ima prava iz ugovora od podzakupu kojeg je dana 8. travnja 2019. zaključio s tužiteljem FI, a sve iz razloga što je navedeni ugovor i dalje na snazi, dakle isti nije raskinut, otkazan, poništen, niti utvrđen ništavim niti je na bilo koji drugi način prestao. Drugim riječima, da bi tuženik mogao donijeti pobijano rješenje kakvo je donio, preduvjet je bio da je predmetni ugovor prestao vrijediti, a nije, dok upravni postupak nije postupak u kojem se utvrđuje pravna valjanost obvezno pravnog ugovora već utvrđivanje navedenog spada u sudsku nadležnost. Tuženik dakle nije imao osnova donijeti pobijano rješenje i iz razloga što je predmetni ugovor o podzakupu i dalje na snazi što znači da se tužitelj DI ima pravo koristiti predmetnim poslovnim prostorom, a što ujedno znači da mu nisu prestali postojati uvjeti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Pobijanim rješenjem je pogrešno primijenjena i odredba članka 4. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku i to iz razloga što žaliteljica NI uopće nije bila ovlaštena podnijeti zahtjev za ukidanje rješenja od 25. kolovoza 1997. i rješenja od 30. kolovoza 2005. Naime, predmetni poslovni prostor je temeljem oporuke i dodatka oporuci pok. ČI pripao tužitelju FI, a ne NI. Nadalje, ugovor o podzakupu predmetnog poslovnog prostora je zaključio tužitelj FI, a ne NI. Dakle, NI uopće nema, niti može imati, svojstvo stranke u upravnom postupku ukidanja rješenja od 25. kolovoza 1997. i rješenja od 30. kolovoza 2005. tako da ista niti nije bila ovlaštena podnijeti zahtjev za ukidanjem navedenih rješenja. Pobijanim rješenjem je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i to u pogledu jedne činjenice koja je najbitnija za rješenje ovog postupka, a ta činjenica je tko je oporučni nasljednik pok. ČI u pogledu predmetnog poslovnog prostora. U obrazloženju pobijanog rješenja se navodi kako je žaliteljica NI oporučna i zakonska nasljednica iz pok. ČI. Međutim, u pobijanom rješenju se ignorira činjenica da žaliteljica NI nije oporučna nasljednica pok. ČI u pogledu predmetnog poslovnog prostora. Dakle, NI je oporučna nasljednica pok. ČI u pogledu druge imovine, a koja druga imovina nije bitna za ovaj postupak. Za ovaj postupak je bitno tko je oporučni nasljednik predmetnog poslovnog prostora, a to je tužitelj FI. Tužitelji smatraju kako činjenice iznesene u ovoj tužbi te dokazi kojima se navedene činjenice dokazuju predstavljaju dovoljan osnov da naslovni sud sam riješi ovu upravnu stvar na način da poništi rješenje tuženika. Slijedom izloženog, tužitelji su tužbenim zahtjevom predložili sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predložili su i da sud naloži tuženiku naknaditi im trošak spora. Konačno, predlažu sudu da rješenjem odredi odgodni učinak tužbe, sukladno odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, sve iz razloga što bi se izvršenjem pobijanog rješenja tužiteljima nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda u konkretnom slučaju nije protivna javnom interesu. Izvršenjem pobijanog rješenja tužitelj FI bi ostao bez prihoda na ime zakupnine, dok bi tužitelj DI ostao bez mogućnosti obavljanja ugostiteljske djelatnosti zbog čega bi pretrpio imovinsku štetu na ime izgubljene dobiti. Šteta koju će tužitelji pretrpjeti izvršenjem pobijanog rješenja je teško nadoknadiva budući u slučaju okončanja ovog upravnog spora u korist tužitelja isti moraju podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete na ime izgubljene dobiti što istima otežava naplatu zakupnine i izgubljene dobiti. Osim toga, uspostava odgodnog učinka tužbe nije niti na štetu žaliteljice NI jer ukoliko se jednom utvrdi da ista ima, na ime nužnog dijela, udio u predmetnom poslovnom prostoru, tužitelj FI će joj isplatiti njen dio zakupnine, a što neće biti moguće ukoliko dođe do izvršenja pobijanog rješenja.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 9. travnja 2025. između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, pri čemu u bitnom ponavlja navode iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom navodi kako tužba tužitelja nije osnovana, te da se priklanja navodima odgovora na tužbu tuženika, slijedom čega predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu. Ustraje u navodima i dokazima koje je navela u svojoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Upravnog odjela za gospodarstvo i turizam Zadarske županije, KLASA: UP/I-335-01/24-02/44, URBROJ: 2198-18-02- 02/6-24-7 od 15. srpnja 2024., a koji se nalaze u spisu predmeta. Zainteresirana osoba i dalje drži da je tuženik ispravno postupio kada je uvažio njezinu žalbu s obzirom da je ispunjen uvjet iz članka 27. stavka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine" broj 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 32/20, 42/20 i 126/21), za poništenje izdanih rješenja II za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu vrste zdravljak te za usluživanje na otvorenom ispred ugostiteljskog objekta vrsta zdravljak naziva Dijana u [adresa], koji se nalaze na nekretnini oznake kat. čest. broj [katastarska čestica] nove izmjere k. o. [katastarska općina]. Tužitelj pod 2) od podnošenja zahtjeva NI (nasljednice iza pok. ČI) za poništenje izdanih rješenja II, naznačenih u točki II. pobijanog rješenja, do dana podnošenja predmetne upravne tužbe, imao je mogućnost požuriti rješavanje ostavinskog postupka, kako bi svi nasljednici raspolagali i odlučivali o svom nasljednom dijelu (bilo oporučnom, bilo nužnom), a na što imaju zakonsko pravo. Tužitelj pod 2) postupa suprotno od navedenog i odugovlači sa rješavanjem ostavinskog postupka, kako bi zajedno sa tužiteljem pod 1) ŠI, pribavljali imovinsku korist obavljanjem poslovne djelatnosti na nekretnini kat. čest. broj [katastarska čestica] n.i. k. o. [katastarska općina], na štetu ostalih nasljednika iza pok. ČI. Također, tužitelj pod 2) pokrenuo je postupak ozakonjenja predmetne zgrade, bez suglasnosti ostalih nasljednika što dodatno ukazuje na njegovu namjeru da sam odlučuje o imovini iza pok. ČI, na koju je imao utjecaja i prilikom pisanja oporuke. Neupitno je da tužitelj pod 2) i dalje ne posjeduje: - dokaz (vlasnički list) iz kojeg je razvidno da je jedini vlasnik poslovnog prostora i dvorišta od 8 m2 na kat. čest. broj [katastarska čestica] nove izmjere k. o. [katastarska općina], (upisano u posjedovnom listu br. 331 k. o. [katastarska općina]); - dokaz o legalnosti i uporabljivosti poslovnog prostora (ne posjeduje uporabnu dozvolu), a sve je to rezultat njegovog „stava" da se iz raspolaganja stambeno-poslovnom zgradom i dvorištem na kat. čest. broj [katastarska čestica] nove izmjere k. o. [katastarska općina], na što duže vrijeme isključe ostali nasljednici, te da dalje zajedno sa ŠI stječu imovinsku korist od poslovnog prostora. Tužitelji su svjesni da se ovom upravnom tužbom ne rješava ostavina iza umrle osobe u ovom slučaju ĆI, već se utvrđuje je li postoje uvjeti iz članka 27. st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti za ukidanje predmetnih rješenja, a koja su ukinuta jer za isto postoji zakonski uvjet.

4.U sporu je održana rasprava 10. travnja 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili opunomoćenik tužitelja i zainteresirana osoba, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, na kojoj su opunomoćenik tužitelja i zainteresirana osoba ostali kod ranije iznesenih navoda tijekom ovog spora, s tim da je opunomoćenik tužitelja odustao od prijedloga za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, te je konačno popisao trošak spora.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Zadarske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo i turizam, KLASA: UP/I-335-01/24-02/44, URBROJ: 2198-18-02-02/6- 24-7 od 15. srpnja 2024. točkom 1. prekida se postupak ukidanja rješenja KLASA: UP/I-335-02/97-01/248, URBROJ: 2198-07/1-97-2 od 25. kolovoza 1997., izdanog ugostitelju II iz [adresa], za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu vrste zdravljak, naziva Dijana, u [adresa], dok se točkom 2. utvrđuje da će se postupak nastaviti nakon okončanja ostavinskog postupka koji se vodi iza pokojne ČI, a predmetno rješenje doneseno je pozivom na odredbu čl. 55. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21).

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva turizma i sporta

Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-335-06/24-01/107, URBROJ: 529-06-03-02/1-24-2 od 16. listopada 2024. postupajući po žalbi zainteresirane osobe iz ovog spora, točkom I. poništeno je naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, a točkom II. ukidaju se rješenje Županije zadarsko-kninske, Ureda za turizam, Ispostave Biograd na Moru KLASA: UP/I-335-02/97-01/248, URBROJ: 2198-07/1-97-2 od 25. kolovoza 1997., izdano ugostitelju II iz [adresa], za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu vrste zdravljak, naziva D, u [adresa], te rješenje Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Biograd na Moru, KLASA: UP/I-335-02/05-01/194, URBROJ: 2198-08-05-3 od 30. kolovoza 2005., izdano ugostitelju II iz [adresa], za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na prostoru za usluživanje na otvorenom ispred ugostiteljskog objekta vrste zdravljak, naziva Dijana, u [adresa].

11.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li tuženik pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem poništio prvostupanjsko rješenje i meritorno riješio upravnu stvar na način kako je to riješeno točkom II. izreke osporenog rješenja tuženika uz razloge koje je tuženik obrazložio u obrazloženju rješenja, konkretno jesu li egzistentni razlozi na kojima tuženik temelji svoj poništavajući akt i zaključuje da je prvostupanjsko rješenje nezakonito i sam rješava predmetnu upravnu stvar, te jesu li okolnosti koje tužitelji problematiziraju u tužbi razlozi zbog kojih bi osporeno rješenje tuženika bilo nezakonito, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

12.Člankom 24. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20 i 126/21) propisano je da će se rješenja iz članka 20. stavaka 1. i 2. i članka 21. stavka 1. toga Zakona izdati ugostitelju i pravnoj osobi iz članka 5. stavka 2. toga Zakona uz sljedeće uvjete: 1. da je registriran za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 2. da ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, 3. da ugostiteljski objekt u kojem će se obavljati ugostiteljska djelatnost ispunjava uvjete propisane za određenu vrstu, odnosno kategoriju ugostiteljskog objekta, 4. da ispunjava i druge uvjete propisane tim Zakonom i propisima donesenim na temelju toga Zakona, 5. da građevina, koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt, ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tim propisima, Ministarstvo ili nadležno upravno tijelo ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.

Člankom 27. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisano je da će se rješenje o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta ukinuti rješenjem: 1. ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisanog člankom 24. stavkom 1. toga Zakona, 2. odjavom obavljanja djelatnosti u ugostiteljskom objektu, s danom navedenim u odjavi ili danom podnošenja odjave nadležnom upravnom tijelu, odnosno Ministarstvu, ako je ugostitelj u odjavi utvrdio datum unatrag, odnosno po službenoj dužnosti ako se utvrdi da je ugostitelj trajno prestao obavljati djelatnost i 3. ako ugostitelju bude odbijen zahtjev za dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u vlasništvu Republike Hrvatske. Člankom 9. stavkom 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19) propisano je da ostavitelja nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov brační drug. Prema stavku 2. toga članka, osobe iz stavka 1. toga članka nasljeđuju na jednake dijelove.

Člankom 141. stavkom 1. Zakona o nasljeđivanju propisano je da do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine.

Člankom 59. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj, 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) propisano je da je zajedničar ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti glede zajedničke stvari jedino zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako što drugo nije određeno tim ili drugim zakonom ili sporazumom zajedničara. Prema stavku 2. toga članka, plodovi i druge koristi od zajedničke stvari pripadaju zajedničarima te stvari jednako kao i ona. Člankom 60. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da svaki zajednički vlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima. Prema stavku 2. toga članka, zajedničkom stvari upravljaju zajedničari zajednički, donoseći sve odluke sporazumno, ako odlučivanje nije povjereno upravitelju.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi zainteresirane osobe iz ovog spora točkom I. poništio prvostupanjsko rješenje naprijed citirane izreke, te točkom 2. sam riješio predmetnu upravnu stvar na način kako je to precizirano ovom točkom izreke rješenja, to stoga što i ovaj sud nalazi egzistentnim razloge zbog kojih je tuženik osporenim aktom poništio citirano prvostupanjsko rješenje i sam riješio upravnu stvar, koje razloge je tuženik detaljno elaborirao i izložio u svom rješenju, koji su pak u potpunosti prihvatljivi i ovom sudu, uslijed čega sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako iz podataka spisa upravnog tijela dostavljenom od strane tuženika uz odgovor na tužbu proizlazi da je ugostitelj II iz [adresa], temeljem rješenja KLASA: UP/I-335-02/97-01/248, URBROJ: 2198-07/1-97-2 od 25. kolovoza 1997. obavljao ugostiteljsku djelatnost u ugostiteljskom objektu vrste zdravljak, naziva D, u [adresa], a temeljem rješenja KLASA: UP/I-335-02/05-01/194, URBROJ: 2198-08-05-3 od 30. kolovoza 2005., da je ugostiteljsku djelatnost obavljao i na prostoru za usluživanje na otvorenom ispred ugostiteljskog objekta vrste zdravljak, naziva Dijana, u [adresa]. Nadalje, prema povijesnom izvatku te izvatku iz obrtnog registra od 27. veljače 2024., za obrt „ [obrt]", ugostiteljski obrt, vl. DI, [adresa], MBO: [matični broj osiguranika], razvidno je da je dana 21. travnja 2006. u predmetni obrt temeljem Ugovora o ortakluku pristupio DI, dok je II, kojemu su citirana rješenja bila izdana, iz toga obrta dana 31. svibnja 2020. istupio. Također, iz spisa predmeta nadalje proizlazi da je zainteresirana osoba iz ovog spora podneskom od 18. veljače 2024. zatražila ukidanje rješenja izdanog za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na nekretnini izgrađenoj na k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], s obzirom da je ranija vlasnica predmetne nekretnine, ČI, preminula 2018. godine te zbog toga što se iza njene smrti još uvijek vodi ostavinski postupak, a ona kao jedna od njezinih nasljednica se protivi da se na toj lokaciji obavlja ugostiteljska djelatnost, sve temeljem Ugovora o podzakupu poslovnog prostora od 8. travnja 2019., koji je s ugostiteljem sklopio FI, kao jedan od sunasljednika, i to nakon smrti ostaviteljice. U prilog svojim navodima zainteresirana osoba je dostavila zapisnik od 25. listopada 2018. poslovni broj 0-1515/18, UPP/OS- 165/18, sačinjen po javnom bilježniku Dušanu Kvartuču u ostavinskom postupku iza pok. ČI, iz kojeg je razvidno da je dijelom ostavinske imovine iza pok. ČI utvrđena, između ostalog, čest. zem. broj [katastarska čestica], upisana u P.L. broj 331, k. o. [katastarska općina], da je proglašena vlastoručna oporuka ostaviteljice LI, kao i da su se nasljednici FI, MI te zainteresirana osoba prihvatili nasljedstva temeljem oporuke i Zakona, s tim da su MI i zainteresirana osoba izjavili da smatraju kako su povrijeđeni u svom nužnom dijelu, te Ugovor o podzakupu poslovnog prostora u [adresa], u prizemlju kuće na čestici 1150, k. o. [katastarska općina], površine 45 m², koji je FI dana 8. travnja 2019. sklopio kao podzakupodavac s ĐI, kao podzakupoprimcem, u trajanju od 10 godina, do 2029. godine.

15.Glede tužbenih navoda u kojima tužitelji ističu da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke da tuženik osporenim rješenjem poništi prvostupanjsko rješenja i da sam meritorno riješi konkretnu upravnu stvar na način kako je ista riješena točkom II. izreke tog rješenja uz razloge koje detaljno elaboriraju u tužbi, za kazati je kako sud ovakve navode ne nalazi osnovanima. Naime, s tim u vezi najprije je za kazati kako među strankama ovog spora nije prijeporno, a što proizlazi i iz podataka spisa i to Ugovora o podzakupu od 19. lipnja 1997. i 8. travnja 2019. da ugostitelj ugostiteljsku djelatnost obavlja u poslovnom prostoru koji se nalazi na nekretnini izgrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, iz zapisnika javnog bilježnika Dušana Kvartuča od 25. listopada 2018., poslovni broj 0-1515/18, UPP/OS-165/18, nedvojbeno proizlazi da je predmetna čest. zem. [katastarska čestica] upisana u P.L. broj 331, k. o. [katastarska općina], utvrđena dijelom ostavinske imovine iza pok. ČI, a njenim nasljednicima da su utvrđeni FI, MI te NI, što isto tako među strankama nije sporno. Stoga, imajući u vidu da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je nekretnina na kojoj se nalazi predmetni ugostiteljski objekt dio ostavinske imovine iza pok. ČI, kao i da se vodi ostavinski postupak, koji još uvijek nije pravomoćno okončan, a da se zainteresirana osoba kao nesumnjiva oporučna i zakonska nasljednica iza pok. ČI protivi da se na naznačenoj lokaciji obavlja ugostiteljska djelatnost, to je i po shvaćanju ovog suda rješenja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti od 25. kolovoza 1997., izdano ugostitelju za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u predmetnom ugostiteljskom objektu, kao i rješenje od 30. kolovoza 2005., izdano ugostitelju za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na prostoru za usluživanje na otvorenom ispred predmetnoga ugostiteljskog objekta (s obzirom da se usluživanje na predmetnom prostoru vrši iz ugostiteljskog objekta za koji je izdano rješenje od 25. kolovoza 1997. koje se ukida osporenim rješenjem tuženika), sukladno članku 27. stavku 1. točki 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, trebalo ukinuti, to pak stoga što ugostitelj neprijeporno nema valjani dokaz prava korištenja, odnosno ugovor o zakupu predmetnoga poslovnog prostora sklopljen sa svim sunasljednicima iza pok. ČI, koji su, sve dok se pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ne utvrdi drugačije, ostavinskom imovinom iza pok. ČI, sukladno članku 141. stavku 1. Zakona o nasljeđivanju, dužni upravljati po pravilima kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, odnosno zajednički, donoseći sve odluke sporazumno, pri čemu iz spisa predmeta sasvim jasno proizlazi da takav sporazum sunasljednika, odnosno zajedničara ne postoji, odnosno da nikada nije sklopljen. Slijedom izloženog, i po mišljenju ovog suda u konkretnom slučaju ispunjeni su uvjeti iz članka 27. stavka 1. točke 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, za ukidanje rješenja od 25. kolovoza 1997. i 30. kolovoza 2005. jer je ugostitelj prestao ispunjavati uvjet propisan člankom 24. stavkom 1. točkom 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, zbog čega je tuženik zakonito postupio kada je točkom I. poništio prvostupanjsko rješenje kojim je bio određen prekid postupka i točkom II. meritorno riješio konkretnu upravnu stvar na način kako je to riješeno tom točkom rješenja, na koji način nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

16.Glede pak tužbenih navoda u kojima tužitelji ističu da je tuženik dao sebi za pravo odlučivati o pitanju iz sudske nadležnosti, a to je pitanje prava vlasništva nad nekretninom, za kazati je kako niti ovakvi navodi nisu utemeljeni, to stoga što iz podataka upravnog spisa nedvojbeno proizlazi da osporenim rješenjem tuženik nije utvrđivao pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom, već je isključivo utvrđivao ispunjava li tužitelj DI i dalje uvjet propisan člankom 24. stavkom 1. točkom 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, pa kako je u nadležnosti upravnih tijela donositi rješenja o utvrđivanju ispunjavanja propisanih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, to je nedvojbeno da je u njihovoj nadležnosti i donošenje rješenja o ukidanju takvih rješenja u slučaju ako ugostitelj prestane ispunjavati propisane uvjete za obavljanje takve djelatnosti, a kao što je to bilo u konkretnom slučaju.

17.Također, tužitelji neosnovano tvrde da tuženik pogrešno primjenjuje i tumači odredbe članka 9. stavak 1. i članak 141. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju te odredbe članka 59. stavka 1. i članka 60. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ovo iz razloga što iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu nedvojbeno proizlazi da je nekretnina na kojoj se nalazi predmetni ugostiteljski objekt dio ostavinske imovine iza pok. ZI, kao i da se iza pok. ZI vodi ostavinski postupak, koji još uvijek nije pravomoćno okončan, te da se jedna od nasljednica NI, zainteresirana osoba iz ovog spora protivi da se u toj nekretnini obavlja ugostiteljska djelatnost. Osim toga, neutemeljeno tužitelji tvrde i da bi tužitelj pod 2) već sada bio nasljednik predmetnoga poslovnog prostora, to stoga što iz spisa predmeta neprijeporno proizlazi da ostavinski postupak iza pok. ČI nije pravomoćno okončan, s obzirom da se pred nadležnim sudom vodi postupak radi utvrđenja nužnog nasljednog dijela nasljednika NI i MI, između ostalog i za nekretninu u kojoj se nalazi sporni ugostiteljski objekt.

18.Ujedno, neosnovano tužitelji navode i da tužitelj pod 1) pravo korištenja predmetnoga poslovnog prostora ima temeljem ugovora o zakupu sklopljenog s tužiteljem pod 2) kojeg je sklopio 8. travnja 2019. budući da predmetni ugovor nije raskinut, otkazan, poništen, utvrđen ništavim niti bi na koji drugi način prestao, ovo pak stoga što tužitelj pod 1) ugovor o zakupu predmetnoga poslovnog prostora neprijeporno nije sklopio sa svim sunasljednicima pok. ČI, koji su, sve dok se pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ne utvrdi drugačije, ostavinskom imovinom iza pok. ČI, sukladno članku 141. stavku 1. Zakona o nasljeđivanju, dužni upravljati po pravilima kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, odnosno zajednički, pa kako tužitelj pod 1) takav ugovor nije sklopio sa svim sunasljednicima pok. ČI, jasno je da nema valjanu osnovu prava korištenja predmetnoga poslovnog prostora.

19.Konačno, netemeljen je i tužbeni navod tužitelja kako NI uopće nije bila ovlaštena podnijeti zahtjev za ukidanje rješenja od 25. kolovoza 1997. i 30. kolovoza 2005., to iz razloga što ovaj sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da je dotična bila ovlaštena na podnošenje takvog prijedloga s obzirom da iz podataka upravnog spisa jasno proizlazi da je ona nasljednica iza pok. ČI, kao i da ostavinski postupak još uvijek nije pravomoćno okončan.

20.Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, odnosno u drugostupanjskom upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja tuženika, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg je tuženik utemeljio svoj akt, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

21.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23. Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 6. svibnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja pod 1) i 2) Borisu Radanu, odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska cesta 48, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, uz zapisnik od 10. travnja 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi NI, iz [adresa], uz zapisnik o objavi,

- u spis.