Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-741/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZIL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije Belišće, V. Nazora 42), zastupane po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, M. P. Katančića 16, protiv tuženice BC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima - odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-1159/2019-36 od 25. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženice BC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-1159/2019-36 od 25. lipnja 2024. u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, te u dijelu pod toč. IV. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici ZI Turohan parnični trošak u iznosu od 2.384,90 EUR, u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-1159/2019-36 od 25. lipnja 2024. u dijelu pod toč. IV., kojim je naloženo tuženici BC naknaditi tužiteljici ZIL parnični trošak preko iznosa od 2.384,90 EUR do iznosa od 2.884,90 EUR, odnosno za iznos od 500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i sudi na način da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 3204773930/05 koji su tužiteljica ZIL i tuženik BC [adresa] sklopili 20. prosinca 2005. na iznos od 30.800,00 CHF, a koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženika.

II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF.

III. N a l a ž e s e tuženiku BC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ZIL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati ukupan novčani iznos od 2.768,59 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje računajući od 01. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta zatri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.884,90 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dana donošenja presude, tj. 25. lipnja 2024. do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 € o d b i j a."

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, te u dosuđujućem dijelu pod toč. IV. izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te tuženici naknadi parnični trošak zajedno s troškovima sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je tužitelj imao pravo izbora i to prihvatiti konverziju CHF kredita u EUR kredit ili neprihvatiti pa ostati u režimu ugovora o CHF kreditu. Sud prvog stupnja propustio je uzeti u obzir odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojima je reguliran institut konverzije, zatim da je tužiteljica raniju pravnu osnovu, s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom zamijenila posve novom pravnom osnovom, da se sama konverzija provodila u više koraka i klijenta stavljala u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzreo kredit u EUR. Stoga je dosuđivanjem iznosa iz toč. III. izreke presude sud prvog stupnja samoinicijativno i protupravno izvršio konverziju, bez uporišta u zakonskim odredbama, te je povrijedio odredbu čl. 502.n Zakona o parničnom postupku, kao i onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istoga Zakona, budući da je presuda nerazumljiva kako u pogledu deklaratornog tako i u pogledu kondemnatornog dijela. Obrazloženje presude u pobijanom dijelu svodi se na popisivanju dokumentacije u koju je sud izvršio uvid te na reproduciranje članaka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dok je u potpunosti izostalo obrazloženje o tome koje je činjenice utvrđivao za konkretnog tužitelja. Nadalje, ističe kako pravomoćnost presude iz kolektivnog spora u pogledu novčane tražbine s osnove načina promjene kamatne stope i CHF valutne klauzule iz nekonvertiranih CHF kredita nemaju nikakav utjecaj na pitanje početka tijeka i nastupa zastare iz CHF ugovora o kreditu konvertiranog u EUR kredit. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. Zakona o parničnom postupku, budući da tužbom nije obuhvaćen založni dužnik, kao stranka ugovora, s tim da su potpisnici ugovora jedinstveni suparničari, a ujedno i nužni kada je riječ o utvrđenju ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti. Ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12., kao i ona iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. Zakona o parničnom postupku, budući da sud prvog stupnja ne donosi rješenje kojim bi odlučio o preinaci tužbe te to čini tek u presudi, pa je time prekoračio tužbeni zahtjev. Ne postoji niti jedan objektivan razlog zbog kojeg tužitelj nije mogao do zaključenja prethodnog postupka postaviti tužbeni zahtjev za isplatu kao u podnesku od 5. veljače 2024. Sud prvog stupnja počinio je i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, budući da je na tužiteljici bio teret dokaza da se utvrđenja iz kolektivnog spora doista mogu i trebaju primijeniti i na nju, a osim toga iz samog ugovora o kreditu ne može se utvrditi potrošačko svojstvo. Ukazuje i na čl. 260. Zakona o parničnom postupku prema kojem je vještak dužan svoj nalaz i mišljenje iznijeti usmeno što je u konkretnom slučaju izostalo. S obzirom da tužiteljica nije dokazala osnovne pretpostavke pravne zaštite koju traži sud prvog stupnja bio je dužan primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da korisnik kredita i založni dužnik nemaju položaj jedinstvenih suparničara te se ne smatraju kao jedna parnična stranka, zbog čega nije ni postojala obveza suda prvog stupnja da u smislu čl. 109. navedenog Zakona pozove tužiteljicu na ispravak i dopunu tužbe.

6. U smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), iznimno od odredbe stavka 1. članka 190., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

6.1. U konkretnom slučaju tužiteljica je točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi saznala nakon provođenja financijskog vještačenja, pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku, slijedom čega je pravilo sud prvog stupnja prihvatio preinaku.

7. Tuženica u žalbi ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjene pred sudom prvog stupnja.

7.1. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njezinu postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, što u konkretnome nije slučaj, budući da je sud prvog stupnja odluku donio na temelju izvedenih dokaza u postupku.

8. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. ZPP, budući da okolnost da vještak nije pozvan na raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenje nije bitna povreda odredaba parničnog postupka kada stranke nisu imale primjedbi ni pitanja u vezi s nalazom i mišljenjem koji je on pismeno podnio.

8.1. U konkretnom slučaju vještak je povodom iznesenih prigovora na vještačenje i tužiteljice i tuženice svoj nalaz i mišljenje dopunio pismenim putem, a nakon čega tuženica nije imala primjedbi osim na matematički izračun, te nije predlagala izvođenje novog vještačenja.

9. Pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c i 502.n ZPP, na koje također ukazuje tuženica, jer se sud prvog stupnja pravilno u obrazloženju pobijane presude pozvao na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u kolektivnom sporu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

11. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

12. Sud prvog stupnja ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjenja pred sudom prvog stupnja, budući da donošenjem pobijane presude nije prekoračen tužbeni zahtjev.

13. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog 20. prosinca 2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao kreditora, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica kredita vezana uz CHF, kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženica kao posljedicu ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, te razliku nastalu zbog primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 2.768,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 1. listopada 2015. pa do isplate.

14. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne. Smatra da dodatkom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te da zamijenjene ugovorne odredbe definiraju ugovoreni odnos za ubuduće.

15. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16. Tužiteljica je predmetnu tužbu podnijela 11. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

17. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope prednica tuženice mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

18. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženica, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno je i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama ZZP/07, te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

21. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

22. Pravilno pri tome sud prvog stupnja smatra neosnovanim navode tuženice da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim odredbama, odnosno da su joj objašnjene pravne posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ugovaranje promjenjive kamatne stope i odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se na takav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz takav način ugovaranja kamatne stope i uz valutnu klauzulu u CHF. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužiteljica, nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.

23. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužiteljica sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za adaptaciju nekretnine, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnice kredita.

24. U odnosu na prigovor tuženice u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Suda Europske unije. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Z od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

25. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

27. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

28. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

29. Isto tako, kondemnatorni dio pobijane presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

30. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i uspostavljena ravnoteža između stranaka.

31. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Z protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

32. Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33. Treba ukazati i na recentnu odluku Suda Europske unije u predmetu broj C-19/20 i34koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

34. Dakle, iako tuženica u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužiteljice utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženica neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužiteljice na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.

35. U odnosu na navode žalbe kako sud prvog stupnja svojom odlukom nije obuhvatio razdoblja otplate kredita kada je tečaj CHF padao, valja ukazati na stajalište proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na sjednici od 18. prosinca 2023. prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, kao što je u konkretnome slučaj, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita.

36. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, je utvrđeno da je tužiteljica zbog promjenjive kamatne stope tijekom otplate kredita te na ime razlike zbog promjene tečaja preplatila iznos od 2.768,59 EUR (koji iznos je umanjen za iznos preplate obrčunat u konverziji) pa joj je taj iznos valjalo dosuditi zajedno sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.

37. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

38. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu,odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

39. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke.

41. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

42. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja tužiteljici za sastav podnesaka od 15. travnja 2024. i 19. travnja 2024. priznao nagradu u punom iznosu, budući da tužiteljici po Tar.br. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) pripada nagrada od 25% od punog iznosa, odnosno 25 bodova za svaki, s obzirom da se ne radi o obrazloženim podnescima, već je istima samo uređen tužbeni zahtjev, kao i nagradu za sastav podneska od 24. srpnja 2024., koja je ne pripada, jer takvog podneska nema u spisu. Stoga je nagradu tužiteljici valjalo umanjiti za iznos od 500,00 EUR.

42.1. Neosnovano tuženica u žalbi osporava nagradu priznatu tužiteljici za ostale radnje, budući da istu za zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika pripada puna nagrada za ročišta od 1. prosinca 2020., 8. ožujka 2021., 14. travnja 2021. i 23. svibnja 2024., jer se radi o pripremnim ročištima i ročištima za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari. Također, tužiteljicu pripada i nagrada za pristup na objavu presude po Tar.br. 9. toč. 3. Tarife, kao i pravo na sudsku pristojbu na tužbu, koja je plaćena (l.s. 15).

43. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I., II i III. izreke, te u dijelu pod toč. IV. izreke za iznos od 2.384,90 EUR, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. IV. izreke preko iznosa od 2.384,90 EUR i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

44. U ne pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke, kojim je tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijena, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

45. Tuženici nije priznat trošak na ime sastava žalbe, budući je sa istom uspjela samo u pogledu sporednog zahtjeva i to u neznatnom dijelu.

Zadar, 6. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin