Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-603/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Spiz, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Dukat d.d. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-12470/2020-196 od 17. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-12470/2020-196 od 17. ožujka 2023. u točki I/ izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se navedena presuda u točki II/ i točki III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O trošku žalbi odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I./ Nalaže se tuženiku Dukat d.d. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.903,50 eura / 29.410,99 kn (po fiksnom tečaju konverzije 7,53450) te zakonske zatezne kamate tekuće na:

- iznos od 64,43 EUR od 15. 2. 2009. do isplate

- iznos od 19,64 EUR od 15. 3. 2009. do isplate

- iznos od 15,98 EUR od 15. 4. 2009. do isplate

- iznos od 38,60 EUR od 15. 5. 2009. do isplate

- iznos od 19,36 EUR od 15. 6. 2009. do isplate

- iznos od 60,62 EUR od 15. 7. 2009. do isplate

- iznos od 13,88 EUR od 15. 8. 2009. do isplate

- iznos od 32,73 EUR od 15. 9. 2009. do isplate

- iznos od 7,89 EUR od 15. 10. 2009. do isplate

- iznos od 43,65 EUR od 15. 11. 2009. do isplate

- iznos od 20,11 EUR od 15. 12. 2009. do isplate

- iznos od 19,57 EUR od 15. 1. 2010. do isplate

- iznos od 42,69 EUR od 15. 2. 2010. do isplate

- iznos od 22,75 EUR od 15. 3. 2010. do isplate

- iznos od 25,85 EUR od 15. 4. 2010. do isplate

- iznos od 35,87 EUR od 15. 5. 2010. do isplate

- iznos od 40,66 EUR od 15. 6. 2010. do isplate

- iznos od 61,97 EUR od 15. 7. 2010. do isplate

- iznos od 22,81 EUR od 15. 8. 2010. do isplate

- iznos od 57,62 EUR od 15. 9. 2010. do isplate

- iznos od 19,08 EUR od 15. 10. 2010. do isplate

- iznos od 4,40 EUR od 15. 12. 2010. do isplate

- iznos od 4,96 EUR od 15. 2. 2011. do isplate

- iznos od 35,57 EUR od 15. 4. 2011. do isplate

- iznos od 122,92 EUR od 15. 5. 2011. do isplate

- iznos od 26,65 EUR od 15. 6. 2011. do isplate

- iznos od 35,45 EUR od 15. 7. 2011. do isplate

- iznos od 120,46 EUR od 15. 8. 2011. do isplate

- iznos od 130,60 EUR od 15. 9. 2011. do isplate

- iznos od 76,90 EUR od 15. 10. 2011. do isplate

- iznos od 106,58 EUR od 15. 11. 2011. do isplate

- iznos od 90,62 EUR od 15. 12. 2011. do isplate

- iznos od 90,91 EUR od 15. 1. 2012. do isplate

- iznos od 21,47 EUR od 15. 3. 2012. do isplate

- iznos od 97,59 EUR od 15. 4. 2012. do isplate

- iznos od 230,06 EUR od 15. 7. 2012. do isplate

- iznos od 95,25 EUR od 15. 8. 2012. do isplate

- iznos od 118,10 EUR od 15. 9. 2012. do isplate

- iznos od 76,40 EUR od 15. 10. 2012. do isplate

- iznos od 126,51 EUR od 15. 11. 2012. do isplate

- iznos od 118,76 EUR od 15. 12. 2012. do isplate

- iznos od 121,54 EUR od 15. 1. 2013. do isplate

- iznos od 75,41 EUR od 15. 2. 2013. do isplate

- iznos od 18,91 EUR od 15. 3. 2013. do isplate

- iznos od 103,85 EUR od 15. 4. 2013. do isplate

- iznos od 80,71 EUR od 15. 5. 2013. do isplate

- iznos od 119,73 EUR od 15. 6. 2013. do isplate

- iznos od 93,68 EUR od 15. 7. 2013. do isplate

- iznos od 90,29 EUR od 15. 8. 2013. do isplate

- iznos od 122,56 EUR od 15. 9. 2013. do isplate

- iznos od 68,48 EUR od 15. 10. 2013. do isplate

- iznos od 141,91 EUR od 15. 11. 2013. do isplate

- iznos od 106,25 EUR od 15. 12. 2013. do isplate

- iznos od 118,28 EUR od 15. 1. 2014. do isplate

- iznos od 121,33 EUR od 15. 2. 2014. do isplate

- iznos od 92,02 EUR od 15. 3. 2014. do isplate

- iznos od 7,52 EUR od 15. 4. 2014. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

II./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik Dukat d.d. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.602,34 eura / 19.607,32 kn (po fiksnom tečaju konverzije 7,53450) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III./ Nalaže se tuženiku Dukat d.d. iz Zagreba, Š [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.877,58 eura / 29.215,62 kn (po fiksnom tečaju konverzije 7,53450) sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u točki II/ iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači prema žalbenim navodima. Traži trošak žalbe.

4. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u točki I/ i točki III/ izreke iz svih žalbenih razloga iz čl. čl. 353. st. 1. ZPP uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet spora zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za naknadom štete (u vidu izgubljene zarade) a u svezi štetnog događaja od 23. veljače 1996. godine.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu (u odnosu na točku I/ izreke) i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP koju također ističe tuženik jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP u ovom postupku.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja-23. veljače 1996. godine bio zaposlen kod prednika tuženika na radnom mjestu vozač sakupljač mlijeka; da je za vrijeme radnog vremena pri obavljanju poslova svog radnog mjesta silazeći s kamiona zadobio tjelesnu ozljedu; da je silazio s kamiona na način da mu je prednja strana tijela bila okrenuta prema van te se pridržavao lijevom rukom za okvir kabine koji je ujedno i blatobran kamiona, a desnom rukom se držao za vrata te mu se lijeva ruka poskliznula, izgubio je oslonac te pao na pod; da su na kamionu postojale dvije stepenice dok nije bilo niti ručki niti rukohvata u svrhu silaska i penjanja u kamion; da je bilo uobičajeno kod poslodavca da vozači često iskaču iz kamiona i poslodavcu je to bilo poznato, da je radni odnos tužitelja prestao 8. ožujka 2014. godine te je rješenjem HZMO od 17. travnja 2014. godine tužitelju određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

10. Tužitelj tužbom i u postupku potražuje naknadu štete osnovom izgubljene zarade a za razdoblje od siječnja 2009. do ožujka 2014. godine tvrdeći da postoji razlika između plaće koju bi ostvarivao da nije bilo navedene ozljede na radu i mirovine koju je u tom razdoblju ostvario.

11. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj nakon štetnog događaja bio na bolovanju preko dvije godine, da bi ispravan način ulaska odnosno silaska sa kamiona bio taj da je radnik licem trebao biti okrenut prema kabini, da je tužitelj bio stručno osposobljen za vozača cestovnog motornog vozila u teretnom saobraćaju, da postoji uzročno posljedična veza između rada tužitelja i njegove ozljede i da je tužitelj bio dugogodišnji vozač kod tuženika.

12. Prvostupanjski sud prihvatio je u dijelu, a u dijelu odbio tužbeni zahtjev smatrajući da postoji uzročno posljedična veza između rada tužitelja i ozljede tužitelja, da je tužitelj doprinio štetnom događaju s 40% (pa posljedično tuženik - poslodavac odgovara tužitelju za štetu u omjeru od 60%) a to stoga jer je tužitelj kao dugogodišnji vozač znao kako treba pravilno silaziti iz kabine kamiona međutim tako nije postupio predmetne zgode te se zbog nepravilnog i nepažljivog silaska s kamiona ozlijedio, da tuženik odgovara tužitelju po pravilima o objektivnoj odgovornosti temeljem čl. 102. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95.- dalje ZR) te čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96.), da je u postupku provedeno financijsko vještačenje te je sud prihvatio matematičke izračune iz osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka jer plaća je propisana Zakonom o radu u bruto iznosu a ne u neto iznosu, da bi tužitelj u slučaju da nije bilo štetnog događaja radio u istom obimu i načinu rada kao i usporedni radnici tuženika na istom radnom mjestu te bi ostvario plaću kakvu su ostvarili i usporedni radnici tuženika na istom radnom mjestu a što uključuje sate rada koji se plaćaju s uvećanjem (rad u smjenama, blagdan i sl.) te tuženik nije dokazao suprotno niti je predložio daljnje dokazne prijedloge na te okolnosti u smislu toga da tužitelj ne bi radio u istom obimu i načinu rada i ne bi ostvario istu plaću kao usporedni radnici na istom radnom mjestu te da je stoga tužitelju nastala šteta u vidu izgubljene zarade u visini razlike između plaće koju bi ostvario da nije bilo štetnog događaja te plaće koju bi ostvario tijekom rada kod tuženika na drugom odgovarajućem radnom mjestu, kao i mirovine koju je ostvario.

13. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da tuženik odgovara tužitelju za nastalu mu imovinsku štetu temeljem čl. 102. st. 1. ZR kojim je propisano da ukoliko radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Naime, tužitelj kao radnik tuženika pretrpio je štetu na radu pa mu je stoga poslodavac dužan istu naknaditi. Također se valjano pozvao prvostupanjski sud na čl. 15. Zakona o zaštiti na radu kojim je propisano da za štetu uzrokovanu ozljedom na radu profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom poslodavac odgovara radniku po načelu objektivne odgovornosti prema općim propisima obveznog prava a može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala uslijed više sile, radnje ili djelovanja treće osobe ili uslijed krivnje radnika odnosno da je nastala isključivom radnjom oštećenika koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

14. Prvostupanjski sud pogrešno je postupio kada je ocijenio da je doprinos tužitelja štetnom događaju 40%, obzirom na to da je prema ocjeni ovog suda drugog stupnja tužitelj doprinio štetnom događaju u omjeru od 30%. Naime, iako je tužitelj silazio s kamiona predmetne zgode na nepravilan način, valja uzeti u obzir da je silazio na način koji je bio uobičajen te se također često dešavalo da radnici iskaču s kamiona, da je poslodavcu bilo poznato da radnici silaze na način koji nije u potpunosti pravilan te da ponekad iskaču međutim ništa nije poduzeo kako bi radnike na to upozorio niti je išta poduzeo kako bi na neki tehnički način omogućio radnicima jednostavno i pravilno te sigurno silaženje iz kabine kamiona. Stoga iako je tužitelj kao što to utvrđuje prvostupanjski sud bio dugogodišnji vozač kamiona, s obzirom na konkretnu situaciju njegov doprinos štetnom događaju je 30% a ne 40% te je štetnom događaju pridonio s 30% u smislu čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO).

15. Na žalbene navode tuženika da je vještak zaštite na radu utvrdio da nije bilo propusta u organizaciji na strani tuženika valja reći da je vještak iskazao da u spisu nema podataka da tuženik nije organizirao rad na siguran način. Kao što je već naprijed navedeno, valjana je ocjena prvostupanjskog suda o postojanju uzročne veze između ozljede na radu i smanjenja radne sposobnosti kod tužitelja te su u postupku provedena dva vještačenja medicine rada te obzirom je tuženik istima prigovarao provedeno je treće vještačenje medicine rada te je vještakinja Jelena Macan u svom nalazu i mišljenju iskazala da je 100%-tna profesionalna nesposobnost kod tužitelja uzrokovana predmetnom ozljedom na radu. Također valja reći da se sudski vještak očitovao o tome da bolesti i ranije ozljede kod tužitelja te degenerativne promjene nemaju utjecaja na njezinu ocjenu i utvrđenja.

16. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja navedeno liječničko vještačenje po vještaku medicine rada provedeno je stručno, savjesno i u skladu s pravilima struke te odredbama ZPP te je valjano prvostupanjski sud temeljio svoju odluku na istom.

17. U postupku je provedeno financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja visine izgubljene zarade tužitelja te je pravilna odluka prvostupanjskog suda koja se temelji na dopunskom vještačenju vještaka Zrinka Ručevića a koje je izvršeno temeljem usporednih radnika pri čemu valja reći da je podatke za te usporedne radnike poslao sam tuženik te je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da bi i tužitelj kao i usporedni radnici ostvarivao istu plaću u što su uključeni sati rada koji se plaćaju s nekim uvećanjem kao na primjer rad blagdanom, rad u smjenama i tome slično, a tuženik suprotno u postupku nije dokazao. Na žalbene prigovore tuženika koeficijentu 1,8 valja reći da je financijski vještak odgovorio i na te prigovore tuženika navodeći da tuženik ni na koji način nije pokušao dokazati te svoje navode u smislu toga da tužitelj ne bi imao isti koeficijent obračuna kao i usporedni radnici tj. 1,8 te da tuženik ne daje nikakav argument za obračun temeljem najmanjeg mogućeg koeficijenta radnog mjesta te da je prilikom izračuna sačinio sve potrebne korekcije za parametre koji su kod tužitelja i usporednog radnika različiti.

18. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je tuženik odgovoran tužitelju za štetu a u svezi štetnog događaja od 23. veljače 1996. godina koju tužitelj potražuje u vidu izgubljene zarade (imovinska šteta) te je stoga pravilno naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.903,50 eura tj. odlučio kao u točki I/ pobijane prvostupanjske presude.

19. Međutim, obzirom na to da je prema ocjeni ovog suda drugog stupanja doprinos tužitelja štetnom događaju 30% te obzirom na to da u točki II/ izreke prvostupanjske presude je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.602,34 eura ali bez navođenja pojedinačnih iznosa (s zasebnim tijekom zateznih kamata) ovaj sud drugog stupnja nije bio u mogućnosti preinačiti točku II/ izreke prvostupanjske presude jer je zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

20. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I/ izreke (čl. 368. st. 1. ZPP) te ukinuti prvostupanjsku presudu u točki II/ izreke te u točki III/ izreke (odluka o parničnom trošku) i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

21. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud ponovno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja te će tek potom biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom predmetu.

22. O trošku žalbi odlučeno je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

mr.sc Iris Gović Penić