Poslovni broj: Us I-2767/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 2) KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupanih po opunomoćeniku Darjanu Tarabariću, odvjetniku u Splitu, 141. brigade 9, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, radi izvlaštenja, nakon javne i usmene rasprave zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja pod 1) i 2), a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/21-01/421, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 12. rujna 2024. i rješenja Splitsko- dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I- 943-04/19-01/00081, URBROJ: 2181/1-13-568-21-8 od 17. rujna 2021., podredno da sud poništi citirano rješenje tuženika i predmet mu vrati na ponovno odlučivanje.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja pod 1) i 2) podnesenoj 20. studenog 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/21-01/421, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 12. rujna 2024., tužitelji u bitnom navode kako su oni protiv prvostupanjskog rješenja izjavili žalbu s obzirom da postupak koji je prethodio donošenju tog rješenja nije pravilno proveden zbog nedostataka koji su utjecali na donošenje odluke, ujedno i zbog toga što su činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene, kao što je i obrazloženje rješenja nejasno radi čega se ne može ni ispitati, a i razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama su u potpunosti izostali, dok su drugi razlozi kako nejasni tako i proturječni te što je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg bi se trebala riješiti upravna stvar. Tuženik je pobijanim rješenjem odbio žalbu tužitelja ne dajući validne razloge koji bi argumentaciju tužitelja iznesenu u podnesenom prijedlogu doveli u pitanje. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je člankom 20. Zakona o izvlaštenju propisano što korisnik treba podnijeti uz prijedlog za izvlaštenje, a da je prvostupanjsko tijelo pozvalo Hrvatske ceste d.o.o. da dostave pravomoćnu lokacijsku dozvolu i dokaz da su prethodno s vlasnicima pokušali sporazumno riješiti pitanje stjecanja prava vlasništva. Nadalje se navodi da je prvostupanjsko tijelo službenim putem pribavilo lokacijsku dozvolu za navedeni zahvat, no da Hrvatske ceste d.o.o. nisu pristupile na zakazanu raspravu ni postupile po zaključku od 12. ožujka 2021. Također zaključuje prvostupanjsko tijelo u obrazloženju rješenja da je prema stanju u spisu utvrđeno kako je korisnik izvlaštenja u postupku osiguranja dokaza sklopio nagodbu, a da su dvije godine nakon sklopljene nagodbe podnijeli prijedlog za izvlaštenje pa da slijedom navedenog uz prijedlog nisu podnesene sve isprave sukladno čl. 20. Zakona o izvlaštenju te je isti trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja. Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja razvidno je da unatoč tome što korisnik izvlaštenja nije dostavio lokacijsku dozvolu, istu je pribavilo prvostupanjsko tijelo pa se ista nalazi u predmetnom spisu. Člankom 58. Zakona o općem upravnom postupku (ZOUP) službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid. Stoga je jasno, da ako je prvostupanjsko tijelo pribavilo lokacijsku dozvolu, time je postupilo sukladno naprijed navedenim zakonskim odredbama te nije bilo zapreka da se nastavi postupak i riješi upravna stvar. Međutim, prvostupanjsko tijelo je s druge strane zanemarilo odredbu čl. 47. st. 4. ZOUP-a kojom je određeno da u ovim okolnostima službena osoba ocjenjuje od kakve je to važnosti za rješavanje upravne stvari. Ako se bez tih dokaza ne može udovoljiti zahtjevu stranke, zahtjev će se rješenjem odbiti. Stavkom 5. istog članka određeno je da ako stranka nije u ostavljenom roku dostavila zatražene dokaze, a postupak je pokrenut po službenoj dužnosti ili na zahtjev protivne stranke, službena osoba nastavit će postupak te riješiti upravnu stvar. U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo je imalo na uvid pravomoćnu lokacijsku dozvolu i druge potrebne isprave za provođenje i odlučivanje o zahtjevu pa je očito da je pogrešna ocjena prvostupanjskog tijela odbiti prijedlog radi izvlaštenja. Upravni postupak po svojoj prirodi nije kruti i formalizirani postupak, a što potvrđuju i naprijed navedene zakonske odredbe, dok je iz predmetnog spisa bila razvidna stvarna volja podnositelja prijedloga za provođenjem postupka pa je stoga jasno da prvostupanjsko tijelo pobijano rješenje donosi protivno načelo utvrđivanja materijalne istine koje nalaže da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Nadalje, prvostupanjsko tijelo zaključuje i da je korisnik izvlaštenja sklopio nagodbu te da je dvije godine nakon toga podnio prijedlog za izvlaštenje. Dakle, proizlazilo bi iz ovakvog zaključka prvostupanjskog tijela da je određena i visina tržišne naknade što dodatno ukazuje da bi bili ispunjeni uvjeti za rješavanjem upravne stvari, no iz obrazloženja pobijanog rješenja nije jasno zašto bi to bio razlog za odbijanjem prijedloga, što pobijano rješenje čini nejasnim i proturječnim te ga zbog toga nije moguće ni pravilno ispitati. Inače, treba istaknuti da je u međuvremenu po reviziji ovdje korisnika izvlaštenja - Hrvatskih cesta d.o.o. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku broj: Rev-2077/2017 od 8. prosinca 2020. kojom je preinačio odluku Županijskog suda u Osijeku br: Gž-655/2017 od 13. travnja 2017. te potvrdio odluku Općinskog suda u Splitu, Stalne Službe u Starom Gradu br. P-4143/2015 od 25. studenog 2016. kojom je odbijen zahtjev da se utvrdi ništetnom nagodba o naknadi sklopljena između ovdje korisnika izvlaštenja i IE u ovom postupku dana 3. studenog 2010. Drugim riječima, sklopljena nagodba i dalje je na snazi pa je tim više nezakonita odluka prvostupanjskog tijela budući da je za izvlaštenje nekim sudionicima ovog postupka isplaćena naknada, a da se unatoč tome prijedlog za izvlaštenjem odbija pobijanim rješenjem. Radi pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjsko tijelo nije ni utvrđivalo da su tužitelji u tijeku postupka dostavili dokaze iz kojih je vidljivo da su suvlasnici za ½ dijela predmetnih nekretnina, jer su ih zajedno sa svojom sestrom JE, rođ. IE stekli temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Starom Gradu br. O-68/93-7 od 13. prosinca 1993., donesenom u ostavinskom postupku iza smrti njihova oca BE, a to proizlazi i uvidom u zemljišne knjige (ZU 818) Općinskog suda u Starom Gradu, gdje u B listu stoji da su EE pok. E, KE i LE pok. E (udana JE) suvlasnici svaki za po 1/6 dijela (svoj dio darovala svom bratu, tužitelju EE). Isto tako, prvostupanjsko rješenje nema razloge o tome je li korisnik izvlaštenja u međuvremenu stupio u posjed predmetnih nekretnina. S obzirom na donošenje pobijanog rješenja kojim je prijedlog za izvlaštenje odbijen, prema Zakonu o izvlaštenju korisnik izvlaštenja dužan je nadoknaditi štetu koju je vlasniku nanio stupanjem u posjed nekretnine, a rješenje o odbijanju prijedloga za izvlaštenje sadrži i obvezu korisnika izvlaštenja za vraćanje nekretnine u posjed vlasniku u roku 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja. Kako prvostupanjsko rješenje (ni izreka ni obrazloženje) uopće ne sadrži razloge o ovim (odlučnim) činjenicama, to je jasno da je i u ovom dijelu obrazloženje prvostupanjskog rješenja nije bilo moguće ispitati, slijedom čega je i u ovom slučaju pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg bi se trebala riješiti ova pravna stvar. Pogrešni su stoga navodi iz pobijanog rješenja, budući da se gubi iz vida kako je u postupku pred nadležnim državnim tijelom proveden i postupak isplate naknade, kao i da je pribavljena dokumentacija po zahtjevu korisnika izvlaštenja, a čime se ispunjavaju legitimni ciljevi vođenja ovoga postupka, o čemu država mora voditi računa, kako se to u samom pobijanom rješenju i posebno obrazlaže, što međutim u istom nije učinjeno. Slijedom navedenog, tužitelji tužbenim zahtjevom predlažu sudu donijeti presudu na način kako je to navedeno u izreci ove presude, a pored toga predlažu i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljima.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 16. travnja 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno s prilogom, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 8. siječnja 2025. zajedno s prilozima, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

8.Naime, prvostupanjskim rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-04/19-01/00081, URBROJ: 2181/1-13-568-21-8, od 17. rujna 2021. odbijen je prijedlog Hrvatskih cesta d.o.o. za potpuno izvlaštenje radi rekonstrukcije državne ceste D-116, dionica [adresa], na nekretninama označenima kao dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 404 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 41 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 217 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 261 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 458 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 109 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake 3940/20 u površini od 559 m2), sve k. o. [katastarska općina].

9.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 943-04/21-01/421, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 12. rujna 2024. postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora, njihova žalba je odbijena, čime je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, to u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom aktu, slijedom čega je tuženik isto ocijenio pravilnim i zakonitim.

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je svojim rješenjem odbilo zahtjev za potpunim izvlaštenjem naprijed preciziranih nekretnina, kao i je li tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja uz razloge koji su obrazloženi u istom, u svezi s čim je li u provedenom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je prijeporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

11.Odredbom članka 20. stavka 1. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11, 34/12 i 74/14) propisano je da uz prijedlog za izvlaštenje mora se podnijeti: 1. dokaz da je korisnik izvlaštenja prethodno s vlasnikom nekretnine pokušao sporazumno riješiti pitanje stjecanja prava vlasništva određene nekretnine (pismena ponuda, javni oglas i sl.), 2. izvod iz zemljišnih ili drugih javnih knjiga u kojima se upisuje vlasništvo na nekretninama, koji sadrži podatke o nekretnini za koju se predlaže izvlaštenje, odnosno katastarske i druge podatke ako takve knjige ne postoje ili se stanje iz zemljišnih knjiga ne slaže s postojećim posjedovnim stanjem, 3. izvod iz posjedovnog lista, 4. dokaz o utvrđenom interesu Republike za izgradnju objekta ili izvođenje radova na toj nekretnini, 5. dokaz u smislu članka 18. stavka 1. ovoga Zakona, 6. dokaz da korisnik izvlaštenja ima osigurana posebna sredstva položena kod banke, u visini približno potrebnoj za davanje naknade za izvlaštenu nekretninu i troškove postupka, odnosno dokaz o osiguranoj drugoj odgovarajućoj nekretnini, 7. pravomoćna lokacijska dozvola za izvođenje radova za koje se predlaže izvlaštenje te potvrđen parcelacijski elaborat.

Stavkom 2. istog članka propisano je da osiguranje posebnih sredstava iz stavka 1. točke 6. ovoga članka može se izvršiti sukladno propisima o obveznim odnosima i deviznom poslovanju.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja istu odbio, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za potpunim izvlaštenjem predmetnih nekretnina, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo pravilno postupio kada je donijelo svoje rješenje od 17. rujna 2021., kao i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv istog, pa stoga sud osporene akte kako tuženika, tako i prvostupanjskog tijela cijeni u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, proizlazi da je predmetni postupak izvlaštenja pokrenut prijedlogom Hrvatskih cesta d.o.o. od 2. studenoga 2012. radi potpunog izvlaštenja nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 404 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 41 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 217 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 261 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 458 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 109 m2), dio čest. zem. [katastarska čestica] (nove oznake 3940/20 u površini od 559 m2), sve k. o. [katastarska općina], radi rekonstrukcije državne ceste D-116, dionica [adresa]. Također, iz upravnog spisa razvidno je kako je prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku nakon što je rješenjem tuženika od 17. siječnja 2015. poništeno prethodno rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-943-04/10-01/1, URBROJ: 2181-05/01-12-49 od 10. prosinca 2012. te je predmet vraćen tom tijelu na ponovni postupak uz obrazloženje da spisu predmeta ne prileže sva potrebna dokumentacija propisana člankom 20. Zakona o izvlaštenju, kao i da prvostupanjsko tijelo mora utvrditi je li uopće sporno pitanje vlasništva i koje su zapreke da se osobe uknjižene kao suvlasnici u zemljišnim knjigama ne mogu utvrditi vlasnicima. Potom u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo je novo rješenje od 17. rujna 2021. kojim je odbijen prijedlog Hrvatskih cesta d.o.o. za potpuno izvlaštenje naznačenih nekretnina, protiv kojeg su tužitelji izjavili žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje su tužitelji pokrenuli predmetni upravni spor.

14.Nadalje, što se pak tiče tužbenih prigovora tužitelja koje iznose u ovom sporu, sud najprije primjećuje kako su tužitelji identične prigovore iznosili i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, a koje prigovore je tuženik u osporenom rješenju pravilno otklonio, i s čijim obrazloženjem je u cijelosti suglasan i ovaj sud, kod kojeg stanja stvari sud ne nalazi osnovanim tužbene navode tužitelja koje opetovano ponavljaju u ovom sporu.

15.Glede temeljnih tužbenih prigovora u kojima tužitelji navode kako je u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo nezakonito postupilo kada je svojim rješenjem odbilo zahtjev za potpuno izvlaštenje predmetnih nekretnina, kao i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio njihovu žalbu izjavljenu protiv tog rješenja, to iz razloga koje tužitelji detaljno elaboriraju u tužbi, za kazati je kako sud takve prigovore ne nalazi osnovanima.

16.Naime, s prethodnim u vezi najprije je za kazati kako naprijed citirana odredba članka 20. Zakona o izvlaštenju propisuje koja se dokumentacija uz prijedlog za izvlaštenje mora podnijeti, te je između ostalog propisano i da je to pravomoćna lokacijska dozvola, s tim da je odredbom članka 50. Ustava Republike Hrvatske propisano da je Zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Nadalje, za naglasiti je kako pravomoćna lokacijska dozvola na koju se tužitelji pozivaju nije predmet razmatranja u postupku izvlaštenja s obzirom da takav akt predstavlja samo jedan od zakonom propisanih uvjeta kojima korisnik izvlaštenja dokazuje osnovanost svog zahtjeva, međutim, od ključne je važnosti da korisnik izvlaštenja osim što mora dokazati osnovanost zahtjeva taksativno propisanim ispravama, neophodno je da mora postojati i njegov pravni interes za izvlaštenje određene nekretnine. Stoga, uzimajući u obzir citirane odredbe Zakona o izvlaštenju i Ustava Republike Hrvatske, nedvojbena je zaštita prava vlasništva koja nije narušena ako je vlasniku pod zakonskim uvjetima moguće oduzeti ili ograničiti pravo vlasništva, ali bi isto bilo narušeno onda kada za takvo oduzimanje ili ograničenje ne bi bila isplaćena naknada tržišne vrijednosti oduzete nekretnine ili naknada za ograničenja prava vlasništva, dok miješanje države u pravo vlasništva, bez obzira o kakvoj se osobi vlasnika radi (fizičkoj, pravnoj ili osobi javnog prava), moguće je, dakle, samo i isključivo uz poštivanje mjerodavnih odredbi Zakona o izvlaštenju, uključujući i provođenje dokaznog postupka radi određivanja naknade.

17.Potom, za navesti je i kako sam postupak izvlaštenja upućuje da se radi o postupku pred nadležnim državnim javnopravnim tijelom, ali je isto tako neprijeporno da korisnik izvlaštenja i vlasnik zemljišta mogu i bez uplitanja države međusobno riješiti stjecanje prava vlasništva, kako se država ne bi miješala u normalan i svojevoljan proces prijenosa prava vlasništva onda kada je to potrebno radi brže i jednostavnije provedbe projekta korisnika izvlaštenja. Slijedom izloženog, kada se korisnik izvlaštenja obrati nadležnom javnopravnom tijelu za prisilno izvlaštenje radi realizacije planiranog zahvata u prostoru, tada država putem nadležnog tijela mora voditi računa da se vodi postupak u dvostranačkoj ili višestranačkoj upravnoj stvari, u kojoj s jedne strane stoji legitimni cilj korisnika izvlaštenja, a s druge strane legitimno očekivanje vlasnika da mu se isplati naknada, to pak iz razloga što u protivnom takav postupak ne bi ni bio potreban. Kod iznesenog stanja stvari, i prema stajalištu ovog suda, s obzirom da stranke svoja međusobna potraživanja nesumnjivo mogu rješavati i izvan upravnog postupka izvlaštenja, slijedom čega ukoliko tužitelji smatraju da su drugi vlasnici na temelju nagodbe neosnovano primili naknadu za izvlaštenje, pitanje vlasništva u takvom slučaju moguće je rješavati isključivo pred mjesno nadležnim sudom opće nadležnosti, u konkretnom slučaju Općinskim sudom u Splitu, Stalnom službom u Starom Gradu, ovo iz razloga što podnošenjem prijedloga za izvlaštenje, nedvojbeno je kako je započeo postupak pred nadležnim tijelom koji se može okončati samo donošenjem akta koji bi bio prisilne naravi, međutim, sasvim jasno ne može se usvojiti prijedlog za izvlaštenje u situaciji kada korisnik izvlaštenja nije dostavio niti planira dostaviti sve potrebne isprave da bi bili ispunjeni formalni uvjeti i sama svrha izvlaštenja. Pored toga, za nadodati je i kako iz podataka spisa proizlazi da korisnik izvlaštenja ne samo da nije dostavio sve potrebne isprave propisane Zakonom o izvlaštenju, već niti protiv prvostupanjskog rješenja nije izjavio žalbu, što dodatno upućuje ne činjenicu kako korisnik izvlaštenja uopće nije zainteresiran za postupak izvlaštenja koji je pokrenuo pred nadležnim javnopravnim tijelom, dok eventualni izvlaštenici ne mogu utjecati na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari.

18.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti prvostupanjskim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelji u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njihove tužbe.

19.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

20.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

21.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 6. svibnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Darjanu Tarabariću, odvjetniku u Splitu, 141. brigade

9, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Sektoru za drugostupanjske postupke i propise upravnog prava, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz zapisnik od 16. travnja 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.