Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-719/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Slavonskom Brodu poslovni broj P- 803/2019-37 od 7. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Slavonskom Brodu poslovni broj P-803/2019-37 od 7. siječnja 2025. pod toč.I., II. i III. izreke presude.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja u članku 1. glasi “…Kunska protuvrijednost CHF 20.712,41 (dvadsestttisućasedamstodvanaest švicarskih franaka i četrdesetjedan centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja..“ ; odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama keditora,…“; odredba dijela članka 7.:“... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; kao i dijela čl. 9.: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita..." (toč.I. izreke).

Naloženo je tuženiku isplati tužitelju iznos od 4.511,09 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 5,20% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od dospijeća pa do isplate, po stopama, sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude (toč.II. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.398,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, po stopi pobliže navednoj u izreci presude (toč.III. izreke). Konačno odbijen je tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 250,00 eura kao neosnovanim (toč.IV. izreke)

2. Protiv navedene presude, pod toč.I, II, i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22.- dalje: ZPP). Predlaže u tim dijelovima presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama koje teku od donošenje presude suda prvog stupnja pa do isplate, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 28.svibnja 2007. (dalje: Ugovor u kreditu) koja u članku 1. glasi “…Kunska protuvrijednost CHF 20.712,41 (dvadsestttisućasedamstodvanaest švicarskih franaka i četrdesetjedan centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja..“ ; odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama keditora,…“; odredba dijela članka 7.:“... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; kao i dijela čl. 9.: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita...", te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF Ugovora o kreditu.

6. Tijekom postupka nije bilo sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o od 28. svibnja 2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 20.712,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Također, nije sporno da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

7. Iz obrazloženja odluke proizlazi da se sud prvog stupnja rukovodio utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( na koje se pozvao tužitelj u tužbi) sukladno čl.502.c.ZPP, odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03-ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.-ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama tuženika, te vezivanju otplate kredita uz švicarski franak jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja, čime je tuženik, kao davatelji kredita korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu ništetnima, nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO. čl.1111. i čl.1115. ZOO na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, i to kako proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Filipa Tolića u iznosu od 4.511,09 eura.

8. Slijedom tih i takovih utvrđenja sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužitelja, i odlučuje kao u izreci.

9. Odluka suda prvog stupnja, pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10. Pobijana odluka nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na povredu zajamčenog ustavnog i konvencijskog prava na prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010.)

11. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a presuda i rješenje su sačinjeni u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

12. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je prihvaćanjem zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Nadalje, tuženiku valja odgovoriti da je tužiteljica »potrošač« u smislu odredbe čl. 3. točke 2. ZZP/03, te da je riječ o potrošačkom ugovoru, a što proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu, a poglavito iz iskaza tužiteljice da je kredit podignut za kupnju vozila za osobne potrebe, da nije imao obrt ni udjele u trgovačkom društvu, a tuženik suprotno nije dokazao.

14. Pogrešno smatra tuženik da su utvrđenja iz kolektivnog postupka neprimjenjiva na izvanugovorni odnos radi stjecanja bez osnove, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

15. Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su „stjecaje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. ( u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog suda drugog stupnja ).

16. No valja reći da je tužitelj jasno u činjeničnom supstratu tužbe istaknuo kako od tuženika potražuje preplaćene iznose s osnove ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, pozivajući se na utvrđenje u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

17. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćen (novi) zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

18. Dakle, dopuštanjem preinake tužbe (povišenjem zahtjeva) sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP u svezi s čl. 190. ZPP.

19. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), a ne Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07.- dalje: ZZP/07), na koji se pogrešno poziva tuženik u svojoj žalbi.

20. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisivala je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03

21. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama ZZP/07 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO.

22. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

23. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

24. Valja reći da je suština odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

26. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

27. Imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

28. Točno je, da je tuženik doista dostavio Promotivne uvjere za odobravanje kredita građanima, no iz tog dokaza nije moguće izvesti zaključak da se s tužiteljem prilikom zaključenja spornog ugovora pojedinačno pregovaralo, da je bio upoznat sa svim parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope te na koji način će se ta kamatna stopa mijenjati, a time i utjecati na visinu otplatnog anuiteta, te da je tužitelj bio upoznat s povećanim rizikom sklapanja ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana uz CHF, a što je banci bilo poznato.

29. U konkretnom sporu tuženik nije predložio saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom na okolnosti da je tužiteljica u okviru pojedinačnih pregovora bio upoznat sa svim parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope te na koji način će se ta kamatna stopa mijenjati, a time i utjecati na visinu otplatnog anuiteta, te da je tužitelj bio upoznat s povećanim rizikom sklapanja ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana uz CHF, a što je banci bilo poznato, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja.

30. Osim toga, odredbom čl. 502.c ZPP je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

31. Slijedom iznesenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

32. Nadalje, osnovano je prihvaćen i dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu za što je su prvog stupnja dao jasne i prihvatljive razloge.

33. Kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između kredita u valuti euro ili u kunama navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o promjeni tečaja vezano za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

34. Na žalbene navode da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. ZIDZPK kojom je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog Zakona, valja reći da se ta odredba ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari, jer tužitelj ne zahtijeva promjenu valutne obveze, odnosno konverziju kredita iz CHF u EUR, već utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i isplatu iznosa uplaćenog temeljem ništetne odredbe.

35. Konačno, nije u pravu tuženik kada u žalbi tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO jer s obzirom na značaj ugovorne odredbe o kamatnoj stopi (koja predstavlja cijenu kredita), povećanje ukupnog iznosa otplate kredita imajući u vidu gospodarsku moć tuženika kao bankarske institucije i tužiteljice kao potrošača, ne predstavlja za tužitelja neznatan iznos pravno stajalište tuženika o nemogućnosti isticanja ništetnosti jer se radi o zabrani manjeg značaja je pogrešno.

36. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

37. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama ZZP, te ZOO, a kako je to ranije detaljno obrazloženo u odluci, pa je s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja.

38. Kako je tuženik nepošten stjecatelj, to u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka čiji nalaz i mišljenje je sud pravilno ocijenio stručnim i objektivnim, budući je isti u svemu sačinjen u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse.

39. Sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke-tuženike iz tog postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

40. Kako je u ovom predmetu tužba tužitelja podnesena 10. lipnja 2019., a u konkretnom slučaju zastarni rok iznosi 5 godina sukladno odredbi čl. 225 ZOO, koji počinje teći u odnosu na dio zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćnošću navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. pod brojem Pž-6632/17, očito je da je zahtjev tužitelja ponesena unutar zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

41. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

42. Neosnovano tuženik pobija trošak zastupanja tužitelja na ročištu za objavu presude (7. siječnja 2025.). Naime, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, to i trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka. Tužitelj je zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave, a njen punomoćnik je pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena. Radi se dakle o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalog tijekom parničnog postupka, te je pravilnom primjenom materijalnog prava i to Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23-dalje Tarifa) i Tbr. 42. Tarife tužitelju dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura uvećan za pripadajući PDV.

43. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP odučeno je kao u izreci ove presude.

44. Tuženik nije uspio sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njegov teret (čl. 154.st.1. u svezi čl.166.st.1. ZPP).

45. Tužitelju nije priznat trošak za odgovor na žabu jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155.st.1. u svezi čl.166.st.1. ZPP).

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović