Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-397/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Penić Lukač, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-44/2023-7 od 23. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr- 44/2023-7 od 23. veljače 2024. kojom je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 10.842,34 eura sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.842,34 eura s osnove naknade za rad u aktivnom dežurstvu sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 144,97 EUR od 16.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 374,40 EUR od 16.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 162,29 EUR od 16.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 127,14 EUR od 16.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 336,24 EUR od 16.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 486,78 EUR od 16.06.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 308,14 EUR od 16.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 580,97 EUR od 16.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 549,74 EUR od 16.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 777,21 EUR od 16.10.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 564,20 EUR od 16.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 287,85 EUR od 16.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 380,17 EUR od 16.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 324,68 EUR od 16.02.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 661,91 EUR od 16.03.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 561,64 EUR od 16.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 695,65 EUR od 16.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 283,23 EUR od 16.07.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 528,28 EUR od 16.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 154,67 EUR od 16.09.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 484,56 EUR od 16.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 448,63 EUR od 16.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 921,41 EUR od 16.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 697,58 EUR od 16.04.2014.g. pa do isplate,

kao i da mu se naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.970,04 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 23. veljače 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak žalbe u iznosu od 250,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 10.842,34 eura s osnove naknade za rad u aktivnom dežurstvu sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže označeno u izreci, izuzev zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza oprezu na dohodak sadržanih u bruto dosuđenom iznosu.

2. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 81/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači odluku u smislu žalbenih navoda, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Na temelju iskaza tužitelja (točka 21. obrazloženja) sud prvoga stupnja utvrdio je da je u tuženom razdoblju tužitelj, na temelju izdane zapovijedi, bio upućivan na izdvojene objekte i da je tamo radio 7 dana po 24 sata (što u žalbenoj fazi postupka nije sporno), nakon čega je dobio 7 slobodnih dana. Utvrđeno je i da tužitelj tijekom rada na izdvojenom objektu nije smio napuštati svoje radno mjesto, zbog čega sud zaključuje da je tužitelj bio u stanju aktivne pripravnosti za rad, odnosno morao je u svakom trenutku biti na raspolaganju ukoliko ga netko pozove.

5. Sud je ocjenom nalaza i mišljenja financijske struke utvrdio da tuženica tužitelju, za aktivno dežurstvo tijekom rada na izdvojenom objektu, umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, u utuženom razdoblju nije platila 10.842,34 eura s pripadajućim kamatama tekućim kako je to pobliže određeno izrekom pobijane presude.

6. U ovaj pravnoj stvari valja imati na umu odredbe materijalnog prava sadržanih u čl. 96. do čl. 100. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02, dalje Zakon/02), čl. 153. do 155. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 73/13, dalje Zakon/13), čl. II., čl. III. st. 1., 2., 4. i 6., čl. IV. i čl. XI. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09 i 118/12, dalje: Odluka/09), koja Odluka je stupila na snagu 1. listopada 2009., čl. III., čl. IV., čl. V. do čl. VII. čl. XI. i čl. XII. Odluke o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine" broj 66/14, 23/15 i 84/15, dalje: Odluka/14), koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. te Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, dalje: Pravilnik/08) i Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba plaće ("Narodne novine" broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 71/15).

7. Pravilno se navodima žalbe ističe da sud prvog stupnja odlučujući o tužbenom zahtjevu uopće nije ocijenio, uzeo u obzir, Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/02 i 118/09) i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09) koji su stupili na snagu 1. listopada 2009. godine te čl. 12. Pravilnika o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 91/09).

8. S obzirom na takav pristup suda, imajući na umu navedeno u žalbi, valja reći da je sukladno čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR) poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a čl. 131. st. 1. toga Zakona propisano je da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, u svezi s čim je st. 4. te odredbe propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. st. 1. tog Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Ujedno, obveza vođenja evidencija o radu i način vođenja iste bila je propisana i čl. IV. Odluke/09 te čl. XXV. st. 2. i 3. Odluke/14.

9. U smislu rečenog, procesno je ovlaštenje tužitelja kao stranke tvrditi i dokazivati da evidencije nisu vođene na propisani način te ako to dokaže teret dokazivanja istinitosti podataka iz evidencije prelazi na poslodavca. Međutim, ako tužitelj ne uvjeri sud u nepravilnost vođenja evidencija o radu tada je teret dokaza na njemu. Sve to tužitelj može dokazivati i personalnim dokazima, dakle i svojim iskazom.

9.1. U takvoj situaciji sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju iskaza stranaka i/ili svjedoka i to primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pri tome je nužno imati u vidu jesu li tužitelju (i svjedocima ako su saslušani) evidencije davane na uvid, je li ih je potpisao ili ne i je li istima prigovarao ili ne te koliko precizno iskazuje o pojedinostima u vezi načina vođenja evidencija i organizaciji rada u spornom period, posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

10. U predmetnom slučaju odluka o svemu ovome ne sadrži obrazloženje, već samo sadrži utvrđenje da sud vjeruje, ali ne i zašto, iskazu tužitelja da je 7 dana radio po 24 sata, da u tom razdoblju nije smio napuštati mjesto rada i da se njegov takav rad treba smatrati aktivnom pripravnosti.

11. Suprotno stavu suda prvog stupnja, sukladno ovlaštenju iz čl. 373. a st. 1. točka 2. ZPP-a, ovaj je sud stava da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta organizaciji rada na izdvojenom objektu, gdje je tužitelj u utuženom razdoblju nekoliko puta boravio 7 dana po 24 sata, temeljiti, prije svega na iskazu tužitelja. Valja istaknuti da saslušani svjedok je tužitelju postao zapovjednik 1. listopada 2016. godine pa sasvim sigurno ne može imati neposredna saznanja za utuženo razdoblje od 12. siječnja 2012. do 30. svibnja 2014. Ovo, jer tužitelj iskazuje neobjektivno i zainteresirano, suprotno navedenom u dnevnim i mjesečnim evidencijama kojima uopće nije prigovarao, ali i suprotno propisima koji su regulirali takav rad, a da za takve svoje tvrdnje nema ni jednog drugog dokaza. Uz to iz njegova iskaza ne proizlaze nikakvi detalji o faktičnoj organizaciji rada na način koji bi, bilo u cijelom utuženom periodu, bilo za pojedine dane na uvjerljiv način ukazivali na neistinitost navedenog u evidencijama o radu.

12. Iz mjesečnih evidencija radnog vremena tužitelja koje je tuženica dostavila i koje su potpisane po službenim osobama, proizlazi u kojem je od utuženih mjeseci tužitelj boravio na izdvojenim objektima po 7 dana te proizlazi da je njegova prisutnost na radu iznosila 24 sata, u kojem dijelu je istinit iskaz tužitelja.

13. Nadalje, iz dnevnih evidencija radnog vremena, ne proizlazi da je tužitelj kontinuirano radio 24 sata, a niti 16 sati i 8 sati odmarao.

14. Slijedom toga, kako tužitelj u svom iskazu samo općenito navodi da je tijekom boravka na izdvojenom objektu radio 7 dana po 24 sata, ali ne obrazlaže na jasan i uvjerljiv način zbog čega je i za koje dane radio više od najviše 12 sati, koliko proizlazi iz evidencija, niti koje je to radne zadatke, koji se inače obavljaju tijekom redovnog radnog vremena od najviše 12 sati, obavljao izvan tih redovnih radnih sati, a za to ne daje niti druge dokaze, to ovaj sud glede vremena faktičnog rada iskaz tužitelja cijeni neistinitim i prihvaća da je tužitelj radio upravo na način kako je navedeno u evidencijama radnog vremena koje je dostavila tuženica i koje se time ima uzeti da su uredno vođene.

15. Ovo tim više što na točnost navedenog u evidencijama ukazuje i činjenica da je Odlukom/09 i Odlukom/14 bilo propisano kako treba biti organiziran rad na izdvojenom objektu.

16. Tako je za rad koji je organiziran kao višednevni boravak (7 dana po 24 sata) u izdvojenom objektu, kao što je to bilo u odnosu na tužitelja u utuženom razdoblju, čl. VI. Odluke/09 bilo propisano da pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo te je bilo propisano da će dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva biti uređen posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

17. Iz citirane odredbe, imajući na umu i čl. XI. te Odluke prema kojem rad na izdvojenom objektu može biti organiziran kao dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva, proizlazi da se aktivnim dežurstvom može tretirati period koji slijedi nakon najviše 12 sati rada i za to razdoblje za vrijeme važenja Odluke/09 vojnoj osobi pripada dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva sukladno posebnom propisu kojim se uređuju dodaci na plaću i to neovisno je li u taj period ulazi vrijeme navodnog odmora od 8 sati ili ne. Odnosno razdoblje aktivnog dežurstva i naknada za to razdoblje rada nisu Odlukom/09 ni na koji način vezani za odmor od 8 ili bilo koliko sati, niti u smislu te Odluke utječu na visinu naknade na koju tužitelj ima pravo u smislu čl. VI. st. 2. Odluke/09. Ta naknada tužitelju kao vojnoj osobi za vrijeme provedeno u aktivnom dežurstvu pripada neovisno je li on u tom periodu radio ili je odmarao manje ili više od 8 sati.

18. Nakon prestanka važenja Odluke/09 na snagu je stupila Odluka/14 koja je u čl. XII. propisivala da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima i to u ciklusima sedam dana rada – sedam dana odmora, time da se u vrijeme tog ciklusa smatra da djelatna vojna osoba radi najviše 12 sati dnevno, a da preostalih 12 sati ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio odnosno obvezna je boraviti na izdvojenim objektima iz st. 1. ove točke te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu. Također, čl. XIV. st. 1., 2. i 4. te Odluke, bilo je propisano da djelatna vojna osoba može raditi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati je u stanju aktivne pripravnosti za rad, što znači da u tom periodu ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio te joj za to pripada pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

19. Nadalje, čl. VI. st. 3. Odluke/09 bilo je propisano da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku Oružanih snaga Republike Hrvatske ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke, dok je čl. XII. st. 1. i st. 5. Odluke/14 propisano da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima za koji rad djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

20. Iz rečenog proizlazi da tužitelju, za višednevni rad na izdvojenom objektu na kojem je boravio po 7 dana 24 sata dnevno i u kojem razdoblju nije smio napuštati objekt, pripada pravo na plaću za rad koji obavi u trajanju od najviše 12 sati dnevno, sa svim dodacima koje mu priznaju ranije spomenute Odluke/09 i 14, a za preostalo razdoblje, razdoblje aktivnog dežurstva/aktivne pripravnosti pripada mu druga vrsta naknade kako je prethodno navedeno i koja je određena čl. 17. a st. 1. i 4. i čl. 17. b Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, dalje: Pravilnik/08) te čl. 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 71/15, dalje: Pravilnik/14) i u odnosu na koju naknadu mu ne pripada pravno na uvećanje plaće.

21. Slijedom rečenog tužitelj, s obzirom na specijalne propise koji se primjenjuju na tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno izrekom, ne može s uspjehom tražiti, kako traži u preciziranom zahtjevu isplatu s osnova rada na izdvojenom objektu umanjeno za 8 sati odmora dnevno jer specijalni propisi koji uređuju rad tužitelja tijekom boravka 7 dana po 24 sata na izdvojenom objektu to ne propisuju niti priznaju tužitelju. U skladu s prethodno citiranim specijalnim propisima, na što se pravilno ukazuje navodima žalbe, tužitelj je mogao tražiti isplatu razlike plaće sa svim dodacima za redovni rad u trajanju od 8 do 12 sati, ako mu u tom dijelu naknada nije već isplaćena u punom iznosu ili pak isplatu naknade za aktivno dežurstvo/aktivnu pripravnost u skladu i u visini kako se određuje sukladno Pravilniku/08 ili Pravilniku/14, ako mu nije isplaćena.

22. Kako to tužitelj ne traži, već traži isplatu za neki oblik rada koji posebni propisi ne poznaju to iz tog razloga je njegov zahtjev neosnovan, niti je moguće prihvatiti izračun vještaka koji je sačinjen mimo rečenog, za rad i naknade za rad koje citirani propisi ne poznaju.

23. Osim toga, sve i da tome nije tako, tužitelj, što je prethodno obrazloženo, svojim iskazom, u nedostatku bilo kakvih drugih dokaza, nije uspio uvjeriti ovaj sud da je tijekom boravka na izdvojenom objektu 7 dana po 24 sata radio dulje od maksimalno dozvoljenih 12 sati rada, dakle prekovremeno, pa ni iz tog razloga njegov zahtjev u ovom dijelu nije osnovan.

24. Slijedom toga ovaj sud nije smatrao potrebnim ni ulaziti u razmatranje pravilnost izračuna koji je sačinio vještak financijske struke jer se izračun koji sud prihvaća odnosi na zahtjev za isplatu za rad na izdvojenom objektu umanjeno za 8 sati, koji oblik rada ne postoji prema navedenim propisima, a niti je tužitelj dokazao da je radio 4 sata prekovremeno u utuženom razdoblju (do 12 sati redovni rad + 4 sata prekovremeno + 8 sati odmora).

25. Zbog toga je na temelju čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I.

26. Tuženici je priznat trošak žalbe sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a u svezi s Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) koja se primjenjuje u smislu odredbe čl. 163. ZPP-a.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač