Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1693/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nikolini Mijolović Jakšetić odvjetnici iz Rijeke, Trg Ivana Koblera 2, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Lopašićeva 6 i drugi, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1765/2019-29 od 14. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1765/2019-29 od 14. siječnja 2025. u točkama I, II, III, IV, V, VII, VIII i IX izreke.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjske presude glasi:
"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita], solemniziran kod javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod posl. br. OV-8175/2007 koji su dana 11. travnja 2007. godine sklopili tužitelj DO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, (čiji je OIB: 23057039320), kao Banka sadržane u čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredba sadržana u čl. 8. u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.”
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju NO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati na ime preplaćene kamate iznos od 1.834,43 € (slovima: jedna tisuća osamsto trideset i četiri eura te četrdeset i tri centa) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na:
– na iznos od 28,58 €, počam od 02.02.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 28,94 €, počam od 02.03.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 29,30 €, počam od 02.04.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 28,45 € počam od 03.05.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 28,21 €, počam od 02.06.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 28,47 €, počam od 02.07.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 27,96 €, počam od 02.08.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 28,07 €, počam od 02.09.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 28,57 €, počam od 02.10.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 30,94 €, počam od 02.11.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 29,12 €, počam od 02.12.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 31,26 €, počam od 02.01.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 31,39 €, počam od 02.02.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 31,52 €, počam od 02.03.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 31,11 €, počam od 02.04.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 52,63 €, počam od 02.05.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 51,87 €, počam od 02.06.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 51,14 €, počam od 02.07.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 51,34 €, počam od 02.08.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 51,97 €, počam od 02.09.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 51,35 €, počam od 02.10.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 51,28 €, počam od 02.11.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 52,01 €, počam od 02.12.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 52,60 €, počam od 02.01.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 53,37 €, počam od 02.02.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 53,17 €, počam od 02.03.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 54,50 €, počam od 02.04.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 51,21 €, počam od 02.05.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 54,52 €, počam od 02.06.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 58,06 €, počam od 02.07.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 57,26 €, počam od 02.08.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 60,14 €, počam od 02.09.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 58,70 €, počam od 02.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 40,84 €, počam od 02.11.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 43,46 €, počam od 02.12.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 44,78 €, počam od 02.01.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 43,77 €, počam od 02.02.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 44,07 €, počam od 02.03.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 43,22 €, počam od 02.04.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 43,31 €, počam od 02.05.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,62 €, počam od 02.06.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,85 €, počam od 02.07.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 25,39 €, počam od 02.08.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 25,17 €, počam od 02.09.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,94 €, počam od 02.10.2011. godine pa do isplate,
od 02.02.2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o [broj kredita], solemniziran kod javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod posl. br. OV-8175/2007 koji su dana 11. travnja 2007. godine sklopili tužitelj DO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, (čiji je OIB: 23057039320), kao Banka sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja” IV. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja NO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) prema tuženiku Erste & Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) radi isplate novčanog iznosa od 7.690,44 € (slovima: sedam tisuća šesto devedeset eura te četrdeset i četiri centa), zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te tekućim kako slijedi:
– na iznos od 3,59 €, počam od 02.03.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 7,60 €, počam od 02.04.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 26,24 €, počam od 02.11.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 6,01 €, počam od 02.12.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 29,97 €, počam od 02.01.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 31,49 €, počam od 02.02.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 31,27 €, počam od 02.03.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 1,30 €, počam od 22.03.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 28,43 €, počam od 02.04.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,02 €, počam od 22.04.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,97 €, počam od 02.05.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 3,62 €, počam od 16.05.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 22,92 €, počam od 02.06.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,20 €, počam od 02.07.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,50 €, počam od 02.08.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,71 €, počam od 02.09.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,62 €, počam od 02.10.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,21 €, počam od 02.11.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 24,08 €, počam od 02.12.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 27,98 €, počam od 02.01.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 32,23 €, počam od 02.02.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,84 €, počam od 23.02.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 30,73 €, počam od 02.03.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 1,33 €, počam od 23.03.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 40,55 €, počam od 02.04.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,08 €, počam od 22.04.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 38,28 €, počam od 02.05.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,51 €, počam od 22.05.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 40,82 €, počam od 02.06.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 61,22 €, počam od 02.07.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 2,83 €, počam od 17.07.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 57,48 €, počam od 02.08.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 1,55 €, počam od 17.08.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 71,29 €, počam od 02.09.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 6,22 €, počam od 22.09.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 65,95 €, počam od 02.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 2,66 €, počam od 22.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 60,90 €, počam od 02.11.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 85,38 €, počam od 02.12.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 97,87 €, počam od 02.01.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 88,53 €, počam od 02.02.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 91,41 €, počam od 02.03.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 83,59 €, počam od 02.04.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 84,46 €, počam od 02.05.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 110,23 €, počam od 02.06.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,37 €, počam od 02.07.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 142,89 €, počam od 02.08.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 138,86 €, počam od 02.09.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,48 €, počam od 02.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,53 €, počam od 02.11.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,96 €, počam od 02.12.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 120,78 €, počam od 02.01.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 127,28 €, počam od 02.02.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 127,43 €, počam od 02.03.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,37 €, počam od 02.04.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 124,71 €, počam od 02.05.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 127,21 €, počam od 02.06.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 124,83 €, počam od 02.07.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 125,01 €, počam od 02.08.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 122,72 €, počam od 02.09.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 118,19 €, počam od 02.10.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,41 €, počam od 02.11.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 124,89 €, počam od 02.12.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 125,01 €, počam od 02.01.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 117,46 €, počam od 02.02.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 122,32 €, počam od 02.03.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,63 €, počam od 02.04.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 120,72 €, počam od 02.05.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 112,54 €, počam od 02.06.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 109,31 €, počam od 02.07.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,40 €, počam od 02.08.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,16 €, počam od 02.09.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 129,83 €, počam od 02.10.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 125,06 €, počam od 02.11.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 126,43 €, počam od 02.12.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 126,63 €, počam od 02.01.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 146,79 €, počam od 02.02.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 113,39 €, počam od 02.03.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 111,12 €, počam od 02.04.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 109,34 €, počam od 02.05.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 109,01 €, počam od 02.06.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 109,42 €, počam od 02.07.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 111,89 €, počam od 02.08.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,53 €, počam od 02.09.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,28 €, počam od 02.10.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 115,15 €, počam od 02.11.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,78 €, počam od 02.12.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 115,53 €, počam od 02.01.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 150,74 €, počam od 02.02.2015 godine pa do isplate,
– na iznos od 121,96 €, počam od 02.03.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 110,39 €, počam od 02.04.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,77 €, počam od 02.05.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,84 €, počam od 02.06.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,82 €, počam od 02.07.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,83 €, počam od 02.08.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,77 €, počam od 02.09.2015. godine pa do isplate,
od 02.03.2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, (čiji je OIB: 23057039320) da tužitelju NO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 3.134,19 € (slovima: tri tisuće sto trideset i četiri eura te devetnaest centi) na ime razlike nastale prilikom konverzije kredita zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Utvrđuje se da postoji potraživanje Erste & Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) prema tužitelju NO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) radi isplate iznosa od 45,51 € (slovima: četrdeset i pet eura te pedeset i jedan cent), zbog potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te tekućim kako slijedi:
- 1,75 € od 02.11.2011. do isplate,
- 1,74 € od 02.12.2011. do isplate,
- 1,75 € od 02.01.2012. do isplate,
- 1,75 € od 02.02.2012. do isplate,
- 1,75 € od 02.03.2012. do isplate,
- 1,75 € od 02.04.2012. do isplate,
- 1,75 € od 02.05.2012. do isplate,
- 1,75 € od 02.06.2012. do isplate,
- 1,75 € od 02.07.2012. do isplate,
- 1,75 € od 02.08.2012. do isplate,
- 1,75 € od 02.09.2012. do isplate,
- 1,76 € od 02.10.2012. do isplate,
- 1,76 € od 02.11.2012. do isplate,
- 1,76 € od 02.12.2012. do isplate,
- 1,76 € od 02.01.2013. do isplate,
- 1,76 € od 02.02.2013. do isplate,
- 1,76 € od 02.03.2013. do isplate,
- 1,76 € od 02.04.2013. do isplate,
- 1,76 € od 02.05.2013. do isplate,
- 1,76 € od 02.06.2013. do isplate,
- 1,77 € od 02.07.2013. do isplate,
- 1,77 € od 02.08.2013. do isplate,
- 1,75 € od 02.09.2013. do isplate,
- 1,68 € od 02.10.2013. do isplate,
- 1,76 € od 02.11.2013. do isplate,
- 1,7 € od 02.12.2013. do isplate,
od 02.11.2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje Erste & Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) prema tužitelju NO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) radi isplate iznosa od 1.593,60 € (slovima: jedna tisuća petsto devedeset i tri eura te šezdeset centi), zbog potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te tekućim kako slijedi:
- 1,76 € od 02.01.2014. do isplate,
- 80,60 € od 02.02.2014. do isplate,
- 80,40 € od 02.03.2014. do isplate,
- 80,24 € od 02.04.2014. do isplate,
- 80,23 € od 02.05.2014. do isplate,
- 80,08 € od 02.06.2014. do isplate,
- 80,06 € od 02.07.2014. do isplate,
- 79,96 € od02.08.2014. do isplate,
- 79,87 € od 02.09.2014. do isplate,
- 79,78 € od 02.10.2014. do isplate,
- 79,62 € od 02.11.2014. do isplate,
- 79,60 € od 02.12.2014. do isplate,
- 79,45 € od 02.01.2015. do isplate,
- 79,42 € od 02.02.2015. do isplate,
- 79,22 € od 02.03.2015. do isplate,
- 79,12 € od 02.04.2015. do isplate,
- 79,02 € od 02.05.2015. do isplate,
- 78,94 € od 02.06.2015. do isplate,
- 78,84 € od 02.07.2015. do isplate,
- 78,75 € od 02.08.2015. do isplate,
- 78,64 € od 02.09.2015. do isplate,
od 02.01.2014. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VIII. Međusobno se prebijaju utvrđene tražbine tužitelja NO iz [adresa],
[adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz točke IV. izreke ove presude i utvrđene tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) iz točke VI. izreke ove presude te se nalaže tuženiku Erste & Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) da isplati tužitelju NO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) novčani iznos od 7.644,93 € (slovima: sedam tisuća šesto četrdeset i četiri eura te devedeset i tri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:
– na iznos od 3,59 €, počam od 02.03.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 7,60 €, počam od 02.04.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 26,24 €, počam od 02.11.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 6,01 €, počam od 02.12.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 29,97 €, počam od 02.01.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 31,49 €, počam od 02.02.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 31,27 €, počam od 02.03.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 1,30 €, počam od 22.03.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 28,43 €, počam od 02.04.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,02 €, počam od 22.04.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,97 €, počam od 02.05.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 3,62 €, počam od 16.05.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 22,92 €, počam od 02.06.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,20 €, počam od 02.07.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,50 €, počam od 02.08.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,71 €, počam od 02.09.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,62 €, počam od 02.10.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,21 €, počam od 02.11.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 24,08 €, počam od 02.12.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 27,98 €, počam od 02.01.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 32,23 €, počam od 02.02.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,84 €, počam od 23.02.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 30,73 €, počam od 02.03.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 1,33 €, počam od 23.03.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 40,55 €, počam od 02.04.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,08 €, počam od 22.04.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 38,28 €, počam od 02.05.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,51 €, počam od 22.05.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 40,82 €, počam od 02.06.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 61,22 €, počam od 02.07.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 2,83 €, počam od 17.07.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 57,48 €, počam od 02.08.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 1,55 €, počam od 17.08.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 71,29 €, počam od 02.09.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 6,22 €, počam od 22.09.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 65,95 €, počam od 02.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 2,66 €, počam od 22.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 60,90 €, počam od 02.11.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 85,38 €, počam od 02.12.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 97,87 €, počam od 02.01.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 88,53 €, počam od 02.02.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 91,41 €, počam od 02.03.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 83,59 €, počam od 02.04.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 84,46 €, počam od 02.05.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 110,23 €, počam od 02.06.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,37 €, počam od 02.07.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 142,89 €, počam od 02.08.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 138,86 €, počam od 02.09.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,48 €, počam od 02.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,78 €, počam od 02.11.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 113,22 €, počam od 02.12.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 119,03 €, počam od 02.01.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 125,53 €, počam od 02.02.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 125,68 €, počam od 02.03.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 121,62 €, počam od 02.04.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 122,96 €, počam od 02.05.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 125,46 €, počam od 02.06.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,08 €, počam od 02.07.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,26 €, počam od 02.08.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 120,97 €, počam od 02.09.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,43 €, počam od 02.10.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 121,65 €, počam od 02.11.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,13 €, počam od 02.12.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,25 €, počam od 02.01.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 115,70 €, počam od 02.02.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 120,56 €, počam od 02.03.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 121,87 €, počam od 02.04.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 118,96 €, počam od 02.05.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 110,78 €, počam od 02.06.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 107,54 €, počam od 02.07.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 112,63 €, počam od 02.08.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 121,41 €, počam od 02.09.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 128,15 €, počam od 02.10.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,30 €, počam od 02.11.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 123,60 €, počam od 02.12.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 126,63 €, počam od 02.01.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 146,79 €, počam od 02.02.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 113,39 €, počam od 02.03.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 111,12 €, počam od 02.04.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 109,34 €, počam od 02.05.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 109,01 €, počam od 02.06.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 109,42 €, počam od 02.07.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 111,89 €, počam od 02.08.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,53 €, počam od 02.09.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 114,28 €, počam od 02.10.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 115,15 €, počam od 02.11.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,78 €, počam od 02.12.2014. godine pa do isplate,
– na iznos od 115,53 €, počam od 02.01.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 150,74 €, počam od 02.02.2015 godine pa do isplate,
– na iznos od 121,96 €, počam od 02.03.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 110,39 €, počam od 02.04.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,77 €, počam od 02.05.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,84 €, počam od 02.06.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,82 €, počam od 02.07.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,83 €, počam od 02.08.2015. godine pa do isplate,
– na iznos od 116,77 €, počam od 02.09.2015. godine pa do isplate,
od 02.03.2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IX. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A (čiji je OIB: 23057039320) da da tužitelju NO iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.056,58 € (slovima: dvije tisuće pedeset i šest eura te pedeset i osam centi) sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 14. siječnja 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj DO odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška."
2. Protiv te presude u točkama I, II, III, IV, V, VII, VIII i IX izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.
Time što je sud prvog stupnja ocijenio provedene dokaze na način koji za tuženika nije povoljan te dao obrazloženje o relevantnim činjenicama i primjeni materijalnog prava, sud prvog stupnja nije tuženika onemogućio u raspravljanju, a kako to žalbom sadržajno tuženik sugerira da je sud prvog stupnja učinio.
Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je dao obrazloženje zbog čega smatra da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora ništetne, a uvažavajući pravno relevantne činjenice vezane uz postupak pregovaranja tužitelja oko uvjeta kredita i informiranja tužitelja o svim relevantnim parametrima i metodologiji vezanim uz promjenu kamatne stope.
5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Tuženik neosnovano osporava potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri utvrdio sve pravno relevantne činjenice i na istima je utemeljio odluku te o tome dao dovoljno razloga da se prvostupanjska presuda može ispitati.
6. Sud prvog stupnja je i pravilno primijenio materijalno pravo.
6.1. U odnosu na žalbene navode tuženika da sud odluku ne može temeljiti na pravnoj stečevini Europske unije s obzirom da je ugovor sklopljen prije pristupanja Europskoj uniji, treba navesti da je obveza sudova da usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije tumači domaće pravo i spram pravnih odnosa koji su nastali prije pristupanja Europskoj uniji. Pozivanje tuženika na sudsku praksu drugih sudova pravno nije relevantno jer pravna shvaćanja dugih sudova nisu obvezujuća za ovaj sud. Isto tako, pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije kako to izlaže u žalbi, nije osnovano jer je pravna situacija u kojoj se nalaze stranke ovog spora specifična i odgovor na pravne dileme ne daje niti jedna od presuda Suda Europske unije na koje se tuženik kao argumentaciju svojih pravnih shvaćanja poziva. U ovom sporu sud treba dati svoje pravno shvaćanje o pravu tužitelja na vraćanje stečenog bez osnove uvažavajući cilj koji se propisima koji se primjenjuju treba postići.
7. Dana 10. lipnja 2019. tužitelj je podnio tužbu u kojoj tvrdi da je sklopljen Ugovor o kreditu između tuženika kao kreditora i njega kao korisnika [broj kredita] dana 11. travnja 2007. Tim Ugovorom odobren mu je kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Iznos kredita utvrđen je u čl. 2. Ugovora o kreditu u iznosu od 115.300,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a na temelju Kreditnog zahtjeva broj 5101800352 i Odluke Banke broj 200703291001601 iz čl.1. Ugovora o kreditu. Nadalje se navodi da je tuženik tužitelju isplatio kredit sukladno Ugovoru o kreditu dana 19. travnja 2007. U čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoren je rok vraćanja kredita u 360 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. Način vraćanja kredita ugovoren je u čl. 7. Ugovora o kreditu tako da je ugovorena otplata kredita u 360 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu, a kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Prvi obrok sukladno Ugovoru o kreditu dospijeva na naplatu 1. lipnja 2007. Mjesečni obrok prema Ugovoru o kreditu iznosi 543,44 CHF, a obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti, a kako je to navedeno u čl. 7. Ugovora o kreditu. Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos od 69.180,00 CHF, koji se plaća u 360 mjesečnih anuiteta po 360,88 CHF, a ostatak vrijednosni predstavlja preostali iznos glavnice od 46.120,00 CHF na koji banka obračunava mjesečnu redovnu kamatu u iznosu od 182,56 CHF. Dakle, ukupan iznos obroka iznosi 543,44 CHF (360,88 CHF + 182,56 CHF). Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula i to po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika, na dan plaćanja. Tužitelj naglašava kako je kredit sukladno odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu podignuo za - Stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Stambeni kredit za kupnju nekretnine, koji kredit je po namjeni stambeni kredit.
Tužitelj navodi da mu je tuženik ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa jedino i isključivo u valuti CHF.
Nadalje tužitelj naglašava da je sa tuženikom dana 26. siječnja 2016. zaključio Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103513411, (u nastavku: Aneks Ugovora o kreditu ili dodatak Ugovoru o kreditu), kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj smatra da konverzija nije mogla niti može osnažiti pravomoćno utvrđene ništetne odredbe koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tim više što je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. postala pravomoćna. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2686/2018 odlučeno je kako korisnici kredita u CHF koji su izvršili konverziju sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju imaju pravni interes na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno nisu izgubili pravo na podnošenje tužbe.
Nadalje, odlukom Suda Europske unije C-118/17 izričito je navedeno kako se zakonom ne mogu umanjivati prava potrošača na obeštećenje.
Do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, došlo je uslijed dva, međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora o kreditu; ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule.
Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. Člankom 7. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da je dužan tuženikuvratiti iznos kredita u 360 obroka, koji mjesečni obrok iznos iznosi 543,44 CHF i to na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznosa redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos od 69.180,00 CHF, koji se plaća u 336 mjesečnih anuiteta po 360,88 CHF, a ostatak vrijednosni predstavlja preostali iznos glavnice od 46.120,00 CHF na koji banka obračunava mjesečnu redovnu kamatu u iznosu od 182,56 CHF mjesečno. Dakle, ukupna iznos obroka iznosi 543,44 CHF (360,88 CHF + 182,56 CHF). Ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka, ili Banka, tuženik može ugovoriti otplatu preostalog iznosa kreditu u anuitetima sukladno važećim odlukama Banke. U članku 8. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosi 4,750% godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovoreno je kako se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu promjena ugovorene kamatne stope kao i način obračuna naplate vrše u skladu s važećim odlukama Banke, tuženika.
Naglašava se da u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je mimo dostavljenog otplatnog plana jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu, a uslijed čega je došlo do promjene iznosa kamate u anuitetu i obroku i porasta samog ugovorenog obroka i anuiteta.
Promjene tuženika u pogledu kamatne stope tužitelj smatra nezakonitim i nepoštenim što je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika, tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/2014 u kojem je između ostalog odbijena i revizija tuženikaprotiv presude Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povreda kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1. ranijeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09, 78/12 i 56/13. u daljem tekstu: Stari ZZP) koji odgovara čl. 106 st.1. novog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.41/14, 110/15, 14/19, u daljem tekstu Novi ZZP). Odredbom čl. 118. Novog ZZP-a. propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. Novog ZZP-a. u smislu postojanja povrede pripisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. Novog ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana takvim postupanjem tuženika. Predmetnim čl. 8. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika od 11. travnja 2007. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je ovisna o odlukama tuženika. Naglašava se da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi utvrdio je da promjenjiva kamatna stopa u predmetnom ugovoru ništetna iz razloga što banka nije u ugovoru na razumljiv način utvrdila kriterije njezine promijene, a što je sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to tužitelj smatra da ima pravo tražiti od tuženikatako preplaćeni iznos.
Tužitelj ističe da je temeljem odredbi 7. Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati iznos kredita od 115.300,00 CHF u 360 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan odobrenja žiro-računa Banke, prema srednjem tečaju za valutu Ugovora o kreditu prema tečajnoj listi Kreditora, Banke, ovdje tuženika.
U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/13), tužitelj ističe sljedeće.
Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP-a). Tužitelj se, kao što je ranije navedeno, poziva na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14 lipnja 2018. kojom je utvrđeno ništetnost odredbe kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj ističe da je on od tuženika dobio hrvatske kune i koristio je hrvatske kune! Stoga nije jasno što se štiti valutnom klauzulom. Slijedom navedenog tužitelj smatra kako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, s obzirom na ništetne odredbe za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franke CHF (valutna klauzula) i to u iznosu od 55.934,07 kn, uvećan za zakonsku zateznu kamatu prema pojedinačnom dospijeću pa do isplate, a koji iznos potražuje ovom tužbom, sve kako proizlazi iz dostavljenog izračuna.
Nadalje tužitelj smatra kako unatoč izvrsnoj konverziji zaključenjem Aneksa broj 1 Ugovor o kreditu od 26. siječnja 2016. nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz ugovora o kreditu.
Sve prethodno navedeno je potvrđeno u presudi suda Europske unije C-118/18 (Dunai protiv Erste bank Hungary Zrt).
Tužitelj smatra kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi odnosno sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.
8. Sud prvog stupnja prvostupanjsku je presudu donio iz sljedećih razloga.
8.1. Takozvani u tužbi spomenuti predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U- III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III- 4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
8.2. Prvostupanjski sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.
8.3. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene.
Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
Sud prvog stupnja naglašava da je ovo bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove.
Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
8.4. U odnosu na valutnu klauzulu sud prvog stupnja naglašava da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije.
Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka.
Kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima.
Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu.
Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno sud prvog stupnja smatra da je dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa su stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.
8.5. Prvostupanjski sud naglašava da je prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja te saslušanih svjedoka IO i KO. Iz istih proizlazi da tužitelj nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika [broj kredita] od 11. travnja 2007. kao i kasnije zaključenog Aneksa broj 1 Ugovor o kreditu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita broj: 5103513411 od 26. siječnja 2016. budući je tuženik uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tih ugovora je bila samo za tužitelja iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.
9. Ova utvrđenja i ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski.
U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da tužitelj nije bio potpuno i pravilno informiran i da mu je dana mogućnost pregovaranja neosnovani su jer suprotno proizlazi kako iz iskaza tužitelja tako i iz rezultata prethodno spomenutog spora koji je pokrenula Udruga Potrošač, dok suprotno tuženik nije s uspjehom dokazao. Okolnost da je tuženik temeljem određenih parametara i metodologije mijenjao sadržaj prava i obveza tužitelja ne znači da je to i tužitelju bilo pojašnjeno ili omogućeno da pregovara. Gramatički jasna odredba ne znači i da je tužitelj mogao shvatiti stvarno značenje ugovorne odredbe u okolnostima koje su prethodno opisane.
10. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno navodi da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. (Narodne novine br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer usvajajuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.
11. Nadalje, u ovoj parnici tuženik, na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika [broj kredita] od 11. travnja 2007. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika
12. Pravilno sud prvog stupnja navodi da iz sadržaja Ugovora o kreditu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika [broj kredita] od 11. travnja 2007. te kasnije zaključenog Aneksa broj 1 Ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja broj: 5103513411 od 26. siječnja 2016. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja te njegove supruge KO. Naime iz njihovih iskaza razvidno je da kredit je podignut za kupnju stana koji nije korišten u neke poslovne svrhe.
13. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da je ništetna ugovorna odredba kada tuženik jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala.
Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. No, ovdje nije riječ o takvoj situaciji jer kamatna stopa je određena.
14. I prigovor zastare sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim.
14.1. Prema čl. 214. st. 1.-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 te u daljnjem tekstu: ZOO) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
14.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Pž- 7129/2013 presudu je donio 13. lipnja 2014. te je tada pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05).
14.3. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023.
14.4. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 31. siječnja 2022. Zauzeto je još i pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi:
„...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
14.5. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 10. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, treba primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Iz navedenih razloga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nisu u zastari sva ona potraživanja tužitelja u svezi razlike zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zatim s osnova ništetne odredbe u svezi valutne klauzule CHF kao niti preplate s osnova nedovoljne umanjene glavnice u provedenoj konverziji.
vezano uz navedeno treba dodati da pogrešno tuženik smatra da je ovdje riječ o naknadi štete I da se zastara treba procjenjivati kao da je naknada štete. Ovdje je riječ o institutu vraćanja stečenog bez osnove za koji vrijedi opći zastarni rok.
15. Sud prvog stupnja dalje pravilno navodi da je čl. 326. st. 2. ZOO-a propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika [broj kredita] od 11. travnja 2007. kao i kasnije Aneks broj 1 Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika broj: 5103513411 od 26. siječnja 2016. u cijelosti otplaćen, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno.
16. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj više pretplatio po osnovi ništetnih odredbi.
Sud prvog stupnja pravilno je tuženiku naložio da tužitelju isplati više plaćene iznose zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu odnosno da mu vrati preplaćene mjesečne anuitete kredita od početka otplate do dana kada je provedena konverzija kredita. Naime, konverzijom kredita izvršena je denominacija u kune s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Pri tome se naglašava da su stranke na ročištu održanom dana 3. prosinca 2024. izjavile da matematički izračun koji je sačinila vještakinja među strankama nije sporan te da vještakinju nije potrebno dodatno saslušavati kako bi se potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje.
16.1. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da temeljem čl. 1111. ZOO-a tužitelju isplati preplaćene iznose, pri čemu se ponovno ističe da matematički izračun među strankama nije bio sporan.
16.2. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.
17. Pravilno je su prvog stupnja ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor radi prijeboja za tzv. negativne razlike za razdoblje kada je kamatna stopa iznosila 3,23%. Naime, tužitelj nije ništa stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja bez pravne osnove pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljima kako je to naznačeno u točki VII izreke prvostupanjske presude slijedom čega je proizlazi zaključak da je i prijeboj iz točke VIII izreke prvostupanjske presude pravilno izvršen. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. propisana je kamata u visini od 3,23% pa na strani tužitelja nema nikakve protupravnosti koja bi bila osnova za stjecanje prava tuženika na vraćanje stečenog bez osnove.
17.1. Isto tako, iako je sud prvog stupnja kao osnovan prihvatio prigovor zastare koji je tužitelj istaknuo vezano uz prijeboj u pogledu tzv. razlika zbog smanjene kamatne stope za razdoblje od 1. listopada 2011. do 31. prosinca 2013. u ukupnom iznosu od 45,51 eura, ovaj sud žalbu tuženika protiv tog dijela prvostupanjske presude smatra neosnovanom jer smatra da tuženiku to pravo inače ne pripada, i to ne zbog zastare već zbog toga što tužitelj nije ništa stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja bez pravne osnove.
18. I ovaj sud smatra da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
18.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.
S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).
Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
18.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
18.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
18.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.
Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.
Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.
Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
18.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.
Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.
Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
18.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019.
U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
19. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.
Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.
Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.
S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
20. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).
Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
20.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
20.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
21. Sud prvog stupnja visinu razlike između početno ugovorene kamatne stope i tečaja koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu utvrdio je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje za financije i bankarstvo, s tim da je utvrđeno i postojanje nedovoljne umanjene glavnice u provedenoj konverziji.
21.1. Pogrešno tuženik smatra da je tužitelj dodatkom ugovoru kojim je izvršena konverzija ugovaranjem iznosa preostale glavnice izgubio pravo na potpunu restituciju glavnice prema nalazu i mišljenju vještaka.
Naime, takva glavnica ugovorena je u dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, on nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati.
Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.19.
21.2. Pri tome posebno treba dodati da pogrešno tuženik smatra da je nastupila zastara spram opisane razlike u glavnici. Zastara za istu ne teče od dana sklapanja dodatka ugovoru o kreditu već onako kako zastara teče spram zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
22. Zbog navedenoga je žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.
23. I odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 5. ZPP-a. Zbog onog dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužitelji nisu uspjeli u sporu nisu nastali posebni troškovi. Zbog toga tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.
24. Kako je žalba tuženika odbijena kao neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu 6. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Sanja Joka Umićević
