P-1115/2023.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U SUPETRU
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru po sucu toga suda Katarini Heinrich, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice: ŽC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po Josipu Anzuloviću-Miroševiću, odvjetniku u Supetru, protiv tuženika: ZURECKI d.o.o., OIB 68932334649, Put Trščenice 6, 21000 Split, zastupan po punomoćniku Gordanu Loliću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Boban, Lolić, u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon javne rasprave zaključene dana 7. travnja 2025. godine u nazočnosti tužiteljice DC osobno te punomoćnika stranaka, dana 6. svibnja 2025. godine, donio je i objavio
p r e s u d u
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužiteljica spram tuženika vlasnik čest. zem. [katastarska čestica], šuma, površine 11560 m2, Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za 1/1 idealnih dijelova, te je temeljem ove presude ovlaštena zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini i brisanje prava vlasništva tuženika za 1/1 idealnih dijelova uz upis prava vlasništva u korist tužiteljice za 1/1 idealnih dijelova.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da je u zemljišnim knjigama pravo vlasništva čest. zem. [katastarska čestica], šuma, površine 11560 m2, Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uknjiženo u korist tvrtke Zurecki d.o.o., OIB 68932334649, Put Trščenice 6, 21000 Split, za cijelo, tuženik da je predmetnu čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kupio od EC, sina Ž, iz [adresa], na osnovi Kupoprodajnog ugovora pod Z-11279/2020 i Z-21078/2020 ovog suda, da je EC prethodno istu nekretninu kupio od CC pok. MC, iz [adresa], na osnovi Kupoprodajnog ugovora od 5. ožujka 1997. godine, na kojem je od javnog bilježnika Ervina Kuzmanić, Supetar, pod brojem OV -501/97 od 5.3.1997. godine, potvrđeno da je ĐC, poljoprivrednik iz [adresa], u njegovoj nazočnosti vlastoručno potpisao pismeno i da je potpis/rukoznak na pismenu istinit. Nadalje, da je prije prodaje tuženiku, EC ovu nekretninu prenio svojoj supruzi da bi ona njemu istu vratila ugovorom pod Z-3067/2008 ovog suda. CC pok. MC, iz [adresa], je postao vlasnik predmetne nekretnine na osnovi pravomoćne i ovršne Presude zbog izostanka posl. br. P-45/95 od 2. veljače 1997. godine, Općinskog suda u Supetru, no da je tužiteljica predmetne nekretnine stekla nasljeđivanjem iza svojih prednika i neprekinutim posjedovanjem, a tuženik da nije istiniti vlasnik jer je stekao nekretninu u lošoj vjeri jer je mogao saznati za povijest vlasničkih raspolaganja predmetnom nekretninom kao i za ugovor koji nije potpisan od strane CC, zbog čega je tužiteljica stvarna vlasnica predmetne čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], za 1/1 idealnih dijelova, neovisno o ranijim raspolaganjima tom nekretninom. MC bio je djed tužiteljice, a koji je predmetnu nekretninu kupio od UC pok. D, na osnovi Kupoprodajnog ugovora od 5. kolovoza 1954. godine, te je potom LC, pok. CC, iz [adresa], ovu nekretninu darovao svojim sinovima CC i ŠC, svakom za 1/2 idealnih dijelova, na osnovi Darovnog ugovora od 27. listopada 1961. godine, a njegov potpis na tom ugovoru je ovjeren pod II OV. br. 734/1961 od 14.XI 1961. godine od Kotarskog suda u Supetru. Na osnovi Rješenja Općinskog suda u Supetru, posl. br. R1-3/07 od **.**.2010., ŠC, pok. MC, rođen dana **.**.1940. u [adresa], potpuno je lišen poslovne sposobnosti, iako on i prije nije bio sposoban za samostalni život i nije upravljao svojim postupcima. Ističe se da je postupak P-45/95 ovog suda, stoga vođen i u njemu je donesena tzv. nepostojeća odluka u odnosu na 1/2 dijela ŠC, jer da je iz svih isprava proistjecalo da CC nije vlasnik predmetne nekretnine za cijelo, da je u navedenoj parnici zatajio vlasnička prava svog brata na predmetnoj nekretnini, koji je živio s njim, a što je u [adresa] bilo notorno, te slijedom navedenog da Dinkov dio od 1/2 predmetne nekretnine nije nikako mogao preći na sljedećeg stjecatelja jer je [adresa] malo mjesto i sve se zna pa da je stjecatelj bez obzira na postojanje presude i bilo kakvu uknjižbu nesavjestan pa samim time i njegov upis ne vrijedi. Nadalje se ističe da je CC sa stjecateljem zaključio predugovor za cijenu od 20.000,00 DEM da bi u zemljišnoj knjizi bio proknjižen stjecatelj sa ugovorom od 20.000,00 kn i sa odredbom da se ne zna jeli cijena isplaćena ili nije, a da je tužitelj uvidom i usporedbom potpisa na ugovoru, zaključio da navedeni ugovor nije niti potpisan od strane CC pa da taj ugovor niti ne postoji odnosno ne proizvodi pravne učinke, a na što da ukazuje i raskorak između cijene upisane u Kupoprodajnom predugovoru od 11. siječnja 1996. godine i cijene upisane u Kupoprodajnom ugovoru od 5. ožujka 1997. godine. Slijedom iznijetog se u tužbi zaključuje da nitko od stjecatelja nekretnine nije bio savjestan u nizu stjecanja, tako niti ĆC nije bila savjesni stjecatelj, a niti tuženik. Iz svih okolnosti te iz zemljišne knjige da je vidljivo da je nekretnina za određeni suvlasnički udio bila u vlasništvu ŠC te da predmetni upis na prednika tužitelja nije istinit te da se na isti upis ne može pozivati radi povjerenja u zemljišne knjige. Nadalje, da CC nije nikada predao faktički posjed na nekretnini pa da slijedom istog predmetni ugovor niti ne postoji i nije realiziran na niti jedan način, jer da je u faktičnom posjedu bio i njegov brat ŠC pa da samim time nije mogao raspolagati niti prenositi posjed za cijelo. Slijedom svega navedenog predlaže se kao u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se istoj protivi kao i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanima, prvenstveno ističe prigovor prenisko određene vrijednosti predmeta spora, obzirom da se radi o nekretnini površine preko 11560 m2, koja je kupljena za cijenu od nešto više od 340.000,00 Eura. Nadalje, ističe da je tužba u potpunosti promašena, nerazumljiva, suprotna osnovnim načelima parničnog i zemljišnoknjižnog prava, te da bi se doslovce mogla okarakterizirati kao hirovito svojatanje tužiteljice nečega što joj ne pripada niti po kojem osnovu i kao eklatantni primjer obijesnog parničenja. Nadalje, da je točno da je tuženik stekao predmetnu nekretninu na temelju valjanoga Kupoprodajnog ugovora „U Splitu, dana 11. ožujka 2020. godine“ ovjerenog kod javnog bilježnika u Splitu, Ante Zlokića, pod posl. brojem:
OV-2738/2020 te Dodatka istom kupoprodajnom ugovoru od 11. ožujka 2023. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika u Splitu, Ante Zlokića, pod posl. brojem: OV- 2740/2020, kao i Potvrde o primitku kupoprodajne cijene – Tabularne izjave od dana 08. srpnja 2020. godine, pod posl. brojem: OV-5650/2020, iz čega da je već vidljivo da je tuženik predmetnu nekretninu stekao na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva i koji udovoljava svim zakonskim pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, sukladno odredbama članka 115. ZV-a, a osim toga i sukladno članku 123. ZV-a koji uređuje načelo povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga. Nadalje, da je nesporna činjenica da je tuženik stekao svoje pravo vlasništva na temelju valjanog pravnog posla, pri tom postupajući u potpunosti savjesno i postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, da je isti uveden u posjed predmetne nekretnine, te kao takav uživa u potpunosti zakonsku zaštitu, što istog tuženika čini, nedvojbeno, isključivim stvarnim vlasnikom i posjednikom predmetne nekretnine. Također da tuženiku, a ni njegovim pravnim prednicima, nikada nitko, do sada, nije osporavao niti vlasništvo niti posjed, niti je takva činjenica igdje zabilježena, te da se radi o pravnom pitanju zbog čega je suvišno izvoditi bilo kakve dokaze ili raspravljati o okolnostima koje navodi tužitelj. Posebno se ističe da svojom tužbom tužiteljica pokušava negirati i zanemariti pravomoćno presuđenu stvar, pravomoćnu odluku ovog suda, koja i dalje egzistira, pri čemu direktno proturječi još jednom temeljnom načelu parničnog postupka, a uz to, samostalno utvrđuje ništetnost valjanog ugovornog raspolaganja svojeg pravnog prednika, bez ikakve osnove ili postupka kojim bi svoje navode potkrijepio, te također zanemaruje i postupa suprotno nizu valjanih, zakonitih raspolaganja pravnih prednika tuženika, poduzetih nakon onoga što bi tužiteljica tvrdila da predstavlja katalizator njenih tvrdnji i postupanja. Navodi da tužiteljica samovoljno utvrđuje da je pravomoćna odluka ovoga suda „nepostojeća“ no da nije na tužiteljici da zaključuje je li pravomoćna odluka suda nezakonita ili postojeća, niti isto može dokazivati u ovom postupku, već je ista dužna po navedenoj odluci postupati, kao i sud, kao i ostala tijela, a tužiteljica eventualno može pokrenuti zasebni postupak u kojem bi trebalo utvrditi ništetnost iste odluke, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, dok se u ovom postupku o tome ne može raspravljati. Nadalje, da se u tužbi tvrdi da je Kupoprodajni ugovor između pravnog prednika tuženika (ali i prednika tužiteljice) također ništetan jer da isti nije bio potpisan od CC, a i da ovaj nije imao prava raspolagati, s time da tužiteljica u uvodu tužbe sama naglašava da je isti ugovor ovjeren pred javnim bilježnikom Ervinom Kuzmanićem, posl. broj: OV-501/97, koji je jasno potvrdio da je isti ugovor vlastoručno potpisan, zbog čega da je besmisleno o tome uopće raspravljati, kao i samoj ništetnosti ugovora, jer da tužiteljica samovoljno utvrđuje da je ugovor ništetan, a da glede takve okolnosti nije pokrenula nikakav postupak, niti je isto dokazala. Nadalje da tužiteljica zahtjeva uknjižbu prava vlasništva na ime tužiteljice, za cijelo, dok bi iz samog obrazloženja tužbe proizlazilo da bi, sve i da je tužbeni zahtjev osnovan, ista mogla eventualno zahtijevati isključivo polovicu predmetne nekretnine, obzirom da se u tužbi tvrdi da je CC bio stvarni vlasnik 1/2 dijela predmetne nekretnine, dok je na preostalih 1/2 dijela predmetne nekretnine stvarni vlasnik bio ŠC, pa da ovaj nije imao pravo raspolagati i sa polovicom koja bi pripadala ŠC, te da je tome tako, što nije, onda bi CC mogao valjano raspolagati svojom polovicom, pa bi tužiteljica mogla, eventualno, zahtijevati preostalu polovicu, a ne cjelinu. Ističe da je tužiteljica uspjela zanemariti i još četiri valjana, savjesna pravna posla, odnosno stjecanja predmetne nekretnine, a koja su sva učinjena u dobroj vjeri i koja štite povjerenje u zemljišne knjige, ponovno bez ikakve osnove i protivno svim osnovnim pravnim načelima. Zaključuje da tužiteljica nema uopće pravni interes podnijeti ovakvu tužbu, te da je očito u potpunosti promašila pasivnu legitimaciju, jer sa tuženikom nema nikakve poveznice, niti prema njemu ima bilo kakvih traženja. Obzirom na sve navedeno predlaže se tužbu odbaciti a podredno odbiti uz osudu na snašanje ukupnog parničnog troška.
3. U dokaznom postupku pregledana je dokumentacija u spisu i to: povijesni zk izvadak, povijesni izvadak iz katastra zemljišta, kupoprodajni ugovor od 5. ožujka 1997.g., prijedlog za ovrhu od 10. srpnja 1997.g., izveden je dokaz saslušanjem svjedoka SC, BC, te parničnih stranaka, pregledani su spisi ovog sud O-44/00, O-164/10, P-45/96, R1-3/07, O-5844/21, Z-201798720, Z-11279/20 i Z- 3067/08.
4. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
5. Tužiteljica svoju tužbu temelji na tvrdnji da pravomoćna presuda Općinskog suda u Supetru, posl. broj P-45/95, od 25. veljače 1997. godine, u pravnoj stvari tužitelja CC protiv tuženika ŽCM i dr., radi utvrđenja prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ( koja nekretnina je predmet i ovog postupka ), nije postojeća, jer da je ŠC, brat CC, bio stvarni vlasnik predmetne nekretnine za ½ dijela, a da je isti, temeljem rješenja Općinskog suda u Supetru, posl. br. R1-3/07 od 10. svibnja 2010. godine, u potpunosti lišen poslovne sposobnosti.
5.1. Pregledom spisa ovog suda posl. broj P-45/95, utvrđeno je da je u istom dana 25. veljače 1997. godine donesena presuda kojom je vlasnikom predmetne nekretnine utvrđen IC, pravni prednik tuženika. Odredbom čl. 6. toč. 2. Zakona o sudovima propisano je da oduku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet i u postupku propisanom zakonom. Točkom 3. istog članka propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se mora pokoriti. Presuda ovog suda P-45/96 od 25. veljače 1997.g., postala je pravomoćna dana 8. travnja 1997. godine, zbog čega se zakonitost i pravilnost iste ne može preispitivati u ovom postupku, izvan sustava izvanrednih pravnih lijekova određenih posebnim propisima. Neoboriva pretpostavka zakonitosti pravomoćne presude postoji zbog razloga opće pravne sigurnosti pa se u tom smislu smatra da je jedan od osnovnih elemenata pravomoćnosti neoboriva pretpostavka da utvrđenje sadržaja prava ili pravnog odnosa u sudskoj odluci treba smatrati istinitim ( Vrhovni sud RH, Revt 293/2011. od 6. veljače 2013. godine ).
6. U tužbi se navodi da je EC predmetnu nekretninu kupio od CC, pok. MC, iz [adresa], na osnovi Kupoprodajnog ugovora od 5. ožujka 1997. godine, na kojem je od javnog bilježnika Ervina Kuzmanić, Supetar, pod brojem OV - 501/97 od 5.3.1997. godine, potvrđeno da je ĐC, poljoprivrednik iz [adresa], u njegovoj nazočnosti vlastoručno potpisao pismeno i da je potpis/rukoznak na pismenu istinit. U daljnjem tekstu tužbe navodi se da navedeni ugovor nije potpisan od strane CC, te je radi utvrđenja autentičnosti potpisa prodavatelja predloženo izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem potpisa ĐC. Sud je odustao od izvođenja dokaza grafološkim vještačenjem kao suvišnim, obzirom na to da je postupak ovjere potpisa kod javnog bilježnika uređen čl. 60. Zakona o javnom bilježništvu koji propisuje da kod ovjere potpisa, javni bilježnik potvrđuje da je stranka u njegovoj nazočnosti svojeručno potpisala ispravu ili stavila svoj rukoznak na njega, odnosno da je potpis ili rukoznak, koji je već na pismenu, pred javnim bilježnikom priznala kao svoj. Da bi javni bilježnik ovjerio potpis, rukoznak ili rukopis potrebno je da prethodno utvrdi identitet podnositelja pomoću osobne iskaznice ili putovnice. Ako to nije moguće, njihovu istovjetnost mora posvjedočiti koji drugi javni bilježnik ili dva svjedoka istovjetnosti. Obzirom da je potpis prodavatelja ovjeren kod javnog bilježnika koji je svojom ovjerom potvrdio da je prodavatelj ĐC u njegovoj nazočnosti svojeručno potpisao predmetni ugovor o kupoprodaji, nije sporno da je ĐC, spomenutim kupoprodajnim ugovorom prodao predmetnu nekretninu EC.
7. Nadalje, u tužbi se navodi da CC nije nikada predao faktički posjed na nekretnini pa da slijedom istog predmetni ugovor niti ne postoji i nije realiziran na niti jedan način, jer da je u faktičnom posjedu bio i njegov brat ŠC pa da samim time nije mogao raspolagati niti prenositi posjed za cijelo. Pregledom povijesti promjena na predmetnoj nekretnini utvrđeno je da je do 1967. godine kao posjednik predmetne nekretnine bio upisan LC pok. CC, nakon čega su kao posjednici upisani CC i ŠC, svaki za ½ dijela, sve do 1997. godine kada je kao posjednik upisan EC pok. Ž. Iz slijeda upisanih posjednika na predmetnoj nekretnini proizlazi da je EC pok. Ž, koji je predmetnu nekretninu prodao tuženiku kupoprodajnim ugovorom „ U Splitu, dana 11. ožujka 2020. godine“, za kojega tužiteljica u tužbi tvrdi da nikada nije ušao u posjed predmetne nekretnine, bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine od 1997. godine, kada ju je stekao kupnjom od CC. Pregledom rješenja o nasljeđivanju iza pok. ĐC posl. broj O-44/00., od 7. lipnja 2000. godine, utvrđeno je da predmetna nekretnina nije ušla u sastav ostavinske imovine, ni kao knjižno niti kao izvanknjižno vlasništvo ostavitelja, isto kao što nije unesena kao dio ostavine u dopunskom rješenju o nasljeđivanju od 15. veljače 2008. godine, koje je doneseno po prijedlogu OC, majke tužiteljice i sestre ostavitelja, u kojem je navela da je pregledom zk stanja utvrdila da je ostavitelj upisan kao suvlasnik na nekim nekretninama u ZU 1301 k. o. [katastarska općina]. Predmetna nekretnina nije ušla niti u sastav ostavinske imovine iza smrti pok. ŠC u rješenju O-164/10. od 24. kolovoza 2010. godine, ni kao knjižno niti kao izvanknjižno vlasništvo ostavitelja, jednako kao što nije ušla u sastav ostavine u rješenju o nasljeđivanju iza smrti majke tužiteljice OC, posl. broj O – 5844/2021. od 27. srpnja 2022. godine. Iz utvrđenog proizlazi da je prednicima tužiteljice bilo poznato da je predmetna nekretnina prije smrti CC, ŠC te HC, majke tužiteljice, bila otuđena te da u trenutku njihove smrti nije predstavljala ni knjižno niti izvanknjižno vlasništvo ostavitelja.
8. Rješenjem posl. broj R1-3/2007 od dana **.**.2010. ŠC, na prijedlog majke tužiteljice OC, potpuno je lišen poslovne sposobnosti. U prijedlogu je predlagateljica navela da su stranke u tom postupku od svojim prednika naslijedili nekretnine u k. o. [katastarska općina] koji dio nekretnina je predloženik otuđio. U nalazu vještačenja vještakinje za psihijatriju Sanje Batina od 26. ožujka 2010. godine, između ostalog se navodi:“ Brat (CC ) je umro prije desetak godina, i o tada je zapravo počeo rapidno psihički propadati, naime bio je jako vezan za brata a oduvijek su živjeli „čudnije““ i dalje:“ Navodi da je predloženik bio u lošim odnosima sa svojom sestrom (OC, majkom tužiteljice ) i njenom obitelji, jer je mislio da će mu oni odnijeti stanje“. ŠC umro je u Ugljanu dana 29. svibnja 2010. godine.
9. Odredbom čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom. Na temelju pravnoga posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu. Pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku. Stjecanje vlasništva na temelju pravnoga posla ne utječe na prava trećih koja postoje na toj stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ili druge javne evidencije namijenjene spoznaji mjerodavnih podataka. Odredba čl. 123. ZV-a propisuje da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Brisanje upisa iz stavka 1. ovoga članka može se zahtijevati zbog neistinitosti (nevaljanosti) prednikova upisa tužbom za brisanje dok ne proteknu tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis; ali onaj tko je o neistinitom prednikovu upisu bio uredno obaviješten, može zbog neistinitosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za žalbu zatražio zabilježbu da je taj upis sporan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od isteka roka za žalbu, podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravo ili su na temelju njega ishodili daljnje upise u zemljišnu knjigu.
10. Na okolnosti navoda iz tužbe izveden je dokaz saslušanjem svjedoka. Svjedok SC, pok. Josipa, iz [adresa], star 83 godine, naveo je da poznaje tužiteljicu obzirom da oboje žive u [adresa], s tim da je on iz [adresa] iselio u Francusku 1968. godine gdje je živio 40 godina nakon čega se vratio u [adresa]. Prije odlaska u Francusku bavio sam se ribarstvom tako da smo često i danju i noću ribarili ispod predmetne nekretnine koja se naziva "Zavrače. Na predmetnoj nekretnini viđao je djeda tužiteljice LC i njegove sinove. Kada bi lovili noću djed tužiteljice bi ih čuo pa smo se onda razgovarali dok bi vukli mreže. Poznato mu je da su sinovi djeda tužiteljice LC tijekom ljetnih mjeseci svaku večer provodili na toj predmetnoj nekrentini na kojoj su imali vinograd, a dijelom su posadili voće i povrće. Na poseban upit pun. tužiteljice navodi da je poznavao CC i ŠC a također mu je poznato da je ŠC imao određenih psihičkih problema i to je u mjestu bilo poznato. Na daljnje pitanje istog punomoćnika navodi da se u mjestu [adresa] oduvijek znalo da je predmetna nekretnina vlasništvo E što je nadimak obitelji ŠC i nikada nije bilo govora da bi bila vlasništvo neke druge osobe. Posebno upitan od strane pun. tužitelja navodi da mu nije poznato kada su CC i ŠC umrli ali da su umrli prije povratka njegovog na Brač. Dodaje da mu nije poznato da je EC kupio predmetnu nekretninu.
10.1. Svjedokinja BC, pok. MC, iz [adresa], stara 72 godine, navela je da joj je predmetna nekretnina vrlo dobro poznata jer se nalazi u blizini njezine nekretnine. Na predmetnoj nekretnini je oduvijek viđala ŠC i CC i njihovog oca u vrijeme dok sam bila dijete. Cijela obitelj je radila na predmetnoj nekretnini koja je bila u potpunosti obrađena. Upitana je li joj poznato da bi neki od GC imao nekakvih psihičkih problema navodi da je ŠC bio u lošem stanju, bio je potpuno mentalno retardirana osoba a nije ni CC bio baš skroz normalan, no da su bez obzira na to bili jako dobri radnici, vrlo produktivni radili su od jutra do mraka na toj parceli su uzgajali i vinograd. Na daljnje pitanje navodi kako poznaje EC koji je također živio u [adresa]. Na poseban upit istog punomoćnika navodi kako je sigurna kako je mještanima u [adresa] bilo poznato tko su vlasnici predmetne nekretnine. Na poseban upit pun. tuženika navodi kako joj je poznato da je CC bio bolestan, dementan, da se njime lako manipuliralo te da su baš u to vrijeme dolazili EC i "ekipa" koju je njihova sestra OC tjerala. Na daljnje pitanje navodi da nakon smrti ŠC na predmetnoj nekrentini nije nikada vidjela tužiteljicu.
11. Iskazi svjedoka su uvjerljivi i spontani no njihovi se iskazi odnose na razdoblje kada su uistinu prednici tužiteljice posjedovali predmetnu nekretninu, i to pok. LC, djed tužiteljice, a kasnije i njegovi sinovi CC i ŠC, što se posebno odnosi na iskaz svjedoka SC koji je 1968.godine odselio u Francusku odakle se vratio nakon 40 godina.
12. Tužiteljica ŽC, stara 62 godine, navela je da živi u [adresa] s time da redovito dolazi u [adresa] tijekom ljeta, a u vrijeme kada joj je majka bila bolesna dolazila je puno češće. Braća njene majke CC i ŠC ostali su živjeti u obiteljskoj kući a njena se majka udala negdje početkom 60-ih s time da je ostala živjeti u [adresa]. Poznato joj je da je predmetnu nekretninu njen nono LC kupio od pok. UC. Upitana je li joj poznato da je CC vodio parnični postupak kojem je donesena presuda kojom je utvrđen vlasnikom predmetne nekretnine navodi da njen barba CC nije bio u stanju voditi nikakav parnični postupak niti je on komunicirao s nekim izvan kuće jer mu to njegov otac nije dopuštao niti vjeruje da je za zastupanje opunomoćio nekog odvjetnika. CC je bio nepismen, ne vjeruje da se znao potpisati. Dodaje da je EC tražio od njene majke da mu proda predmetu nekrentinu što je ona odbila a on ju je to pitao svjestan da ona nije ni samostalna vlasnica predmetne nekretnine već je trebala njih na to nagovoriti. Pri tome mu je rekla da ona ima svoju djecu kojima to želi ostaviti. Navodi da njena majka do smrti nije znala što se dogodilo s predmetnom nekretninom, umrla je pred 3 godine kada je bila stara i dementna. Na daljnje pitanje istog punomoćnika kada je saznala da je predmetna nekrentina prodana EC navodi da je to bilo prije 2 godine kada je ušla u kuću i vidjela ispravu o tome. Na poseban upit pun. tuženika navodi da joj je poznato da su CC i ŠC predmetnu nekrentinu stekli od svog oca darovnim ugovorom. Navodi kako njena majka pok. OC nikada nije tražila svoj dio na predmetnoj nekrentini jer su ŠC i CC na njoj radili cijeli život.
12.1. Iskaz tužiteljice je nedosljedan, neuvjerljiv i nelogičan osobito u dijelu u kojem je navela da je EC tražio od njen majke da mu proda predmetnu nekretninu što je u suprotnosti sa tvrdnjom da je njen djed MC darovao premetnu nekretninu svojim sinovima jer su je obrađivali.
12.2. ZZ. tuženika TC, sin C, iz [adresa], star 55 godina, naveo je da je na predmetnoj nekrentini bio prvi put u ljeto 2019. godine s time da mu je istu pokazao agent za nekretnine AC. Istina je da je 3 mjeseca prije dolaska na Brač putem interneta potraživao agen. za promet nekrentina od kojih više ponuda mu se učinila najozbiljnija agencija gosp. AC, stupili su u kontakt, i razmijenili mailove. Kada je došao na Brač agent mu je pokazao više nekrentina od kojih je odabrao ovu predmetnu nekrentinu. Također je provjerio preko odvjetnika da je prodavatelj EC i uknjiženi vlasnik nakon čega je pristupio zaključenju ugovora. Kada je sa AC obilazio predmetne nekretnine tamo je zatekao EC koji se predstavio kao vlasnik. Nakon toga su 2020. godine zaključili kupoprodajni ugovor. U tom periodu nije poznavao niti jednog mještana u [adresa]. Na poseban upit pun. tuženika je li nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora ikada bio u situaciji da bi mu netko osporio pravo na predmetnoj nekrentini ili da bi netko spomenuo da prodavatelj EC ne bi bio vlasnik predmetne nekretnine navodi da nije i da ga je ova tužba jako iznenadila. Na daljnje pitanje istog pun. navodi da je za gradnju objekta na predmetnoj nekretnini već ishođena građ dozvola koja glasi na ime ranijeg vlasnika EC a to je bio razlog zašto je kupio predmetnu nekrentinu.
13. Tuženik je predmetnu nekretninu čest. zem. [katastarska čestica], šuma, površine 11560 m2, Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] stekao na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva i koji udovoljava citiranim zakonskim pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, sukladno odredbama članka 115. ZV-a, a osim toga i sukladno članku 123. ZV-a koji uređuje načelo povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga. U postupku je utvrđeno je tuženik stekao svoje pravo vlasništva na temelju valjanog pravnog posla, pri tome postupajući savjesno i s povjerenjem u zemljišne knjige, isto tako nije sporno da je tuženik uveden u posjed predmetne nekretnine, te kao takav uživa u potpunosti zakonsku zaštitu, što istog tuženika čini, nedvojbeno, isključivim stvarnim vlasnikom i posjednikom predmetne nekretnine, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
U Supetru, dana 6. svibnja 2025. godine
Sutkinja
Katarina Heinrich
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave presude. Žalba se izjavljuje pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Splitu. Odluka kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud neće dostavljati presudu prema odredbama Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 25/13) o dostavi pismena. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).
Dostaviti:
pun. tužiteljice
pun. tuženika
