Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1102/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske /OIB: 52634238587/, koju zastupan Općinsko državno odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika NV /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-100/2024-28 od 31. prosinca 2024., žalbi tuženika i odvjetnika Dejana Đerića protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P- 100/2024-33 od 14. siječnja 2025. u sjednici održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-100/2024-28 od 31. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-100/2024-33 od 14. siječnja 2025. pod stavkom I. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba odvjetnika Dejana Đerića i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-100/2024-33 od 14. siječnja 2025. u dijelu stavka II. izreke kojim je odbijen zahtjev za naknadu troška delegacije u iznosu od 647,56 eura.

III. Odbija se zahtjev za naknadu troška predmetnih žalbi.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 6.938,46 eura sa zateznim kamatama 11. studenog 2020. do isplate (stavak I. izreke), izvršen je prijeboj utvrđene tražbine tužiteljice i tražbine tuženika iz presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-74/2017-25 od 2. ožujka 2020., potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R- 19/2020-2 od 21. svibnja 2020., i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici razliku - iznos od 3.208,24 eura, sa zateznim kamatama od 11. studenog 2020. do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. ZPP-a[1] . Predlažu preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda uz naknadu parničnog troška, uključujući i trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Prvostupanjskim rješenjem je pod stavkom I. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 909,15 eura sa zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2024. do isplate, pod stavkom II. izreke tužiteljici da iz sredstva državnog proračuna naknadi punomoćniku tuženika - odvjetniku Dejanu Đeriću troškove delegacije u iznosu od 14,94 eura, te je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 647,56 eura na ime troška delegacije.

5. Protiv rješenja pod stavkom I. izreke žali se tuženik, a pod stavkom II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troška delegacije u daljnjem iznosu od 647,56 eura odvjetnik Dejan Đerić iz razloga određenog člankom 353. stavkom 1. u vezi s člankom 380. ZPP-a. Predlažu ukidanje ili preinaku pobijanih dijelova rješenja i zahtijevaju trošak žalbe.

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. Žalbe su neosnovane.

8. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje postojanja tražbina tužiteljice prema tuženiku, vraćanje dijela utvrđene tražbina sa zateznim kamatama, preostalih nakon što sud na temelju sporazumnog prijedloga stranaka konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj potraživanja tužiteljice sa potraživanjima tuženika, koje je utvrđeno presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-74/2017-25 od 2. ožujka 2020., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-19/2020-2 od 21. svibnja 2020. i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja, koju je moguće ispitati.

10. Kako je tuženik podneskom od 16. prosinca 2024. predložio da se u granicama postavljenog zahtjeva utvrdi postojanje međusobnih tražbina, čiji matematički izračun nije sporan i da se konstitutivnom odlukom suda izvrši prijeboj s čime se tužiteljica usuglasila, to nisu jasni navodi tuženika u dijelu u kojem tvrdi da sud nije odlučio o zahtjevu iz podneska tužiteljice od 10. prosinca 2024. u kojem da je tražen manji iznos od dosuđenog.

11. Nadalje, budući da je uz zahtjeve za mirno rješenje spora tuženiku dostavljena tužba, kojom su vezano za vraćanje primljenog bez osnove obuhvaćeni i prisilno naplaćeni parnični troškovi (a što u konačnici proizlazi i iz nespornih obračuna potraživanja), to nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužbu trebalo odbaciti jer da u mirnom postupku tužiteljica nije potraživala u ovrsi naplaćene parnične troškove. Osim toga, cilj i smisao podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora iz odredbe članka 186. a ZPP-a, koja se na odgovarajući način primjenjuju i u slučajevima u kojima Republika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu sa prebivalištem ili sjedištem u [adresa] (stavak 8.) je izbjegavanje parničnog postupka, odnosno pokušaj da se odnos među strankama riješi izvan suda, gdje god je to moguće, radi nepotrebnog vođenja parničnog postupka i nagomilavanja troškova ne samo za državu, već i stranku protiv koje namjerava podnijeti tužbu.

12. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvode ne predstavlja ukazivanje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, niti povredu ustavnog i konvencijskog prava na vlasništvo zajamčenog odredbom članka 48. stavkom 1. Ustava[2] i člankom 1. Protokola 1 EKZLJP-a,[3] na koju se pozivaju.

13. Općim pravilom o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO-a[4] ) između ostalog je propisano:

"(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala."

13.1. Iz citirane odredbe proizlazi da institut stjecanja bez osnove ima tri elementa - da je jedna strana stekla određenu imovinu, da je drugoj strani smanjena imovina i da za to ne postoji pravovaljana osnova (osnova koja je bez uporišta u nekom

2 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997,m 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014., u daljnjem tekstu: Ustav) 3 Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006., 2/2010., 13/2017., u daljnjem tekstu: EKZLJP-a)

4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, i/ili osnova koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

14. Iz rezultata raspravljanja proizlazi, a što u konačnici nije sporno među strankama, da je tuženik u ovršnom postupku na temelju pravomoćne presude donesene u radnom sporu vođenom protiv Republike Hrvatske, kao poslodavca, radi ostvarivanja prava na razliku u plaćama po osnovi prekovremenih sata rada ostvarenih u obavljanju dežurstva, stražarske službe i radom na terenu (P-237/2011 od 20. studenog 2012.) naplatio dosuđeni iznos sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama (18. travnja 2014. u iznosu od 75.192,08 kuna), da je presuda po kojoj se naplatio ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-181/2014-2 od 3. siječnja 2017. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, da je u ponovljenom suđenju po istom zahtjevu donesena presuda poslovni broj Pr-74/2017-25 2. ožujka 2020. (potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-19/2020-2 od 21. svibnja 2020.) kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev (za iznos od 20.589,90 kuna), a djelomično odbijen kao neosnovana (za iznos od 35.002,77 kuna), a tuženici naloženo naknaditi tužitelju (iz predmetne parnice tuženiku) parnični trošak u iznosu od 10.536,50 kuna sa zateznim kamatama i da matematički obračun međusobnih potraživanja koji je dostavila tužiteljica nije sporan.

15. U bitnome navedene okolnosti osnova su za zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da je ukidanjem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-237/2011 od 20. studenog 2012. i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje otpala (stavljena izvan snage) osnova na temelju koje je tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku naplatio novčano potraživanje od Republike Hrvatske, a time i nastala obveza tuženika u smislu odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a na vraćanje onog što je primio po toj osnovi, pri čemu treba imati u vidu da se pravilnost uređenja u pravomoćnoj sudskoj odluci može dovesti u pitanje samo putem izvanrednih pravnih lijekova, postupanje po kojima uključuju mogućnost stavljanja izvan snage i druga konstitutivna prava, radi sprečavanja konačnog gubitka prava (ukidanjem pravomoćne presude s ciljem ispravljanja pogrešne primjene materijalnog prava uspostavlja se pravična ravnoteža suprotnih interesa pravomoćnosti i pravde), odnosno da je u ponovljenom suđenju pravilnom primjenom materijalnog prava, tuženiku dosuđen znatno manji iznosi na ime dodataka na plaće od onih koji su suđeni ukinutom presudom.

16. Stoga, pored nespornih matematičkih izračuna međusobnih potraživanja stranaka, ne može se prihvatiti stav tuženika da iznos koje je utvrđen u stavku I. izreke prvostupanjske presude, a koji pripada tužiteljici, nije stečen bez osnove jer da je i u ponovljenom suđenju ostvario pravo na isplatu od tužiteljice po istoj osnovi. Osim toga, tuženik u predmetnoj parnici nije tvrdio da su kompenzacijom prestala ovlaštenja stranaka, već je predložio prebijanje međusobnih potraživanja stranaka odlukom sudu (prihvatili tezu da oba potraživanja postoje), a time posredno i da je otpala osnova po kojoj je u ovršnom postupku naplatio od tužiteljice razliku koja je preostala nakon izvršenog prijeboja odlukom suda.

17. Neodrživi su žalbeni navodi i u dijelu u kojem tuženik tvrdi da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravo na materijalni interes zaštićen člankom 48. stavkom 1. Ustava i Protokolom 1 - člankom 1. EKZLJP-a.

18. Naime, točno jest da se navedenom ustavnom i konvencijskom odredbom jamče prava na različite vrste "vlasništva" i druge vlasničke interese, među kojima je i zahtjev (potraživanje određeno presudom) koji se smatra imovinom koji ulazi u opseg članka 48. stavka 1. Ustava i Protokola 1 - članka 1. EKZLJP-a (što dio primanja po osnovu radnog odnosa jest).

19. Međutim, isto tako točno jest, kako to navodi i prvostupanjski sud, da je načelo zakonitosti prvi i najvažniji zahtjev iz odredbe članka 48. stavka 1. Ustava i Protokola 1 - članka 1. EKZLJ-a, a vladavina prava kao jedno od temeljnih načela demokratskog društva, dio je svih odredbi Ustava i EKZLJP-a, što znači da zakonska pravna osnova mora biti spojiva sa vladavinom prava (u materijalnom a ne formalnom smislu), da mora pružiti jamstvo protiv proizvoljnosti, da su odredbe koje se primjenjuju dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni, odnosno da je primjena ili tumačenje zakonodavstva bila očekivana, da nije bila preširoka, a niti na granici proizvoljnosti.

20. Pored činjenice da je i sam tuženik (kao tužitelj i djelatna vojna osoba) zahtjev na isplatu dodataka na plaće od 1. prosinca 2007. do 30. rujna 2009. temeljio na nedostatku provedbenih propisa vezano za prekovremeni rad djelatnih vojnih osoba, da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-181/2014-2 od 3. siječnja 2017., kojim je ukinuta prvostupanjska (P-237/2011 od 20. studenog 2012.) i drugostupanjska presuda (Gž-621/2013 od 21. listopada 2013.) iskazan stav da propust države da donese provedbene propise ne može ići na štetu radnika, da se u takvim situacijama imaju primijeniti opći propisi o radu, na čiju supsidijarnu primjenu upućuju specijalni propisi vezno za službu u Oružanim snagama u Republici Hrvatskoj, da se u smislu općih propisa koje treba primijeniti rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaća ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju 24 sata, zatim da je isti stav iskazan i u odluci prije nego što je tuženik podnio tužbu (Revr-753/2009-2 od 17. studenog 2009.), ne može se prihvatiti stav tuženika da za njega primjena zakonodavstva nije bila očekivana (znali su i mogli su znati da prema općim propisima njihovo potraživanje nije bilo dovoljno utvrđeno), da bi zakonodavstvo bilo tumačeno preširoko i da kao takvo nije bilo očekivano, a niti da bi bilo na granici proizvoljnosti, odnosno da im je donošenjem pobijane presude i pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-74/2017 od 2. ožujka 2020. 2020. (u ponovljenom suđenju, kojom im je na ime razlike u plaćama po osnovi prekovremenog rada suđeni manji iznosi) povrijeđeno pravo na materijalni interes zaštićen člankom 48. stavkom 1. Ustava i Protokolom 1 - člankom 1. EKZLJP-a.

21. Naprotiv, zakonska osnova po kojoj je tuženik dužan vratiti tužiteljici nekompenzirani dio novčane tražbine, koji je stekao na temelju osnove koja je stavljena izvan snage (ukinuta), spojiva je sa vladavinom prava u materijalnom smislu, a odredbe koje su primijenjene su dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni, te je primjena i tumačenje zakona za tuženike bila očekivana (znao je i mogao znati da će u slučaju ukidanje osnove za plaćanje biti dužni vratiti iznose koji su bez pravnog uporišta), a u prilog čemu ide i to, kako sam navode, da je po istom pravnom pitanju odbačena revizija (Revr-1231/2012-2 od 2. prosinca 2015.).

22. Dakle, ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđeni žalbeni razlozi na koje se poziva tuženik, razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), a niti povreda prava na materijalni interes zaštićen člankom 48. stavkom 1. Ustava i Protokolom 1 - člankom 1. EKZLJP-a, a zbog čega je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-100/2024-28 od 31. prosinca 2024., odnosno odlučeno kao u izreci presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

23. Ispitivanjem odluke o troškovima pod stavkom I. izreke prvostupanjskog rješenja nije utvrđen niti jedan od žalbeni razloga na koje se poziva tuženik, a niti da bi visina troškova bila odmjerena na štetu tuženika.

23.1. Naprotiv, prvostupanjski je sud pod točkama 3. - 8. obrazloženja pobijanog rješenja za odluku pod stavkom I. izreke pobijanog rješenja dao jasne razloge kako vezano za dužnost naknade, tako i visinu.

23.2. Stav tuženika da tužiteljica sa osnovom nije uspjela 100%, a sa visinom manje od 50%, da on nije stvarao nepotrebne troškove a niti uzrokovao bilo koji trošak i da je za pojedine troškove (ne navodi koje) sud mogao primijeniti i odredbu članka 156. stavak 1. ZPP-a je bez pravnog uporišta (tužiteljica je osnovom uspjela 100%, a sa visinom 47,48%, te je tužiteljici dosuđen razmjeran dio troškova na ime nagrade za zastupanje - 60,61% od 1.500,00 eura).

24. Pravilna je i odluka o troškovima pod stavkom II. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev punomoćnika tuženika (odvjetnika Dejana Đerića) za naknadu daljnjeg iznosa od 647,56 eura na ime troška delegacije, a na teret državnog proračuna. Za iskazan stav da odvjetniku tuženika (za delegirani predmet) ne pripada pravo na nagradu zbog izbivanja iz pisarnice i trošak prijevoza automobilom, prvostupanjski je sud dao jasne razloge pod točkama 13. - 20. obrazloženja prvostupanjskog rješenja, s kojima je suglasan i drugostupanjski sud i ne nalazi potrebnim iste ponavljati.

25. Troškovi žalbi, neovisno o visini koja nije određena, padaju na teret žalitelja jer nisu uspjeli sa žalbama (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

26. Slijedom navedenog pod točkama 23. - 25. obrazloženja je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i odvjetnika Dejana Đerića, i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-100/2024-33 od 14. siječnja 2025. pod stavkom I. izreke i dijelu stavka II. izreke kojim je odbije zahtjev odvjetnika Dejana Đerića za naknadu troška delegacije u iznosu od 647,56 eura, odnosno odlučeno kao u izreci rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a za stavak I. i II., članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović