Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-233/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Gorana Stošića kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, kao suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČOZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici ČO, RO, Maja Bačić i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6106/2020-33 od 5. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6106/2020-33 od 5. ožujka 2024.

II. Po žalbi tužiteljice preinačava se prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj pod točkom III. izreke, na način da se tuženiku nalaže da tužiteljici, pored već dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 1.803,09 eura sa zateznim kamatama, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 6. svibnja 2025. do isplate po stopi koja tužiteljima pripada kao sudionicima u ostalim odnosima u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka za daljnji iznos od 334,33 eura (preko iznosa dosuđenog u točki III. izreke ovog rješenja), kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-2753/2006, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, potvrđenog od strane javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba pod brojem OU-1462/2006 dana 30. studenog 2006., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv "TROŠKOVI", a koja u dijelu čl. 5. glasi:

”Troškovi… Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita."

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici ČOZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 181,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od u iznosu od 1.803,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. ožujka 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali protiv dijela prvostupanjske presude pod točkom III. izreke kojim je odlučeno o trošku postupka u dijelu u kojem mu nije dosuđena naknada troškova pristupa na ročište za objavu presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijani dio preinači.

2.2. Tuženik se žali zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

5. Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnost niti s izrekom presude, a niti međusobno, i koji su sukladni stanju u spisu, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije uvažena.

6. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene u skladu sa odredbom članka 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa prednikom tuženika HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. kao kreditorom 30. studenoga 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-2753/2006 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 19.773,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje vozila;

- da je u članku 5. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koja iznosi 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, koja se naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužitelju 30. studenoga 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.370,59 kuna (sada 296,60 eura),

- da se radi o potrošačkom kreditu;

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik;

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ju obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bila upoznata u čemu se ti troškovi sastoje;

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome na temelju kojih je parametara tuženik kao banka svojom odlukom odredila visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženiku radi obrade kredita;

- kao i da tuženik tijekom postupka nije niti predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit, pa slijedom toga nije dokazao ni visinu troškova koje je eventualno imao, a niti da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s obzirom da je tuženik podneskom od 18. listopada 2023. odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka AO (list 140 spisa).

7. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 5. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,50 % iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO).

9.1. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova tužiteljici na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužiteljici pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženika, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

10. Neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 5. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, da je sporna ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju, pa da se može "zaključiti da je tuženiku bilo dopušteno obvezati tužitelja na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja."

10.1. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata plaćenog iznosa naknade za obradu kredita. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, a kako je tek u ovom postupku sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom, i po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženika, ocijenivši ga neosnovanim.

10.2. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženik pošteni stjecatelj, pa da tužiteljici pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe.

11. Budući da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku - ukazuje neosnovanom.

12. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženika kao neosnovanu je valjalo odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te na temelju članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

13. Osnovano se međutim tužiteljica žali protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odlučeno o trošku postupka zbog toga što joj nije dosuđen zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

13.1. Prvostupanjski sud je odluku o naknadi parničnog troška donio u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) kojom je u Tbr. 9.3. propisano da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Pogrešan je stav prvostupanjskog suda da se radi o trošku koji nije potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP budući da stranke imaju pravo pristupiti na to ročište te je zbog tih razloga dio prvostupanjske presude pod točkom III. izreke preinačen na način da je tuženiku naloženo da tužiteljici, pored već dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 1.803,09 eura sa zateznim kamatama, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama, zbog čega je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom II.

14. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela sa žalbom, analognom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak drugostupanjskog postupka.

14.1. Tužiteljica se žalila samo na odluku o troškovima postupka, a odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra se rješenjem, a ako se istodobno ne pobija i odluka o glavnoj stvari, odluka o troškovima sadržana u presudi se može pobijati samo žalbom na rješenje.

14.2. S obzirom na gore navedeno, tužiteljici je sukladno odredbi Tbr. 10.4. Tarife, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora žalbe tužiteljice od 125,00 eura, valjalo u skladu sa Tbr. 10. toč. 4 Tarife dosuditi naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 25,00 eura, što uz 25% PDV-a iznosi ukupno 31,25 eura (točka III izreke).

14.3. Preostali iznos zatraženih troškova žalbenog postupka je kao neosnovan odbijen, jer je zatražen suprotno važećoj Tarifi, odnosno jer tužiteljica nije platila trošak sudske pristojbe na žalbu niti dokaz o uplati pristojbe prileži spisu (točka IV izreke).

15. Primjenom iste zakonske odredbe je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka, budući da tuženik nije uspio sa svojom žalbom (točka V izreke).

U Šibeniku, 6. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić