Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-114/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i člana vijeća suca Ljudevita Zoričića, u pravnoj stvari tužitelja DV iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Krešimir Škarica odvjetnik u Zagrebu, Petrova 120/1, protiv tuženika IV OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Plamenka Budeša odvjetnica u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Px-33/12 od 2. rujna 2014., u sjednici održanoj dana 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Px-33/12 od 2. rujna 2014. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 16.450,00 DEM/8.410,75 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB s kamatom u visini stope koju bi banka u mjestu ispunjenja obveze plaćala na štedni ulog po viđenju na iznos 16.450,00 DEM počevši od 30. studenoga 1994. do 28. veljače 2002. a od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. na štedne uloge po viđenju na iznos od 8.410,75 EUR te zatim od 1. siječnja 2006. do isplate po stopi od 9% godišnje time da se u slučaju smanjenja stope zatezne kamate ispod 9% treba stopa odrediti po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekuće polugodištu za 5 postotnih poena.

II. Prihvaća se žalba tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Px-33/12 od 2. rujna 2014. u dijelu u kojem je zahtjev odbijen preko iznosa od 8.410,75 EUR do 25.896,93 EUR s zateznom kamatom, te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za iznos od 890,40 kn/118,18 EUR s kamatom i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 17.486,18 EUR s zateznom kamatom u visini stope koju bi banka u mjestu ispunjenja obveze plaćala na štedni ulog po viđenju na iznos 16.450,00 DEM počevši od 30. studenoga 1994. do 28. veljače 2002. a od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. na štedne uloge po viđenju na iznos od 8.410,75 EUR, te zatim od 1. siječnja 2006. do isplate po stopi od 9% godišnje time da se u slučaju smanjenja stope zatezne kamate ispod 9% treba se stopa odrediti po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekuće polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 118,18 EUR/890.40 kn s kamatom od 9% godišnje od 30. studenoga 1994. s time da u slučaju smanjenja kamatne stope ispod 9% ima se ista odrediti po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekuće polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi solidarne isplate iznosa od 172.760,41 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno s kamatom po stopi od 9% godišnje koja na navedeni iznos teče od 9. veljače 1991. do isplate (točka I. izreke), kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka II. izreke), te je naloženo tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 523.101,32 kn, dok je za više traženo za iznos od 107.794,78 kn zahtjev odbijen (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobijao je tužitelj zbog svih zakonom propisanih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda uz obvezu naknade parničnog troška, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Zahtijeva troškove sastava žalbe od 20.246,25 kn i sudske pristojbe žalbe od 10.000,00 kn.

3. Odlučujući o predmetnoj žalbi, Županijski je sud u Splitu presudom broj Gžp-141/15 od 11. lipnja 2015. djelomično uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostupanjsku presudu prihvativši kao osnovan zahtjev radi isplate iznosa od 25.896,93 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope kamate koju bi banke u mjestu ispunjenja obveze isplaćivala na štedni ulog od 50.650,00 DEM počevši od 30. studenoga 1994. po viđenju do 28. veljače 2002., a od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. na štedne uloge po viđenju na iznos od 25.896,93 Eur, te zatim od 1. siječnja 2006. do isplate po stopi od 9% godišnje, time da se u slučaju smanjenja stope zatezne kamate ispod 9% se treba stopa odrediti po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne bake koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena (točka I. izreke), te u dijelu za isplatu iznosa od 890,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 9% godišnje od 30. studenoga 1994. do isplate, s time da se u slučaju smanjenja stope zatezne kamate ispod 9% treba stopa odrediti po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena (točka II. izreke), a za više zatraženo do glavnice od iznosa od 172.760,41 Eur, kao i za više zatraženu kamatu za period od 26. veljače 1991. do 30. studenoga 1994., kao i za više zatraženu stopu zatezne kamate tužbeni zahtjev je odbijen. Ujedno, određeno je svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

4. Povodom revizije tuženika, Vrhovni je sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev- x 990/2015-7 od 2. rujna 2014. ukinuo drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, a odbacio reviziju tuženika protiv dijela u kojem je odbijen zahtjev tužitelja, pa kako tužitelj nije podnosio reviziju protiv navedene drugostupanjske presude, prvostupanjska je presuda pravomoćna u dijelu u kojem je odbijen zahtjev, slijedom čega je predmet spora u ovom stadiju postupka, povodom žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude, zahtjev radi isplate glavnice od 25.896,93 Eur i 890,40 kn s zateznom kamatom kako je to bilo odlučeno naprijed navedenom drugostupanjskom presudom. Naime, ovaj sud odlučuje o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude budući je po prihvaćenom prijedlogu tuženika za određivanje drugog stvarno nadležnog suda, Županijski sud u Splitu zatražio od Vrhovnog suda Republike Hrvatske da u predmetu odlučuje drugi stvarno nadležni sud, zbog okolnosti zbog kojih je uvažena revizija tuženika i ukinuta drugostupanjska presuda u predmetnom dijelu, nastavno čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Rješenjem Gr1 130/2023-2 od 19. prosinca 2023. odredio ovaj sud za postupanje u predmetu.

5. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Neutemeljeno tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu u kojem je zahtjev odbijen za iznos od 16.450,00 DEM/8.410,75 EUR s zateznom kamatom jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tužitelja podnesena zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

8. Nije u pravu tužitelj ni kada prvostupanjsku presudu u predmetnom dijelu pobija zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava

9. Predmet spora je, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, zahtjev tužitelja radi isplate temeljem Sporazuma stranaka od 26. veljače 1991. o raskidu ugovora o zajedničkoj suradnji sklopljen između tužitelja i tuženika 3. srpnja 1990. koji po svojoj naravi predstavlja ugovor o ortakluku, sukladno čl. IV ugovora o raskidu kojom su stranke odredile da će dugovanje koje se utvrdi obračunom tuženici vratiti tužitelju u roku od 5 godina sa godišnjom kamatom od 9 % i to tako da će svake godine vratiti 1/5 glavnice i kamatu za tu godinu, te je zahtjev za isplatu postavljen po osnovi povrata tužiteljevih ulaganja koja je imao prije raskida ugovora koje je vršio tuženicima kako osobno tako i trećim osobama na ime ispunjenja svoje ugovorne obveze. Ujedno, u ovom stadiju postupka, imajući u vidu navedeno pod točkom 4. ovog obrazloženja, sporan je zahtjev za isplatu iznosa od 25.896,93 Eur i 890,40 kn s kamatom, dok je tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka zahtijevao isplatu glavnice od 337.890,00 DEM a nakon prestanka važenja te valute taj iznos pretvorio je u iznos od 172.760,41 EUR.

10. Prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja, u odnosu na dio za isplatu glavnice od 16.450,00 DEM/8.410,75 ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da se predmetni iznos potražuje na temelju priložene priznanice prema kojoj EV **.**.1994. potvrđuje da je PV isplatio 14. rujna 1990. iznos od 16.450,00 DEM u ime DV (tužitelja) dok su tuženici osporili da su primili taj iznos,

- da je prema iskazu VV (sina EV koji je u međuvremenu preminuo) i koji je spojio stranke radi zajedničke suradnje u odnosu na predmet ugovora o ortakluku, potpis na toj priznanici odgovara potpisu njegovog oca,

- da je tužitelj u svom stranačkom iskazu izričito naveo da "Iznos od 16.450,00 DEM koje je dao sada pokojni CV ne potražuje".

11. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanost zahtjeva u tom dijelu, zaključivši da predmetna priznanica nije valjan dokaz o tome da je tuženik primio predmetni iznos jer ne sadrži potpis tuženika, niti se činjenica primitka iznosa može dovesti u vezu s rezultatima ostalih izvedenih dokaza, pa niti iz iskaza samog tužitelja imajući u vidu naprijed utvrđeno, te kako je tužitelj dužan dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP), a što u odnosu na taj dio zahtjeva nije učinio, primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu prvostupanjskog suda da ta činjenica nije dokazana. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu jer nisu ispunjene pretpostavke za primjenu pravila o vraćanju primljenog po učincima raskida ugovora u smislu odredbe čl. 132. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91796, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) u vezi čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima (Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalj: ZOO/05) sukladno i odredbi čl. IV. Sporazuma o raskidu predmetnog ugovora o ortakluku.

12. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, u predmetnom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

13. Međutim, osnovano tužitelj ukazuje u žalbi da je odbijanjem zahtjeva u preostalom dijelu, prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer je dijelom pogrešno ocijenio priložene isprave, a dijelom prema ocjeni ovog suda, iz pravilno utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o tome da su tuženici isplatom 350.000,00 DEM preplatili tužitelja u razjašnjenju spornog pravnog odnosa na temelju kojeg zaključka je ocijenio neosnovanost i predmetnog dijela zahtjeva.

14. Naime, prema razlozima prvostupanjske presude, što je sukladno i podacima predmeta, u postupku je nesporno,:

- da su stranke 21. travnja 1990. sklopile ugovor o zajmu kojim se tužitelj kao zajmodavac obvezuje tuženiku i njegovom predniku dati zajam od 1.239.000,00 din u protuvrijednosti od 177.00,00 DEM, te da je tužitelj pri sklapanju ugovora temeljem punomoći bio zastupan po VV,

- da je toč. 1. određeno da se zajam daje u svrhu izrade dokumentacije te vođenja postupka radi ishođenja odobrenja za izgradnju objekta privatnog poduzeća TC TENIS STOBREČ kojega stranke namjeravaju osnovati, a tuženik se obvezao da će po ishođenju potrebnih dozvola u roku od 30 dana pozvati tužitelja na dogovor o eventualnom osnivanju zajedničkog poduzeća, te određeno da će se za slučaj osnivanja zajedničkog poduzeća zajam unijeti kao ulog zajmodavca,

- da su tužitelj i tuženik 3. srpnja 1990. sklopili ugovor, koji je pravilno ocijenjen kao ugovor o ortakluku, kojim se obvezuju na osnivanje poduzeće pod nazivom T.C. TENIS-Stobreč d.o.o. s jednakim udjelima, s tim da se tuženik obvezao unijeti zemljište pobliže opisano odredbom čl. 1. u protuvrijednosti od 970.000 DEM, dok se tužitelj obvezao unijeti novčani iznos od 970.000,00 DEM, uz utvrđenje da je tužitelj na ime svoga uloga već unio iznos od 139.000,00 DEM čime mu je ostala obveza unosa iznosa od 831.000,00 DEM,

- da je čl. III. Ugovora određeno kako su stranke suglasne da je tužitelj za do sada isplaćene obveze prema izvođačima radova i kupnje zemljišta ukupno utrošio protuvrijednost od 139.000,00 DEM, a čl. IV. da je tužitelj dao IV pozajmicu u protuvrijednosti od 177.000 DEM prema ugovoru o zajmu od 21. travnja 1990.,

- da su stranke sklopile Sporazum 26. veljače 1991. kojim raskidaju ugovor od 3. srpnja 1990. i istim raskidom rješavaju svoje međusobne odnose vezane za dotadašnja ulaganja u izgradnju teniskih terena, određujući da se vrate sva ulaganja tužitelja kako oni iznosi koje je dao tuženicima osobno tako i oni novčani iznosi koja je kao plaćanja vršio trećim osobama na ime ispunjenja svoje obveze, a ugovor je sporazumno raskinut kako bi prestala prava i obveze tužitelja u vezi ugovora o ortakluku kako to prvostupanjski sud utvrđuje u razlozima presude navodeći iskaze tužitelja i prednika tuženika HV prema kojima su se dogovorili da tužitelj izađe iz posla a tuženici da će mu vratiti uloženo odnosno ono što je uplatio kako tuženicima tako i trećim osobama na ime svojih obveza po ugovoru,

- da je čl. I. Sporazuma utvrđeno da su stranke sklopile naprijed navedeni Ugovor o zajmu o pozajmici koju je tužitelj dao IV i PV temeljem kojeg je osnovana i upisana hipoteka na navedenim kat. čest. u vlasništvu tuženika u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] u korist tužitelja radi osiguranja potraživanja,

- da je čl. III Sporazuma o raskidu utvrđeno i da su tuženici prije sklapanja sporazuma isplatili tužitelju iznos od 350.000,00 DEM na ime povrata dijela uloženih sredstava a da će se stanje duga utvrditi obračunom, dok je čl. IV određeno da će dugovanje koje se utvrdi obračunom tuženici vratiti tužitelju u roku od 5 godina sa godišnjom kamatom od 9 % i to tako da će svake godine vratiti 1/5 glavnice i kamatu za tu godinu, koju činjenicu prvostupanjski sud utvrđuje kao nespornu ističući u razlozima presude kako stranke na dan sklapanja tog sporazuma nisu znale koliko je točno tužitelj uložio te da je iznos od 350.000,00 DEM kojeg su tuženici platili tužitelju paušalan, dok suglasni predmetni obračun do podnošenja tužbe nije napravljen jer se stranke nisu mogle suglasiti o visini duga,

- da je istim čl. IV. Sporazuma dalje određeno i da će prednik tuženika vratiti tužitelju pozajmicu od 177.000,00 DEM prema naprijed navedenom Ugovoru o zajmu,

- da su tuženici TV i IV u svim poslovima s tužiteljem nastupali zajednički, bez obzira da li su u pojedinom sporazumu naznačena obojica ili samo jedan od njih, a Sporazumom od 26. veljače 1991. ugovoreno je da su njihove obveze prema tužitelju solidarne,

- da je TV u ovom postupku sudjelovao kao prvo tuženik, a IV kao drugotuženik, te da je TV tijekom trajanja ovog postupka preminuo a drugotuženik kao njegov zakonski nasljednik (sin) preuzeo postupak iza njegove smrti,

- da je tužitelj, pored iznosa koje je uplaćivao tuženicima, na ime svoje ugovorne obveze isplaćivao određene novčane iznose i trećim osobama odnosno poduzećima Sporting, Dalekovod i Tenenig, što prvostupanjski sud pravilno utvrđuje na temelju iskaza tužitelja i tuženika, te iskaza svjedoka VV, GV i ĐV.

15. Sukladno naprijed utvrđenom, nedvojbeno je da su stranke ugovorom od 3. srpnja 1990. suglasno utvrdile da je tužitelj za do tada isplaćene obveze prema ugovoru o ortakluku ukupno utrošio protuvrijednost od 139.000,00 DEM, kao i da je tužitelj dao pozajmicu u protuvrijednosti od 177.000,00 DEM prema Ugovoru o zajmu od 21. travnja 1990., pa protivno ocjeni prvostupanjskog suda predmetni ugovor, kao niti Sporazum od 21. veljače 1991. nije bilo nužno tumačiti jer iz njihovog sadržaja jasno proizlaze predmetne odlučne činjenice utvrđene suglasnošću stranaka, pa je nedvojbeno da u iznosu od 139.000,00 DEM nije uračunat dio zajma od 177.000,00 DEM, jer se radilo o izvršenju tužiteljeve obveze po ugovoru o ortakluku, glede čega su po samom ugovoru jasno razgraničeni iznosi na ime djelomičnog ispunjenja ugovora (čl. III.) od danog zajma (čl. IV.). Da je tomu tako proizlazi i izričite odredbe čl. IV. Sporazuma od 21. veljače 1991. kojom stranke određuju da će tuženik vratiti tužitelju pozajmicu od 177.000,00 DEM prema naprijed navedenom Ugovoru o zajmu, slijedom čega je očigledno da ugovorne strane navedena dva iznosa odvojeno utvrđuju, i to jedan na ime izvršenih ulaganja (izvršenja ugovora o ortakluku) a drugi na ime zajma koji je sklopljen u svrhu unosa tog iznosa u ugovor o ortakluku,

16. Kako iz predmetnog Sporazuma jasno proizlazi, a kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud, da stranke raskidaju ugovor od 3. srpnja 1990. te da svoje odnose uređuju uz suglasnu tvrdnju da su tuženici isplatili tužitelju iznos od 350.000,00 DEM na ime povrata dijela uloženih sredstava, ali da će stranke izvršiti dodatni obračun kojim će utvrditi stanje duga, te o tome sačiniti pisanu ispravu, a dugovanje koje se utvrdi obračunom će tuženici vratiti tužitelju u roku od 5 godina s godišnjom kamatom od 9% i to tako da će svake godine vratiti 1/5 glavnice i kamatu za tu godinu, time jasno proizlazi da predmetni iznos kojeg su tuženici platili tužitelju ne predstavlja ukupan iznos kojeg je tužitelj uložio na ime ispunjenja svoje ugovorne obveze, već samo dio, jer u vrijeme Sporazuma nisu imali točne podatke o preostalo danom, pa je taj iznos od 350.000,00 DEM, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud paušalno naznačen.

17. Time su stranke jasno odredile učinke raskida ugovora o ortakluku što je sukladno i odredbi čl. 132. st. 2. ZOO/91 koja propisuje da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

18. Slijedom navedenog, a polazeći od toga da ugovor obvezuje ugovorne strane (čl. 148. st. 1. ZOO/91), neprijeporno je kako su stranke zaključivši ugovor 3. srpnja 1990. i Sporazum od 21. veljače 1991. koji ima i elemente obnove (novacije) u smislu čl. 348. ZOO/91, jasno izrazile svoju pravu volju pa je i tuženik svojim nespornim potpisom priznao da mu je tužitelj pozajmio iznos od 177.000,00 DEM u svrhu pripremnih radova za očekivano buduće sklapanje ugovora o ortakluku koji se unosi kao ulog zajmodavca, kao i da je tužitelj uložio u tuženikovo poslovanje 139.000,00 DEM, odnosno ukupno 316.000,00 DEM.

19. Kako se kraj tako jasnih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud neosnovano upuštao u ocjenu koliko je tužitelj ukupno uplatio tuženiku, između ostalog određivanjem i financijskog vještačenja koje je obavljeno pregledom priloženih isprava, pogrešno je zaključio kako je tužitelj po osnovi zajma i izvršenja ugovorne obveze po ugovoru o ortakluku tuženiku predao iznos od 263.200,00 što predstavlja obvezu tuženika na vraćanje, pa kako su tuženici nesporno isplatili tužitelju iznos od 350.000,00 DEM, pogrešno zaključuje kako je tuženik u potpunosti podmirio dug tužitelju odnosno i preplatio tužitelja (očigledno za iznos od 86.800,00 DEM), pri tome ne cijeneći pravilno ne samo sadržaj navedenih ugovornih odredbi već i iskaz prednika tuženika (HV), kako to tužitelj osnovano ukazuje u žalbi, koji je jasno iskazao kako je moguće po njegovoj procjeni da dug prema tužitelju iznosi oko 90.000,00 DEM, dakle samim time priznaje da ne samo da tužitelj nije preplaćen u razrješenju spornog ugovornog odnosa već i da su tuženici dužni tužitelju kako to i proizlazi iz odredbe čl. III. Sporazuma od 21. veljače 1991.

20. Sukladno navedenom, valjalo je smatrati utvrđenim kako je tužitelj do raskida ugovora (21. veljače 1991.) ukupno predao tuženiku iznos od 316.000,00 DEM.

21. Nadalje prema utvrđenjima i pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda, kao vjerodostojne isprave o plaćanju od strane tužitelja trećim osobama (izvođačima radova) na ime ispunjenja svoje ugovorne obveze do raskida ugovora, koje su se tuženici obvezali isplatiti tužitelju prema čl. III. Sporazuma, prvostupanjski sud pravilno prihvaća vjerodostojnima potvrde o predaji i primitku od strane prednika tuženika novčanih iznosa od: 11. svibnja 1990. na iznos od 22.000,00 DEM, 24. srpnja 1990. na iznos od 40.200,00 DEM, i od 5. rujna 1990. na iznos 6.000,00 DEM, odnosno ukupno 68.200,00 DEM.

22. Stoga je neprijeporno, imajući u vidu raniji ukupni iznos od 316.000,00 DEM (177.000,00 DEM po osnovi zajma koji je dan u svrhu priprema za izgradnju teniskih terena i 139.000,00 po osnovi ulaganja po ugovoru o ortakluku) te predani iznos od 68.200,00 DEM, činjenicu da je tuženik tužitelju platio iznos od 350.000,00 DEM, tražbina tužitelja prema tuženiku iznosi 34.200,00 DEM do 28. veljače 2002. a nakon prestanka važenja te valute 1. ožujka 2002. 17.486,18 EUR u kunskoj protuvrijednosti sve do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. (uvođenjem nove domaće valute u EUR) u toj valuti do dana isplate.

23. Naime, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud između stranaka je ugovorena valutna klauzula što je bilo dopušteno u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, pa je tuženik obvezan vratiti tužitelju primljene iznose s kamatom na naprijed navedeni način.

24. Nadalje, iz utvrđenja prvostupanjskog suda dalje proizlazi kako je od 3. srpnja 1990. do raskida ugovora, tužitelj uplatio poduzeću Sporting u ispunjenju svoje ugovorne obveze prema tuženicima dana 13. rujna 1990. iznos od tadašnjih 70 kuna, zatim 11. listopada 1990. polovicu svote od tadašnjih 140 kuna, odnosno 70 kuna, 16. listopada 1990. iznos od 210 kuna, 26. listopada 1990. iznos od tadašnjih 140 kuna, te 8. studenog 1990. iznos od 140 kuna, te 25. srpnja 1990. iznos od tadašnjih 68 kuna i 19. srpnja 1990. iznos od tadašnjih 70 kuna (poduzeću Tenening) kao i 25. srpnja 1990. iznos od 122,40 kuna Dalekovod Zagreb, slijedom čega je tužitelj trećim osobama na ime ispunjenja svoje ugovorne obveze ukupno uplatio iznos od 890,40 kuna, pravilno ocjenjujući i kako stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu (jer i prema iskazu svjedoka ugovoreno je i vršeno plaćanje u tadašnjim dinarima) bez ugovaranja valutne klauzule.

25. Stoga je do 31. prosinca 2007. na kunsku protuvrijednost i od 17.486,18 EUR prema srednjem tečaju HNB valjalo priznati deviznu kamatu na iznos od 16.450,00 DEM od zakašnjenja do 28. veljače 2002. odnosno do postojanja te valute, a od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2005. kamatu na štedne uloge po viđenju na EUR u navedenom iznosu. Od 1. siječnja 2006., u smislu odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05 valjalo je postupajući u okviru zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP) priznati tužitelju zahtijevanu kamatu od 9% godišnje, time da u slučaju eventualnog smanjenja te stope, sukladno čl. 29. ZOO/05 od dana tog smanjenja trebalo je priznati zakonsku zateznu kamatu, a ne kamatu od 9% godišnje za koju tužitelj neosnovano smatra da mu pripada kao ugovorena.

26. Jednako tako, glede iznosa od 890,40 kuna kojeg je tuženik u obvezi platiti tužitelju u smislu odredbe članka 307. ZOO/9 prema kojoj se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana tuženikova zakašnjenja u plaćanju, pa kako je sud vezan tužbenim zahtjevom u smislu naprijed navedenog, tužitelju je priznata zahtijevana kamata od 9% godišnje od dana zakašnjenja (30. studenoga 1994.), time da u slučaju smanjenja te stope primjenom čl. 29. ZOO/05 tužitelju pripada zakonska zatezna kamata po stopi iz st. 2. istog čl. 29. ZOO/05, a ne kamata od 9% godišnje što je sukladno i predmetu spora u ovom stadiju postupka.

27. Zbog svega navedenog, jer je ostvaren istaknuti žalbeni razlog, osnovanu žalbu tužitelja valjalo je prihvatiti, u predmetnom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu te temeljem odredbe čl. 373. toč. 1. i 2. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

28. S obzirom na djelomičnu preinaku prvostupanjske presude valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

29. Tužitelj je djelomično uspio u ovom postupku u kojem je tuženik osporavao u cijelosti osnovu i visinu svoje obveze, pa polazeći od toga da je tužitelj uspio u osnovu 100% a u visini od 10%, time se ukupan uspjeh tužitelja utvrđuje s 55% (100+10/2), pa kako je neuspjeh tužitelja u preostalom dijelu od 45% istodobno uspjeh tuženika, time su obje stranke u postupku djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima, nastavno čemu je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP.

U Šibeniku 6. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić