Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-328/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravka Penić Lukač, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DJ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Borisu Gregoviću i Krešimiru Bagiću, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika HOK osiguranja d.d. iz Zagreba, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-25/2022 od 17. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-25/2022 od 17. studenoga 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. a) i c) te u odnosu na točku I. b) za iznos od 41,14 eura.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-25/2022 od 17. studenoga 2022. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 2.995,63 eura i u dijelu u kojem tuženik nije uspio sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-25/2022 od 17. studenoga 2022. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na točku I. b) za iznos od 278,71 eura i sudi:

Odbija se tužitelj DJ s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 278,71 eura.

IV. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-25/2022 od 17. studenoga 2022. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na točku III. za iznos od 2.108,29 eura i sudi:

Odbija se tužitelj DJ s dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.108,29 eura.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete ukupan iznos od 108.784,12 kn/14.438,13 EUR (slovima: sto osam tisuća sedamsto osamdeset četiri kune i dvanaest lipa) od čega

a) 75.000,00 kn (slovima: sedamdeset pet tisuća kuna) na ime neimovinske štete sa pripadajućim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 15. rujna 2016. godine do isplate,

b) 11.410,00 kn (slovima: jedanaest tisuća četiristo deset kuna) na ime imovinske štete za troškove liječenja i putovanja te trošak tuđe pomoći i njege sa pripadajućim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 15. veljače 2017. godine do isplate,

c) na ime izgubljene zarade iznos od ukupno 22.374,12 kn (slovima: dvadeset dvije tisuće tristo sedamdeset četiri kune i dvanaest lipa) sa zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 2.976,96 kn od 1. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.384,84 kn od 1. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 622,50 kn od 1. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.309,75 kn od 1. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.753,90 kn od 1. rujna 2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.185,60 kn od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.254,70 kn od 1. studenog 2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.821,83 kn od 1. prosinca 2015. godine do isplate,

- na iznos od 2.250,34 kn od 1. siječnja 2016. godine do isplate,

- na iznos od 2.297,70 kn od 1. veljače 2016. godine do isplate,

- na iznos od 2.288,49 kn od 1. ožujka 2016. godine do isplate,

- na iznos od 519,15 kn od 1. travnja 2016. godine do isplate,

- na iznos od 708,36 kn od 1. svibnja 2016. godine do isplate,

po stopi koja od dospijeća pojedinih iznosa do 31. srpnja 2015. godine teče po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41 % godišnje, od 1. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine isplate po stopi od 5,49 % godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do isplate po stopi od 5,31 %, a u slučaju promjene po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu što se odnosi na zahtjev za isplatu naknade štete poviše dosuđenih 108.784,12 kn, a do zatraženih 132.188,65 kn, kao i zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske štete na troškove puta i liječenja te trošak tuđe pomoći i njege, tužbeni zahtjev o d b i j a s e kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 38.455,48 kn/5.103,92 EUR (slovima: trideset osam tisuća četiristo pedeset pet kuna i četrdeset osam lipa) sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 17. studenog 2022. godine do isplate po stopi od 5,31 %, a u slučaju promjene po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan."

2. Tuženik se sadržajno žali protiv dijela te presude, pod točkom I. a i c te pod b za troškove liječenja i putovanja (ne žali se određeno za troškove tuđe pomoći i njege) te pod točkom III. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o trošku, s prijedlogom da se presudu preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbe

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno sadržajno iznijetim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

5. Pri donošenju pobijane presude, nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Između stranaka je neprijeporna pasivna legitimacija budući je tužitelj kao zaposlenik tvrtke Rijekatank ekologija i zaštita d.o.o. stradao na radu 17. travnja 2015. u koje vrijeme je poslodavac kod tuženika imao sklopljenu polici osiguranja od odgovornosti broj 13-0000003257 za razdoblje od 19. ožujka 2015. do 19. ožujka 2016. godine.

7.1. U odnosu na prigovor limita po predmetnoj polici osiguranja od odgovornosti broj 13-0000003257 od 18. ožujka 2015. valja istaknuti da je kao osigurana svota odgovornosti prema djelatnicima naveden iznos od 120.000,00 kuna po štetnom događaju za 35 djelatnika pri čemu je limit agregatnih šteta (šteta unutar jedne godine) određen na 240.000,00 kuna te da su sastavni dijelovi te police uvjeti za osiguranje od odgovornosti i opći uvjeti za osiguranje imovine.

7.2. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je predmetnom policom osiguranja od odgovornosti tuženik obvezan naknaditi i neimovinsku i imovinsku štetu pozivajući se na odredbu čl. 3. st. 3. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti kojom je određeno da je odgovornost osiguranika prema vlastitim zaposlenicima za štetu zbog smrti, ozljede tijela ili zdravlja te oštećenja ili uništenja stvari pokrivena osiguranjem ako je u polici osiguranja ili ponudi to ugovoreno i ako je plaćena dodatna premija osiguranja. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da pojam "šteta zbog ozljede tijela ili zdravlja" uključuje i neimovinsku, kao i svu imovinsku štetu koju bi radnik osiguranika tuženika pretrpio za vrijeme trajanja police osiguranja, obzirom da su imovinska i neimovinska šteta samo različiti vidovi štete koji nastaju štetnim događajem. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja primijenio i odredbu čl. 1098. Zakona o obveznima odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO) koji štetu definira kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povredu prava osobnosti (neimovinska šteta). Kako se tuženik obvezao naknaditi štetu koja bi nastala radnicima svog osiguranika, ne ograničivši izričito štetu koju će naknaditi na neimovinsku ili imovinsku, to je jasno da je tuženik obvezan naknaditi tužitelju i imovinsku i neimovinsku štetu.

7.3. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio preostali iznos osigurateljnog pokrića po polici osiguranja od odgovornosti broj 13- 0000003257 u iznosu od 108.784,12 kuna.

7.4. Neprijeporno je da je tuženik tužitelju prije pokretanja parnice isplatio 30.000,00 kuna iz čega slijedi da svota ukupno dostupnog iznosa svote osiguranja očito u cijelosti nije isplaćena. Međutim, to u konkretnom slučaju ne znači da bi tuženik za štetu odgovarao jedino iznosom od 90.000,00 kn, koliko je preostalo do 120.000,00 kn ugovorenih kao gornja granice iznosa po štetnom događaju. Člankom 12. stavkom 1. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti tuženika, određeno je da iznos osiguranja predstavlja gornju granicu obveze osiguratelja po jednom osiguranom slučaju, pa i onda kada za štetu odgovara više osoba čija je odgovornost pokrivena ovim osiguranjem. Međutim, člankom 12. stavkom 2. istih Uvjeta za osiguranje od odgovornosti propisano je da se iznosi osiguranja ugovoreni na polici korigiraju mjesečno na temelju rasta cijena na malo, koje objavljuje nadležni organ u periodu od početka osiguranja (važenja police) pa do isteka osiguranja, odnosno likvidacije i posljednje obveze po toj polici, pri čemu ako se šteta isplati djelomično, dalje se revalorizira samo razlika između, do trenutka djelomične isplate, revalorizirane svote i isplaćenog iznosa.

7.5. U konkretnom slučaju tuženik je, dakle, isplatio tužitelju iznos od 30.000,00 kn dana 4. veljače 2016. godine (razvidno iz ponude tuženika za sklapanjem sporazuma o namirenju stranaka od 27. rujna 2016. godine s lista 67 spisa). S obzirom da je početak osiguranja prema polici 19. ožujka 2015. godine, to je valjalo izvršiti revalorizaciju police sukladno indeksu potrošačkih cijena koji je nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji tj. od 2015. godine zamijenio prijašnji standard indeksa rasta cijena na malo, a kako to pravilno ukazuje i tužitelj. Navedeni podatci objavljuju se mjesečno na stranicama Hrvatske narodne banke, a prikuplja ih Državni zavod za statistiku (koji ih je ranije prikazivao kao „cijene na malo“, i koji pogrešan termin tuženik i dalje koristi u svojim Uvjetima za osiguranje od odgovornosti tuženika) pa je riječ o javno dostupnim i općepoznatim podatcima dostupnim svakom građaninu.

7.6. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je iz Temeljnog indeksa potrošačkih cijena vidljivo da ukupni Indeks potrošačkih cijena u ožujku 2015. godine iznosi 99,9 %, dok je u veljači 2016. godine kada je tužitelju isplaćeno 30.000,00 kn iznosio 98,6 %. Drugim riječima, indeks se u razdoblju od ožujka 2015. godine do veljače 2016. godine izmijenio na način da je pao za 0,9869 (što se dobije dijeljenjem 98,6 % tj. indeksa iz veljače 2016. godine sa 99,9 % tj. indeksom iz ožujka 2015. godine), što znači da je osiguranu svotu od 120.000,00 kn valjalo revalorizirati indeksom u vrijeme djelomične isplate u veljači 2016. godine od 0,9869 i što čini 118.428,00 kn. Dakle, taj iznos je predstavljao revalorizirani dostupni iznos osigurane svote za isplatu u veljači 2016. godine. Obzirom da je tuženik tada isplatio tužitelju 30.000,00 kn, preostao je iznos dostupne osigurane svote od 88.428,00 kn kojeg je ponovno sukladno članku 12. stavku 3. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti tuženika valjalo revalozirati od veljače 2016. godine pa do dana zaključenja glavne rasprave.

7.7. Kao što je navedeno, Temeljni indeks potrošačkih cijena ukupno je iznosio u veljači 2016. godine 98,6 %, dok je prema podatcima Hrvatske narodne banke, on u rujnu 2022. godine iznosio 121,3 %. Ponovno, dijeljenjem ova dva podatka (121,3% sa 98,6%) dobiva se 1,2302 što predstavlja koeficijent izmjene u ovom razdoblju. Drugim riječima u vremenu od veljače 2016. godine do rujna 2022. godine potrošačke cijene porasle su za 23,02 %. U tom smislu valjalo je revalorizirati i preostali iznos osigurane svote od 88.428,00 kn preostao za isplatu. Množenjem tog iznosa sa 1,2302 dobiva se, kako je naprijed navedeno, suprotno žalbenim navodima, iznos od 108.784,12 kn koji u naravi čini preostali iznos osigurateljnog pokrića. Stoga, neosnovani su i pogrešni navodi tuženika u žalbi da ga je sud obvezao "isplatiti iznos od ukupno 138.784,12 kn s osnova glavnice".

8. Po ocjeni ovoga suda, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade neimovinske štete pravilno primijenio odredbe čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. st. 1. ZOO kada je ocijenio okolnosti o kojima ovisi visina primjerene naknade za povrede koje je tužitelj pretrpio. Naime, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno zaključio da je primjerena naknada štete tužitelju za ozljede koje je zadobio u predmetnom štetnom događaju i posljedicama istih, za kriterij smanjenja životnih aktivnosti iznos od 3.981,68 eura (tada 30.000,00 kuna). Također, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je primjerena naknada štete tužitelju za pretrpljeni strah iznos od 2.654,45 eura (tada 20.000,00 kuna), a za pretrpljene fizičke boli iznos od 2.919,90 eura (tada 22.000,00 kuna) te za duševne boli zbog naruženja iznos od 4.379,85 eura (tada 33.000,00 kuna), odnosno ukupno 13.935,89 eura (tada 105.000,00 kuna). Međutim, kako je tuženik već isplatio iznos od 3.981,68 eura (tada 30.000,00 kuna) to je pravilno sud prvog stupnja na ime naknade neimovinske štete dosudio tužitelju iznos od 9.954,21 eur (tada 75.000,00 kuna).

8.1. Sud prvog stupnja je glede zahtjeva za tuđu pomoć i njegu, imajući na umu nalaz i mišljenje vještaka te obim potrebe za tu vrstu štete, pravilnom primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a dosudio tužitelju iznos od 1.194,50 eura (tada 9.000,00 kuna).

9. Prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio neimovinske štete je neosnovan.

9.1. Tužitelj je stradao u štetnom događaju 17. travnja 2015. godine, tuženik mu je 4. veljače 2016. godine isplatio iznos od 30.000,00 kuna (sada 3.981,68 eura) a tužitelj je 15. rujna 2016. podnio tuženiku pisani zahtjev za naknadu štete. Sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZOO tužitelj je u roku od tri godine otkad je doznao za štetu i štetnika, dana 5. srpnja 2017. podnio predmetnu tužbu potražujući, između ostalog, naknadu neimovinske štete u iznosu od 55.000,00 kuna (sada 7.299.75 eura) sa zateznim kamatama.

9.2. U ovoj pravnoj stvari provedeno je medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku urgentne medicine i ortopedske kirurgije, koja je 4. veljače 2019. godine dostavila sudu nalaz i mišljenje, koji nalaz i mišljenje su obje stranke zaprimile 7. veljače 2019. godine. Podneskom od 8. travnja 2019. godine tuženik je jasno naveo da „načelno ne prigovara nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na sadašnje stanje tužitelja (smanjenje životnih aktivnosti 25%, duljini boli i straha, stanju srednje naruženosti i obimu potrebe za tuđom pomoći i njegom od 300 sati), dok je tužitelj prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka urgentne medicine i ortopedske kirurgije i konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 1. listopada 2020. godine, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske na drugoj sjednici Građanskog odjela održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. godine izmijenio Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenoga 2002. godine.

9.3. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe članka 190. stavka 1. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer je tužitelj postavio zahtjev čim su mu bili poznati svi elementi za isplatu (visina), koji mu bez njegove krivnje nisu bili poznati ranije, pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06.). Pri tome valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem, potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog medicinskog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takva zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

9.4. Tuženik pogrešno povezuje procesno pravnu radnju preinake tužbe sa materijalno pravnim prigovorom zastare. Ukoliko se po osnovi neimovinske štete potražuje više od onoga što je traženo do zaključenja prethodnog postupka, preostaje odlučiti je li takva preinaka tužbe dopuštena ili nije (čl. 190. st. 1. i 2. ZPP), a što nema veze sa zastarom. Odlučivanje suda o procesno pravnoj dopuštenosti ili nedopuštenosti preinake tužbe ne podrazumijeva uvijek ujedno i odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti materijalno pravnog prigovora zastare.

9.5. U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pitanje zastare se u odnosu na povećani dio zahtjeva ocjenjuje samostalno onda kada se uz povećanje tužbenog zahtjeva mijenja pravna i činjenična osnova prijašnjeg tužbenog zahtjeva do mjere koja dovodi do izmjene istovjetnosti zahtjeva. Ako je povećanjem tužbenog zahtjeva došlo i do izmjene činjenične osnove zahtjeva u navedenoj mjeri, tada je za ocjenu prigovora zastare u odnosu na dio zahtjeva na koji se odnosi preinačenje tužbe bitan dan preinake tužbe. Na takav se slučaj odnosi primjerice presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev x 424/11 2 od 29. siječnja 2014. kojom su preinačene prethodne odluke uvažavanjem prigovora zastare zbog promjene činjeničnog kompleksa tužbenog zahtjeva.

9.6. U ovom predmetu nije riječ o preinaci tužbe izmjenom činjenične osnove zahtjeva već je predmetni zahtjev za naknadu neimovinske štete preinačen povišenjem generičnog novčanog zahtjeva bez izmjene činjenične i pravne osnove tužbe tako da je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. Ovo stoga jer je podnošenjem tužbe poduzeta radnja ostvarenja subjektivnog prava na naknadu neimovinske štete a time je prekinuto zastarijevanje, što se odnosi i na povećane zahtjeve iz iste činjenične osnove.

9.7. Prema odredbi čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U ovom je slučaju tužitelj zahtijevao od tuženika da ispuni obvezu naknade neimovinske štete zbog ozljeda zadobivenih u štetnom događaju od 17. travnja 2015., tužbom podnesenom 5. srpnja 2017. godine.

9.8. Ovdje je zahtjev za naknadu neimovinske štete preinačen povišenjem tužbenog generičkog novčanog zahtjeva za naknadu neimovinske štete visina koje se određuje prema vrijednostima u vrijeme presuđenja te je stoga prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva.

9.9. U ovom slučaju nije riječ o povremenim tražbinama niti je promijenjena činjenična osnova tužbe. Tužitelj je podnošenjem tužbe poduzeo radnju ostvarenja svog subjektivnog prava na naknadu neimovinske štete te je time prekinuo zastarijevanje, što se odnosi i na povećani dio zahtjeva iz iste činjenične osnove. Takvo shvaćanje podudarno je i shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x 1196/11 2 od 4. travnja 2012. Navedenom je presudom odbijena revizija kao neosnovana u sudskom sporu za naknadu neimovinske (tada nematerijalne) štete, sa slijedećim zaključkom: "Podizanjem tužbe kojom zahtijevaju isplatu određenog iznosa na ime naknade određenog vida štete visina koje se utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, tužitelji ujedno poduzimaju radnju radi utvrđivanja tog potraživanja i radi njegovog ostvarenja te time, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, prekidaju zastarijevanje i u odnosu na povećane zahtjeve iz iste činjenične osnove."

10. Valja istaknuti i recentno pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 650/2023-2 od 10. travnja 2024. da "u slučaju zahtjeva za isplatu novčane svote po osnovi naknade štete kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka (nakon provedenog vještačenja i izmjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske) preinačio tužbu tako da je povećao tužbeni zahtjeva, koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj osnovi, za preinačeni dio tužbe odnosno povećani dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara jer je za ocjenu zastare i njena prekida u smislu čl. 241. ZOO odlučan trenutak podnošenja tužbe a ne trenutak njene preinake povećanjem tužbenog zahtjeva.

11. Žalitelju valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., zauzeo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

11.1. Imajući na umu citirano pravno shvaćanje od 27. svibnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudi i rješenju broj Rev 647/2023-2 od 18. lipnja 2024. godine naveo: "Valja još reći da bi suprotno shvaćanje predstavljalo pretjerani formalizam i moglo bi narušiti pravičnost postupka zaštite posebno osjetljivih zaštićenih vrijednosti (psiho-fizičkog integriteta oštećenika i njegova tjelesnog i duševnog zdravlja). To je nesumnjivo protivno cilju zbog kojeg je institut zastare zakonom ustanovljen, a to je prije svega pravna sigurnost. To stoga što nastupanje zastare predstavlja sankciju za vjerovnikovo pasivno držanje i nemaran odnos prema ostvarenje prava koja mu pripadaju, što posljedično daje dužniku pravo otkloniti zahtjev takvog pasivnog i nemarnog vjerovnika. Međutim, kako oštećenik u konkretnom slučaju nije bio pasivan i nemaran, već je prije nastupanja zastare postavio zahtjev za naknadu štete, koji je tijekom postupka povišen zbog objektivno promijenjenih okolnosti koji utječu na visinu naknade, a koje okolnosti nije mogao predvidjeti niti objektivno sagledati u trenutku podnošenja tužbe (promjena Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prigovor zastare očito nije bio usmjeren opisanoj svrsi."

12. Žalbeni navod da je "prema nalazu i mišljenju vještaka bolovanje bilo opravdano do 14.2.2017. iz čega proizlazi da je tada okončano liječenje slijedom čega ni kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete ne mogu početi teći ranije" je neosnovan.

12.1. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je: "Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijekom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine".

12.2. Pravilnom primjenom citirane odredbe čl. 241. ZOO odlučno je da naknada štete dospijeva i oštećeniku pripadaju zatezne kamate na iznos naknade pretrpljene neimovinske štete od dana podnošenja zahtjeva tuženiku kao odgovornom osiguratelju, kako za štetu koja je u tom trenutku nastala, tako i onu koja je i po redovnom tijeku stvari bila predvidiva, a ne nakon okončanja liječenja. Pritom nije od značaja što je dio naknade štete isplaćen prije podnošenja tužbe jer oštećenoj osobi pripadaju i na preostali iznos neisplaćene naknade štete zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, kako je upravo ovdje slučaj.

13. U odnosu na žalbeni navod tuženika da bi zatezna kamata na preinačeni iznos mogla biti suđena tek od preinake tužbenog zahtjeva, valja reći da je ovom sudu poznato pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je izraženo i u presudi poslovnog broja Rev 50/2022-2 od 24. siječnja 2023. u kojoj je navedeno: "Tuženik je u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio zahtjeva".

13.1. Međutim, ovom sudu poznato je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovnog broja Rev 889/2023-4 od 18. lipnja 2024. u kojoj je navedeno da je "tuženik u obvezi platiti zatezne kamate i na preinačeni (povećani) dio tužbenog zahtjeva od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, kako je to tužiteljica i zahtijevala".

13.2. Kako je pravno shvaćanje ovog suda koje glasi: "Kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete teku od dana podnošenja tužbenog zahtjeva" podudarno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovnog broja Rev 889/2023-4 od 18. lipnja 2024., a odluka suda prvog stupnja u skladu je s navedenim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovoga suda, to su žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu neosnovani.

14. Prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio imovinske štete "u vidu troškova liječenja" je također neosnovan. Naime, tužitelj je već u tužbi zatražio naknadu imovinske štete tuđe pomoć i njege te trošak puta i liječenja.

14.1. Valja istaknuti da je tužitelj nakon zaprimljenog odgovora na tužbu u kojem tuženik "u cijelosti osporava zatraženi trošak puta i liječenja budući isto nije potkrijepljeno nikakvim dokazima, a iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da bi tužitelj imao troškove puta u zatraženom iznosu", u podnesku od 9. kolovoza 2017. predložio da na okolnost troška puta i liječenja sud o istome sudi "na temelju slobodne ocjene nakon saslušanja tužitelja".

14.2. Na ročištu 5. srpnja 2018. godine saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu naveo da je nakon boravka u bolnici od 21 dan bio na kućnoj njezi šest mjeseci u koje vrijeme ga je svakih sedam dana sanitetska služba vozila na [adresa] na pregled i kontrolu, a da je u međuvremenu svaki drugi dan medicinska sestra dolazila kući previjati mu nogu i da je dolazio fizioterapeut i da je šest mjeseci hodao sa dvije štake a nakon toga šest mjeseci sa jednom štakom. Istaknuo je da je na fizikalne terapije u bolnicu na [adresa] odlazio dva puta po deset dana i da je išao autobusom te da karta za oba smjera koša 15,50 kuna (sada 2,057 eura). Dalje je naveo da "pije tablete Zaldiar, a kreme i danas koristi, kreme plati između 60-70 kuna, u prosjeku dvije kreme mjesečno, do sada je potrošio 15-20 krema, plaća pola participacije za kremu, pije Andol 100 koji kupuje, koji košta 35 kuna u kutiji ima 20 tableta, mora piti svaki dan po jednu tabletu". Dalje je naveo da mu je tuđu pomoć i njegu pružala supruga.

15. Slijedom navedenog, sud je na temelju iskaza tužitelja osnovano dosudio trošak putovanja autobusom od mjesta stanovanja do bolnice i natrag, u visini od 41,14 eura (tada 310,00 kuna) budući je cijena autobusne karte u [adresa] u to vrijeme na toj relaciji notorna, a tuženik, osim paušalnog protivljenja nije dostavio niti jedan dokaz da bi cijena autobusne karte bila niža od utvrđene 15,50 kuna (sada 2,057 eura).

15.1. Osnovani su žalbeni prigovori da tužitelj nije dokazao trošak pojačane ishrane. Pogrešno je shvaćanje suda prvog stupnja glede osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva. Tužitelj u svom iskazu na ročištu 5. srpnja 2018. godine nije iskazivao da bi imao trošak pojačane prehrane pa samo mišljenje vještaka o potrebi pojačane ishrane nije dovoljno da bi se moglo dosuditi taj trošak u iznosu od 159,26 eur (ranije 1.200,00 kuna).

15.2. Osnovani su i žalbeni prigovori da tužitelj nije dokazao trošak kreme. Pogrešno je shvaćanje suda prvog stupnja glede osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je u tužbi zatražio naknadu štete za kreme koje je koristio, te je i u usmenom iskazu pred sudom na ročištu 5. srpnja 2018. naveo da je „koristio u prosjeku dvije kreme mjesečno“ koje je plaćao „između 60-70 kuna“. Međutim, tužitelj do zaključenja prvostupanjskog postupka niti na koji način nije naveo niti vrstu krema koje je koristio niti je dostavio račun ili barem predračun iz kojeg bi bila razvidna cijena kreme koje je koristio. Stoga, tužitelj nije dokazao niti ovaj dio zahtjeva za naknadu imovinske štete u iznosu od 119,45 eura (ranije 900,00 kuna).

15.3. Stoga, kako tužitelj nije dokazao ovaj dio zahtjeva za naknadu imovinske štete u iznosu od 278,71 eur (trošak pojačane ishrane 159,26 eura i trošak kreme 119,45 eura) to je isti zahtjev valjalo odbiti, kako je odlučeno u točki II. izreke.

15.4. Ovdje valja imati u vidu odredbu članka 7. stavka 1. ZPP-a. Naime, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje prijeporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako koja od stranaka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti (idem est non esse aut non probari – svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano). To znači da pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a) obvezuju ovaj sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, ovdje tužitelj, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava budući do zaključenja glavne rasprave tužitelj nije dokazao da je imao trošak pojačane ishrane i trošak kreme.

16. Žalbeni navodi u odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke su neosnovani.

16.1. Stalni sudski vještak za financije je na temelju rješenja suda prvog stupnja i na temelju dokumentacije koja prileži spisu sačinio nalaz i mišljenje u kojem je vještak dao jasno mišljenje o izgubljenoj zaradi tužitelja za prijeporno razdoblje od svibnja 2015. godine do svibnja 2016. godine u ukupnom iznosu od 2.969,55 eura (tada 22.374,12 kuna).

16.2. Nakon dostave nalaza i mišljenja, tuženik je prigovorio istom nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Sudski vještak je saslušan na ročištu 8. listopada 2020. na kojem je detaljno obrazložio sve tuženikove prigovore u odnosu na svoj pisani nalaz i mišljenje.

16.3. Suprotno žalbenim navodima, ovaj viši sud je stava da niti u pisanom nalazu i mišljenju, niti u usmenom očitovanju financijskog vještačka, nema niti proturječnosti, niti nedostataka, niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog vještačenja. Slijedom navedenog, i ovaj viši sud prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući ga može shvatiti. Naime, nalaz i mišljenje financijskog vještaka izrađen je u skladu s pravilima struke.

16.4. Tek je za istaknuti da tuženik na svoj način tumači dokumentaciju koja se nalazi u spisu, a na okolnost koje se sudski vještak jasno očitovao.

17. Stoga, sud je pravilno dosudio trošak izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 2.969,55 eura (tada 22.374,12 kuna) sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki dospjeli iznos do isplate, sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO.

18. Žalbeni navodi glede odmjerene visine troškova u odnosu na vrijednost predmeta spora je osnovana. Naime, tužitelj je u tužbi zatražio naknadu štete u visini od 55.350,00 kuna, sada 7.346,20 eura, podneskom od 19. veljače 2019. precizirao je tužbeni zahtjev na iznos od tada 60.350,00 kuna, sada 8.009,82 eura da bi podneskom od 1. listopada 2020. godine konačno precizirao tužbeni zahtjev na iznos od tada 132.188,65 kuna, sada 17.544,44 eura.

18.1. Stoga, nije osnovano za parnične radnje do 1. listopada 2020. godine odrediti trošak kao na radnje od toga dana, imajući na umu odredbu Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa).

18.2. Slijedom navedenog, valja odrediti parnični trošak prema odredbama Tarife.

18.3. Prema odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Prema stavku 2. te odredbe, ako je propisana Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj Tarifi.

18.4. Sud je pravilno odlučio koje parnične radnje i troškove priznaje, a koje ne priznaje. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika glede, po sudu prvog stupnja, dosuđenom trošku za trošak troškova za sastav tužbe, za koje mu sukladno Tbr. 8. t.1 Tarife pripada 200,00 eura, za sastav odštetnog zahtjeva koji je pretpostavka podnošenja tužbe (Tbr. 28 u svezi Tbr. 7 Tarife) pripada iznos od 200,00 eura te mu po 200,00 eura pripada i za sastav podnesaka od 9. kolovoza 2017. godine kojim se očituje na odgovor na tužbu, 19. veljače 2019. godine i 27. prosinca 2019. godine kojim se očituje na nalaz i mišljenje medicinskog i financijskog vještaka. Za podneske od dana 17. travnja 2019. godine, 17. svibnja 2019. godine, 10. ožujka 2020. godine te 13. lipnja 2022. godine kojim odgovora na očitovanja tuženika, kao i za podnesak od 1. listopada 2020. godine kojim postavlja konačni tužbeni zahtjev, pripada mu po 66,36 eura, odnosno kako mu je sud prvog stupnja priznao iznos od "500,00 kn za svaki podnesak jer je riječ o podnescima iz Tbr. 8/3 Tarife, a ne o nekom od taksativno navedenih podnesaka iz Tbr. 8/1 Tarife za koji bi punomoćniku pripadalo pravo na puni iznos nagrade", na koji dio se tužitelj nije žalio.

18.5. Tužitelju je pravilno dosuditi za zastupanje po punomoćniku trošak ročišta održanih 18. siječnja 2018. godine, 27. ožujka 2018. godine, 5. srpnja 2018. godine, 12. lipnja 2019. godine, 14. listopada 2019. godine, za svako ročište po 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t./1. Tarife. Za zastupanje na ročištima 8. listopada 2020. godine, 6. lipnja 2022. godine, 11. srpnja 2022. godine i 6. listopada 2022. godine pravilno je dosuditi 250,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t, 1. u svezi Tbr. 7. t./1. Tarife. Trošak tužitelj za odvjetničko zastupanje iznosi 2.681,80 eura, uvećano za 670,00 eura poreza na dodanu vrijednost, prema Tbr. 42. t. 2., odnosno sveukupno 3.352,25 eura. Sud je pravilno odlučio o sudskoj pristojbi na tužbu 119,45 eura (tada 900,00 kuna) i presudu od 110,95 eura (tada 836,00 kuna).

18.6. Kako je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom u omjeru od 80,7 % (dosuđenih 14.159,41 eur - 106.684,12 kuna u odnosu na zatraženih 17.544,44 eur - 132.188,65 kuna). Sud je pravilno, u smislu odredbe čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a od postotka uspjeha tužitelj oduzeo postotak tuženika te se konačno dobiva uspjeh tužitelja u ovoj parnici od 61,4 %.

18.7. Kako tužitelj ostvaruje naknadu parničnog troška sukladno uspjehu u sporu od 61,4 % to mu pripada u odnosu na iznos troška zastupanja po odvjetniku, iznos od 2.058,28 eura. Tužitelju je kao opravdan u cijelosti dosuđen i trošak provedenog medicinskog i financijskog vještačenja te preslikavanja zdravstvenog kartona u ukupnom iznosu od 937,35 eura (tada 7.062,50 kuna). Slijedom iznesenog tužitelju je s osnova parničnog troška valja sveukupno dosuditi 2.995,63 eura. U preostalom dijelu od 2.108,29 eura valjalo je tužitelja odbiti, kako je odlučeno u točki IV. izreke.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe je odbijen jer je tuženik uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe.

20. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a i čl. 373. t. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač