Poslovni broj: Us I-2378/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) HM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 2) ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po opunomoćenici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, A. Hebranga 6, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije, OIB: 33706439962, Zagreb, Šubićeva 29, radi uklanjanja građevine, nakon javne i usmene rasprave zaključene 17. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenice tužitelja pod 1) i 2), a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave Ploče, KLASA: UP/I-362-02/24-02/836, URBROJ: 443-02-03-20-24-01 od 9. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja pod 1) i 2) za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 8. listopada 2024. protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave Ploče, KLASA: UP/I-362-02/24-02/836, URBROJ: 443-02-03-20-24-01 od 9. rujna 2024., tužitelji u bitnom najprije reproduciraju izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega i njegovo obrazloženje, pa ističu kako je navedeno rješenje nezakonito, te da tužbu podnose zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešne primjene odredbi postupka te pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvenstveno ističu da su potpuno netočno navodi da je investitor LM obavljao bilo kakvu gradnju. On je samo vršio uređivanje i popravak već postojeće nadstrešnice. Ta nadstrešnica je bila ispred kuće u vlasništvu ĐM, koji je u ZK uknjižen kao vlasnik k. č. zgr. [katastarska čestica], te suvlasnik k. č. zgr. [katastarska čestica], koje pravo suvlasništva je stekao temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji je sklopio sa sad pok. DM. Nekretnina k. č. zgr. [katastarska čestica] je u ZK upisana sa kulturom obor, što znači da je to nekada bio ograđen prostor za stoku, te da su je kao takvu koristili pravni prednici ĐM. Tu se nalaze i zgrade koje su stare sigurno 150 godina, a pregledom katastarskog plana jasno je utvrđena granica pomorskog dobra. Ona svakako ne zadire u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je razvidno iz izvoda katastarskog plana. Kao posjednici na ovoj nekretnini se vode upravo pravna prednica ĐM, DM, KM, te UM, koje zajedno imaju 461 m2. Građevinski inspektor je potpuno proizvoljno u osporavanom rješenju naveo da se predmetna nadstrešnica nalazi na nespornom dijelu pomorskog dobra (zakonski minimum 6 m). Nigdje u Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama nije navedeno da bi zakonski minimum bio nekakvih 6 m, i da je to nesporno pomorsko dobro. Sastavnice pomorskog dobra i granica pomorskog dobra na moru definirane su odredbom čl. 6. st. 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koju odredbu tužitelji citiraju. Predmetna nekretnina, kako je naprijed navedeno, je nekad u prošlosti predstavljala obor gdje se čuvala stoka, te nosi oznaku čestice zgrade. Njezine su granice definirane, a položajno se nalazi iznad mora na visini 1-2 metra. Sa jugozapadne strane tu se nalazi još jedna čestica zgrade k. č. zgr. [katastarska čestica] na samom rubu označenog pomorskog dobra, te na tom mjestu nije nikakav put, plaža i slično, jer se dalje prema jugu tu nalaze stijene, te kuća. Niti pravni prednici ĐM, ni SM, a niti LM nikada nisu smetali prolazak preko svoje nekretnine. Dakle, ne radi se o zemljištu koji je po svojoj prirodi u neposrednoj vezi s morem i prema namjeni i načinu upotrebe služi uobičajenom korištenju i upotrebi mora kao općeg dobra. Ona nikada nije bila niti je mogla biti predmetom koncesije niti bilo kakvog natječaja za dodjelu dozvola na pomorskom dobru, jer je bila u vlasništvu fizičkih osoba. Tužitelji vjeruju da je podnositelj prijave inspektoratu upravo Općina Gradac koja nije mogla naplaćivati korištenje ove terase koja je kako je navedeno u vlasništvu odnosno suvlasništvu ĐM, pa su protivno zakonu izdali i obvezni prekršajni nalog 9. rujna 2024. na koji je LM uložio pravodoban prigovor. To se rješenje upravo temelji na konstataciji da je uvidom u službene evidencije Općine Gradac utvrđeno da ne postoji dozvola za korištenje nekretnine. Iako nisu bili nadležni utvrđivati radi li se o bespravnoj ili legalnoj gradnji, niti su kvalificirani ocijeniti radi li se o popravcima ili novoj gradnji, ipak to konstatiraju u osporavanom rješenju, a svrha izdavanja tog rješenja je vršenje neviđenog pritiska na obitelj LM. Upravljanje pomorskim dobrom regulirano je čl. 9. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te tužitelju citiraju odredbu stavka 7. ovog članka, kao i odredbe čl. 10. stavka 11., čl. 20. stavka 10. te čl. 22. naznačenog zakona, pa navode kako je već ranije iznijeto kako se ova nekretnina i prema ZK i prema katastarskim podacima vodi kao obor, tj. ograđeno mjesto za čuvanje stoke. Na katastarskom planu je utvrđena granica pomorskog dobra, te nema nikakvog govora o tome da bi bio pokrenut bilo kakav postupak da bi se ta granica pomorskog dobra mijenjala. Potom reproduciraju odredbu čl. 10. st.1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, pa navode kako je jasno da u ovom postupku građevinski inspektor nije na pravilan način utvrdio granicu pomorskog dobra, već je bez ikakvog valjanog zakonskog uporišta odredio da bi ta granica bila 6 metara od obale u kopno. No, u tom postupku nije pozvao niti ZK vlasnike, niti posjednike da se očituju o tome, čime je povrijeđena odredba čl. 10. st. 10. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Naravno da nije dovoljno samo navesti da bi to bilo 6 metara od obale, posebice kada se uzme u obzir način upotrebe ove nekretnine, koja je ranije bila obor, a sada terasa pizzerije. Ovakvim nezakonitim postupanjem građevinskog inspektora dira se u stvarna prava ĐM, koji je suvlasnik predmetne nekretnine, koji je dao svom sinu da u njegovoj nekretnini obavlja ugostiteljsku djelatnost. Građevinski inspektor je potpuno zanemario tu činjenicu, jer je SM imao pravni interes sudjelovanja u ovom inspekcijskom postupku, te dati svoje očitovanje o stavu inspektorata koji je konstatirao granicu pomorskog dobra s jednom rečenicom, a nije mu dana mogućnost da sudjeluje u tom postupku kao stranka. SM je vlasnik objekta u kojem se nalazi pizzerija, a koji se nalazi u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Dakle, rješenjem Državnog inspektorata je obuhvaćen objekt u njegovom vlasništvu, čiji je sastavni dio i terasa, pa je SM podnio prijedlog za obnovu postupka. Dakle, ovdje se očito radi o povredi zakona na štetu tužitelja, jer tužitelj SM nije sudjelovao u postupku utvrđivanja granica pomorskog dobra na svojoj nekretnini, a nije mu bila dana mogućnost za sudjelovanje, jer građevinski inspektor uopće nije tražio njegovo izjašnjenje, a svakako je imao pravni interes za sudjelovanje u tom postupku. Ovdje je građevinski inspektor protivno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama konstatirao da granica pomorskog dobra prolazi dijelom preko nekretnine tužitelja ĐM, dok dio k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ostaje izvan granica pomorskog dobra, s tim da čitava spomenuta nekretnina prema svom načinu korištenja zadnjih 150 godina nije u funkcionalnoj vezi s morem, jer se nalazi na kvoti višoj od 1 do 2 metra, pa se ni u kom slučaju ne može tretirati zadiranje pomorskog dobra u kopneni dio ove parcele 6 metara, kako je to proizvoljno utvrdio građevinski inspektor. Slijedom izloženog, tužitelji tužbenim zahtjevom predlažu sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika. Nadalje, tužitelji predlažu donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe, u svezi s čim ističu da je u ugostiteljskom objektu koji je vlasništvo ĐM, a u kojoj njegov sin LM obavlja ugostiteljsku djelatnost, zaposleno oko 10 osoba, koji uredno dobivaju plaću, te je objekt koncipiran tako da se uglavnom ugostiteljska djelatnost obavlja tijekom ljeta, upravo na djelu terase gdje se nalazi sporna nadstrešnica, pa da odgoda zasigurno nije protivna javnom interesu, te je ispunjen zakonski uvjet za donošenjem takvog rješenja, kao i da su u konkretnom slučaju ispunjene sve kumulativno određene pretpostavke za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, a konačno tužitelji predlažu i da sud naloži tuženiku naknaditi im trošak upravnog spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama koje su utvrđene u osporenom rješenju, slijedom čega da tuženik ostaje u cijelosti kod navoda obrazloženja osporenog akta i predlaže odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja pod 1), dok u odnosu na tužitelja pod 2) predlaže tužbu odbaciti s obzirom da dotični nije stranka u postupku jer je stranka LM, koji je investitor.

3.U sporu je održana rasprava 17. travnja 2025., čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio zamjenik opunomoćenice tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da se u ovom sporu u svojstvu svjedoka sasluša komunalni redar JM, na adresi [adresa], da se u svojstvu stranaka saslušaju tužitelji i zakonski zastupnika tuženika GM, viši građevinski inspektor koji je donio osporeno rješenje, te da se obavi očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika, to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave Ploče, KLASA: UP/I-362-02/24-02/836, URBROJ: 443-02-03- 20-24-01 od 9. rujna 2024., točkom 1. naređeno je tužitelju pod 1) HM kao investitoru uklanjanje izgrađene građevine namjene drvena nadstrešnica, tlocrtne površine 700 x 800 cm, sa pokrovom od crijepa, te izvedene pergole od PVC profila, dim. 400 x 500 cm, koji su izgrađeni na neospornom dijelu pomorskog dobra ispred čest. zgr. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], na čest. zgr. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana od dana zaprimanja ovog rješenja, dok je točkama od 2. do 4. tužitelj pod 1) upozoren o posljedicama ukoliko ne postupi po naredbi iz točke 1. izreke ovog rješenja, sve na način kako je to precizno navedeno u naznačenim točkama izreke osporenog rješenja.

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u provedenom upravnom inspekcijskom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kao i je li tijekom postupka došlo do procesnih povreda na štetu tužitelja koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11. Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.) propisano je da se građenju građevine može pristupiti na temelju pravomoćne građevinske dozvole, a graditi se mora u skladu s tom dozvolom, ako ovim Zakonom ili propisom donesenim na temelju ovoga Zakona nije drukčije propisano.

Odredbom čl. 101. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23.) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ovlašten je utvrditi zakonitost građenja i uporabe građevina te provedbu stručnog nadzora građenja, održavanja i uporabe građevina te narediti mjere propisane ovim Zakonom.

Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da inspekcijske i druge mjere propisane ovim Zakonom naređuju se rješenjem investitoru, vlasniku građevine odnosno drugoj stranki određenoj ovim Zakonom.

St. 2. da ako se investitor odnosno vlasnik građevine ne može utvrditi, rješenje o uklanjanju građevine i obustavi građenja donosi se protiv nepoznate osobe. St. 3. da rješenje na temelju ovoga odjeljka donosi građevinski inspektor. St. 4. da ako građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati, može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke.

St. 5. da protiv rješenja koje donosi građevinski inspektor ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

St. 6. da kada je protiv rješenja koje je donio građevinski inspektor pokrenut upravni spor, on može do okončanja spora poništiti ili izmijeniti svoje rješenje zbog onih razloga zbog kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje.

Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ima pravo i obvezu u skladu s ovim Zakonom strankama narediti poduzimanje sljedećih inspekcijskih mjera: 1. otklanjanje nepravilnosti tijekom građenja, 2. zabranu ugradnje građevnog proizvoda, 3. otklanjanje oštećenja na postojećoj građevini, 3. usklađivanje građenja, 4. uklanjanje građevine, 5. zabranu uklanjanja građevine i 6. obustavu građenja.

Odredbom čl. 113. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor rješenjem naređuje investitoru odnosno vlasniku uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, u određenom roku: 1. ako se gradi ili je izgrađena bez izvršne građevinske dozvole, 2. ako se gradi ili je izgrađena bez glavnog projekta odnosno drugog akta, s tim da se smatra da se gradi odnosno da je građevina izgrađena bez glavnog projekta ako je glavni projekt izrađen protivno prostornom planu, 3. ako tijekom građenja utvrdi neotklonjive nepravilnosti zbog kojih je ugrožena stabilnost građevine, stabilnost okolnih građevina, stabilnost tla ili je na drugi način ugrožen život ljudi, 4. koja nije uklonjena u roku propisanom posebnim zakonom kojim se uređuje gradnja i 5. u drugim slučajevima propisanim ovim Zakonom (članak 110. stavak 2., članak 111. stavak 2. i članak 112. stavak 3.).

Odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da rješenje kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela izvršava se putem treće osobe.

St. 2. da rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju iz stavka 1. ovoga članka ne može biti kraći od devedeset dana niti duži od sto dvadeset dana. St. 3. da prije pristupanja izvršenju rješenja iz stavka 1. ovoga članka putem treće osobe izvršenika se na izvršenje prisiljava izricanjem tri novčane kazne. Odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18. , 117/21. i 67/23) propisano je da u rješenju kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području i u rješenju o uklanjanju donesenom nepoznatoj osobi, bez obzira na kojem se području građevina nalazi, rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju ne može biti duži od 15 dana. Stavkom 3. istog članka propisano je da rješenjem kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području i rješenje o uklanjanju nepoznatoj osobi bez obzira na kojem se području građevina nalazi, izvršava se putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz članka 114. stavak 3. ovog Zakona.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe tuženik pravilno i zakonito donio rješenje kojim je naredio tužitelju pod 1) kao investitoru da u roku od 15 dana od dana zaprimanja ovog rješenja ukloni predmetne građevine pobliže opisane točkom 1. izreke rješenja, ovo stoga što i ovaj sud drži da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da bi se tom tužitelju naredila citirana inspekcijska mjera s obzirom da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno kako je on investitor konkretnih građevina koje su izgrađene bez potrebnog akta za građenje, u konkretnom slučaju bez pravomoćne građevinske dozvole, što pak predmetnu gradnju čini nezakonitom, uslijed čega sud nalazi da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, kao i da su u konkretnoj upravnoj stvari pravilno primijenjene mjerodavne materijalno pravne odredbe.

13.Prvenstveno je za naglasiti kako u upravnom postupku tužitelj pod 1) nije osporavao da je on investitor predmetnih građevina u odnosu na koje mu je naređeno uklanjanje, što predstavlja prvu pretpostavku da bi mu se mogla narediti predmetna inspekcijska mjera u smislu odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, a isto tako tužitelj pod 1) nije osporavao da za konkretne građevine nije ishodio potrebni akt za građenje tj. pravomoćnu građevinsku dozvolu , koja činjenica nije ni prijeporna, što pak predstavlja drugu pretpostavku za naređivanje inspekcijske mjere kakvu u vidu ima odredba čl. 108. st. 1. t. 4. istog Zakona, pa kod neprijepornog utvrđenja da su u konkretnoj upravnoj stvari na strani tužitelja pod 1) kumulativno ispunjene obje navedene pretpostavke, to je jasno kako je tuženik pravilno postupio kada je svojim rješenjem tužitelju pod 1) naredio uklanjanje predmetnih građevina, zbog čega je isto zakonito.

14.Vezano za tužbene prigovore u kojima tužitelji ističu kako se u osporenom rješenju potpuno netočno navodi da je investitor LM obavljao bilo kakvu gradnju jer da je on samo vršio uređivanje i popravak već postojeće nadstrešnice, slijedom čega da nije bilo mjesta donošenju osporenog rješenja kojim se tužitelju pod 1) kao investitoru naređuje inspekcijska mjera uklanjanja građevina obliže opisanih točkom 1. izreke osporenog rješenja, za kazati je kako sud takve navode ne nalazi osnovanima.

15.Naime, s prethodnim u vezi najprije je za istaknuti kako upravnom spisu kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, prileže zapisnik o provedenom inspekcijskom pregledu građenja Klasa: 362-02/24-04/2641, Urbroj: 443-02-03-20-24- 02 od 5. rujna 2024., koji pregled je obavljen uz nazočnost tužitelja pod 1) kao investitora, iz kojeg pak zapisnika nedvojbeno proizlazi da se upravo tužitelj pod 1) legitimirao kao investitor kako predmetne drvene nadstrešnice, tako i izvedene pergole od PVC profila, koji je ujedno vlasnik obrta za ugostiteljstvo [obrt] u sklopu kojeg posluje ugostiteljski objekt za čije potrebe su i izgrađene predmetne građevine, i koji na utvrđeno činjenično stanje nije imao nikakvih primjedbi, štoviše predmetni zapisnik je vlastoručno potpisao bez ikakvih primjedbi, što nedvojbeno znači da je upravo on investitor spornih građevina, kod kojeg stanja stvari je pravilno upravo njemu izrečena inspekcijska mjera uklanjanja. S tim u vezi, za nadodati je kako čak i u situaciji kada bi se ovdje radilo o rekonstrukciji građevine koju odredba čl. 3. st. 1. toč. 28. Zakona o gradnji definira kao izvedbu građevinskih i drugih radova na postojećoj građevini kojima se utječe na ispunjavanje temeljnih zahtjeva za tu građevinu ili kojima se mijenja usklađenost te građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s kojima je izgrađena (dograđivanje, nadograđivanje, uklanjanje vanjskog dijela građevine, izvođenje radova radi promjene namjene građevine ili tehnološkog procesa i sl.), odnosno izvedbu građevinskih i drugih radova na ruševini postojeće građevine, tužitelj pod 1) kao investitor je opet bio u obvezi prethodno ishoditi pravomoćnu građevinsku dozvolu, pa kako tužitelj pod 1) takav akt neupitno nije ishodio, to samo dodatno potvrđuje pravilnost donošenja osporenog rješenja kojim se tom tužitelju naređuje inspekcijska mjera uklanjanja.

16.Glede problematiziranja pitanja jesu li predmetne građevine izgrađene na pomorskom dobru, a koje pitanje tužitelji u tužbi brojnim navodima dovode u pitanje, prije svega je za kazati kako da bi se donijelo rješenje kojim se investitoru naređuje inspekcijska mjera uklanjanja dostatno je utvrditi tko je investitor gradnje i da se radi o nezakonitoj gradnji bez obzira na kojem području bi takve građevine bile izgrađene, koje ključne činjenice su u upravnom postupku nedvojbeno utvrđene, što pak znači da je tuženik bio ovlašten donijeti osporeno rješenje. Nadalje, pitanje jesu li građevine izgrađene na pomorskom dobru ili na nekom drugom posebno zaštićenom području relevantno je jedino za određivanja roka u kojem je investitor dužan ukloniti nezakonito izgrađene građevine te kod donošenja rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju, o čemu se ovdje ne radi jer je osporenim aktom tuženika tužitelju pod 1) tek naređena inspekcijska mjera uklanjanja, te će se rješenje o izvršenju donijeti samo ukoliko tužitelj pod 1) ne postupi po inspekcijskom rješenju. S tim u vezi, za nadodati je kako i ovaj sud neprijeporno zaključuje, a prema podacima upravnog spisa, posebice fotografijama koje prileže tom spisu, kao i spisu upravnog spora, da su obje sporne građevine izgrađene na pomorskom dobru, to pak stoga što je drvena nadstrešnica izgrađena na udaljenosti cca 100 cm od mora, dok je PVC pergola izvedena na samoj stijeni iznad mora, pa je sasvim jasno da su točna utvrđenja tuženika da su obje građevine izgrađene na nespornom dijelu pomorskog dobra.

17.Stoga, imajući u vidu da je odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu propisano da u rješenju kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju ne može biti duži od 15 dana, kao i da je odredbom stavka 3. istog članka propisano da rješenjem kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području izvršava se putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz članka 114. stavak 3. ovog Zakona, to je nedvojbeno da je rok od 15 dana za uklanjanje predmetnih građevina iz točke 1. izreke osporenog rješenja sukladan odredbi čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, kao i da je točka 2. izreke osporenog rješenja kojom je tužitelj pod 1) upozoren da će se izvršenje naredbe o uklanjanju provesti putem treće osobe na njegovu odgovornost i trošak, ako ne postupi po naredbi iz točke 1. Izreke, bez prethodnog izricanja novčanih kazni, u cijelosti u suglasju s odredbom stavka 3. istog članka spomenutog Zakona.

18.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelji ističu procesne povrede koje bi bile počinjene na štetu tužitelja pod 2) kao vlasnika, odnosno suvlasnika predmetnih građevina tijekom upravnog inspekcijskog postupka s obzirom da mu tijekom postupka nije omogućeno izjasniti se o svim okolnostima i činjenicama bitnim za rješavanje konkretne upravne stari, koji da nije sudjelovao na obavljenom inspekcijskom pregledu, uslijed čega smatraju da je osporeno rješenje nezakonito, za navesti je kako su ovakvi prigovori u cijelosti neutemeljeni.

19. Naime, s tim u vezi najprije je za naglasiti kako se u smislu odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu inspekcijske i druge mjere propisane ovim Zakonom naređuju rješenjem investitoru, vlasniku građevine odnosno drugoj stranki određenoj ovim Zakonom, što pak znači da se takve mjere primarno izriču investitoru, dok će se vlasniku narediti ukoliko se investitor ne može utvrditi, pa kako je u provedem postupku nedvojbeno utvrđeno da je upravo tužitelj pod 1) investitor spornih građevina, a kojem je nesumnjivo omogućeno sudjelovanje u inspekcijskom upravnom postupku, koju činjenicu niti tužitelji ne spore, potpuno je jasno da tuženik nije bio u obvezi utvrđivati tko je vlasnik, odnosno suvlasnik nezakoniti izgrađenih objekata, uslijed čega ni omogućiti mu sudjelovanje u postupku.

20.Osim toga, za naglasiti je kako u smislu odredbe čl. 106. st. 4. Zakona o Državnom inspektoratu građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora ako utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke, uslijed čega je jasno kako je građevinski inspektor bio ovlašten donijeti osporeno rješenje i bez saslušanja tužitelja pod 1) kao neupitnog investitora, a posebice je to bio ovlašten učiniti bez saslušanja tužitelja pod 2) kao vlasnika, odnosno suvlasnika predmetnih građevina, jer se u predmetnoj upravnoj stvari navedeni Zakon primjenjuje kao lex specialis u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), koje stajalište je sukladno dugogodišnjoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koju prihvaća i ovaj prvostupanjski upravni sud. Isto tako, za nadodati je kako s obzirom na sadržaj odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, a imajući u vidu da je inspekcijski pregled kojim su utvrđene odlučne činjenice za donošenje rješenja obavljen u okviru ovlasti koje za građevinskog inspektora proizlaze iz odredbe članka 101. stavak 2. točka 1. Zakona o Državnom inspektoratu prema kojoj je u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ovlašten ući na gradilište, privremeno gradilište, šumska, poljoprivredna i druga zemljišta, ući u građevine, uključujući zgrade (stanove i poslovne prostore), njezine posebne dijelove i građevinsku česticu odnosno pripadajuće zemljište, bez obzira na njihovu namjenu, te ih pregledati, to je pak neprijeporno da inspekcijski nadzor koji se provodi radi nezakonite gradnje nije očevid u smislu odredbe članka 68. Zakona o općem upravnom postupku koji kao posebnu dokaznu radnju, na kojoj imaju pravo nazočiti stranke, zaključkom određuje službena osoba kada je očevidom potrebno utvrditi neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe, pa kako se dakle ovdje ne radi o takvom očevidu, okolnost da tužitelj pod 2) ne bi bio pozvan na inspekcijski pregled nije, niti može biti od utjecaja na zakonitost osporenog rešenja. Ujedno, s obzirom da je tužitelj pod 2) otac tužitelja pod 1) neprijeporno je kako je tužitelj pod 2) imao saznanja o provođenju inspekcijskog postupka te je nesporno imao mogućnost očitovati se o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje konkretne upravne stvari.

21.Također, s obzirom da su u privitku tužbe tužitelja dostavljeni zemljišnoknjižni izvaci iz kojih proizlazi da je tužitelj pod 2) vlasnik, odnosno suvlasnik građevina koje su predmet uklanjanja, imajući u vidu da se u smislu odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu inspekcijske i druge mjere propisane ovim Zakonom mogu narediti između ostalog i vlasniku građevine, što znači i da vlasnik može biti stranka postupka, sud nije odbacio tužbu tužitelja pod 2) kao nedopuštenu, a kako je to predložio tuženik u odgovoru na tužbu, već ga je smatrao aktivno legitimiranim za podnošenje tužbe pa je o tužbi oba tužitelja meritorno odlučeno ovom presudom, a što samo po sebi dodatno znači da je tužitelj pod 2) sve primjedbe u smislu utvrđenih činjenica u provedenom upravnom inspekcijskom postupku imao na dispoziciji iznijeti tijekom ovog spora, kod kojeg stanja stvari je sasvim jasno da u provedenom upravnom postupku nije došlo do procesnih povreda na štetu tužitelja pod 2) koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.

22.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelji u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njihove tužbe.

23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

24. Potom, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako u konkretnoj upravnoj stvari tužitelji nisu dokazali, niti učinili vjerojatnim da bi im izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

25.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 6. svibnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, H

6, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, Građevinskoj inspekciji, Zagreb, Šubićeva 29, uz zapisnik od 17. travnja 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.