REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4702/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UNEX MEDIA d.o.o., OIB 31668116417, sa sjedištem u Zagrebu, Ilica 26, zastupanog po punomoćniku Ivanu-Zvonimiru Jeliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jelić, Čavlina Zrinšćak i Sardelić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Poliklinika Aviva, OIB 01916835772, sa sjedištem u Zagrebu, Nemetova 2, zastupanog po punomoćniku Marku Smoleku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Smolek & Škrinjar u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3971/2022-11 od 22. travnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1017/2021-16 od 28. travnja 2022., u sjednici održanoj 6. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja se odbija.

II Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.

III Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3971/2022-11 od 22. travnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1017/2021-16 od 28. travnja 2022.

2. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije, kao nedopušten, uz naknadu mu troškova sastava odgovora na prijedlog.

3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda, postavljena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Pitanja nisu formulirana u skladu s odredbama čl. 387. st. 2. i 3. ZPP.

3.1. Glede pitanja postavljenih pod brojevima 5., 6. i 8. valja reći da je revizijski sud takva pitanja razmotrio i na njih odgovorio u predmetu poslovni broj Rev-478/2024 od 12. lipnja 2024., a pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda stoga ta pitanja nisu važna za odluku u sporu.

4. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 485,96 EUR / 3.661,48 kn, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala radi prijevremenog jednostranog otkaza Ugovora o poslovnoj suradnji od strane tuženika.

5. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev za naknadu štete, koji tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženik dopisom izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. raskinuo Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. siječnja 2015. Polazeći od činjenice da je nad dužnikom AGROKOR i nad s njim povezanim i ovisnim društvima, među kojima je i tuženik, otvoren postupak izvanredne uprave rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. 47 St-1138/17 od 10. travnja 2017., sudovi nižeg stupnja su utvrdili da dopis izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. predstavlja obavijest tužitelju da je Ugovor o poslovnoj suradnji (kojeg su ocijenili da je po svojoj pravnoj naravi ugovor o djelu) prestao po samom zakonu i da u dopisu nije sadržana izjava izvanrednog povjerenika o tome da raskida Ugovor. Stoga da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog raskida Ugovora.

6. Prva tri pitanja sadržajno predstavljaju jedno pitanje, tj. odnose se na to prestaju li po samom zakonu ugovori za koje Stečajni zakon („Narodne novine“, broj 71/15, dalje u tekstu: SZ) nije izričito predvidio da prestaju, odnosno prestaju li svi ugovori, osim onih za koje je SZ izrijekom određeno da prestaju (kao što su ugovori o radu, ugovori o službi, najamni i zakupni odnosi) ili isključivo ugovori iz čl. 193 st. 1. i čl. 195. SZ; koje vrste ugovora ne prestaju po samom zakonu otvaranjem stečajnog postupka izuzev onih za koje zakon izričito navodi da ne prestaju te postoje li ugovori koji ne prestaju po samom zakonu otvaranjem postupka izvanredne uprave ili stečajnog postupka osim onih koje SZ izričito navodi da ne prestaju.

6.1. Naime, po ocjeni ovog suda navedeno pitanje (pitanja) nije određeno, a zadatak Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne sastoji se u davanju odgovora na apstraktna (ili teoretska) pitanja. U ovoj parnici je bilo odlučno odgovoriti na pitanje je li konkretni Ugovor o poslovnoj suradnji prestao po samom zakonu, a sudovi nižeg stupnja su na to pitanje odgovorili i naveli razloge. Ako tužitelj smatra da Ugovor nije prestao trebao je navesti propis i odlučne činjenice iz kojeg to proizlazi, što nije učinio. Tužitelj se stoga upućuje na odredbe čl. 181. do 197. SZ kojima su uređene pravne posljedice koje se odnose na ispunjenje pravnih poslova. Ako nije u pitanju ugovor o obavljanju poslova u smislu čl. 195. SZ, kako su to ocijenili sudovi nižeg stupnja (predmet Ugovora je određen kao planiranje i zakup medijskog prostora u medijima), tužitelj je trebao navesti i obrazložiti o kakvom se ugovoru radi i zbog čega ne ulazi u krug ugovora iz čl. 195. SZ te istaknuti pravna shvaćanja drugih sudova koja bi to eventualno potkrijepila, što također nije učinio.

7. Četvrto pitanje navedeno u prijedlogu glasi: „Može li izvanredni upravitelj svojim radnjama (zahtjevom za ispunjenje ugovora, potvrdom da je isti dalje na snazi) održati određeni ugovor na snazi, a posebice kada su predmet tog ugovora poslovi koji su nužni za dužnika i koje on nesporno kontinuirano obavlja i nakon datuma otvaranja postupka izvanredne uprave i nakon raskida ugovora?“ je u pretežnom dijelu činjenično, a ne pravno zbog kojeg se može podnijeti prijedlog za podnošenje revizije. Također, sadrži tvrdnje koje nisu utvrđene tijekom nižestupanjskog postupka. Je li izvanredni povjerenik na opisani način održao Ugovor na snazi činjenično je pitanje, a takva činjenica nije utvrđena u postupku. Da su poslovi koji su predmet Ugovora o poslovnoj suradnji „nužni za dužnika“ mišljenje je tužitelja, a ne sudova nižeg stupnja. Kada je u pitanju postupak izvanredne uprave prema odredbi čl. 39. st. 1. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku („Narodne novine“, broj: 32/2017) izvanredni povjerenik može uz prethodnu suglasnost vjerovničkog vijeća preuzeti novo zaduženje u ime i za račun dužnika radi smanjenja sistemskog rizika, nastavka poslovanja, očuvanju imovine ili ako se radi o podmirenju tražbina iz operativnog poslovanja, a koje će imati prednost pred ostalim tražbinama vjerovnika, izuzev tražbina radnika i bivših radnika. Za primjenu ove zakonske odredbe potrebno je utvrditi određene činjenice, a tužitelj i ne tvrdi da su te činjenice utvrđene niti se poziva na tu zakonsku odredbu.

7.1. Nadalje, činjenična tvrdnja sadržana u pitanju - da je tuženik nastavio s obavljanje poslova i „nakon raskida“, suprotna je utvrđenoj činjenici da dopis izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. ne predstavlja njegovu izjavu da raskida Ugovor, dok tužitelj polazi od toga da je Ugovor raskinut. Ako bi ta tvrdnja tužitelja bila točna, onda bi prema čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) obje strane bile oslobođene svojih obveza. U tom slučaju (ako je nakon toga izvanredni povjerenik tražio od tužitelja da nastavi s obavljanjem poslova, a ovaj to učinio) radilo bi se o sklapanju novog ugovora o poslovnoj suradnji konkludentnim radnjama, što međutim ne bi bilo u skladu s citiranom odredbom čl. 39. st. 1. Zakona o izvanrednoj upravi pa tužitelj ne bi mogao doći u povoljniju pravnu poziciju. Ovime je odgovoreno i na sedmo postavljeno pitanje.

8. Za navesti je da se cijeli sadržaj prijedloga tužitelja temelji na tvrdnji da je Ugovor o poslovnoj suradnji raskinut dopisom izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. pa se tužitelj upućuje na odredbu čl. 360. st. 1. ZOO iz koje proizlazi da se ugovor raskida zbog neispunjenja „jednostranom izjavom“ (izjava ima konstitutivni značaj jer bez izjave ugovor ne može prestati raskidom) i odredbu čl. 362. st. ZOO prema kojoj ona strana koja izjavljuje drugoj strani da raskida ugovor mora joj ostaviti primjereni naknadni rok za ispunjenje. U dopisu izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. koji je upućen tužitelju navedeno je: “Nastupanjem pravnih posljedica otvaranja postupka izvanredne uprave nad Dužnikom i njemu povezanim i ovisnim društvima, uključujući i Društvo, dana 10. travnja 2017. prestao je Ugovor o poslovnoj suradnji sukladno članku 37. Zakona, u vezi sa člankom 193. i člankom 195. Stečajnog zakona“. U ovom stadiju postupka revizijski sud ne može se baviti ocjenom dokaza i utvrđivanjem činjenica.

9. Deveto pitanje glasi: „Ako ex lege prestanak ugovora pozivom na odredbe Stečajnog zakona nastupa retroaktivno na koji način se kvalificira obavljanje poslova iz ugovora (izvršavanje ugovora) ili ugovorni odnos do obavijesti o prestanku ugovora ex lege?“. Bez obzira na to što tužitelj termin „retroaktivno“ upotrebljava na pogrešan način (zakonom može biti propisano da pojedine njegove odredbe važe retroaktivno, ali nije poznato da prestanak važenja zakona nastupa retroaktivno, pa tako ni ugovor ne može prestati retroaktivno), na ovo pitanje je već odgovoreno te ponovo treba naglasiti da u ovoj parnici tužitelj ne zahtijeva cijenu za obavljene poslove za razdoblje do 5. srpnja 2017., pa nije relevantno za ishod spora „na koji način se kvalificira obavljanje poslova iz ugovora“.

10. Deseto pitanje koje glasi: „Da li vjerovnik dužnika u postupku izvanredne uprave (stečajnog dužnika) od kojeg je izvanredni povjerenik (stečajni upravitelj) nakon otvaranja postupka izvanredne uprave tražio ispunjavanje ugovora i nastavak obavljanja poslova iz tog ugovora, svoju tražbinu ostvaruje kao stečajni vjerovnik ili vjerovnik stečajne mase?“ je dijelom pitanje činjenične naravi i ovisi o utvrđenim činjenicama u pojedinom sporu (temelji se na tvrdnji da je izvanredni povjerenik tražio od tužitelja da nastavi s obavljanjem poslova i da je tužitelj to činio kao utvrđenoj činjenici) i osim toga nije relevantno za ishod spora jer tužitelj u ovoj parnici nije nastupio ni kao stečajni vjerovnik ni kao vjerovnik stečajne mase niti traži da mu tuženik plati cijenu za obavljene poslove, već zahtijeva naknadu štete.

11. Pitanje pod rednim brojem 11. u prijedlogu je općenito postavljeno te nije jasno kako bi odgovor na to pitanje mogao utjecati na ishod spora, a niti to proizlazi iz razloga važnosti navedenih u prijedlogu. Naime, tužitelj pitanjem citira sadržaj odredbe čl. 590. ZOO i nastavlja „ili to može biti bilo koji ugovor o obavljanju poslova odnosno temeljem kojeg je netko za nekoga preuzeo obvezu obavljati određene poslove?“. Ovako postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

12. Dvanaesto postavljeno pitanje glasi: „Ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog neosnovanog raskida ugovora o poslovnoj suradnji, a do kojeg je došlo jednostranim raskidom ugovora dopisom izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017.?“ Kako je već više puta ponovljeno, u nižestupanjskom postupku je utvrđeno da jednostranog raskida krivnjom tuženika nije bilo.

13. Pitanje pod rednim br. 13. glasi: „Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama – naravi ugovora (odnosno radi li se o ugovoru o djelu ili ugovoru o poslovnoj suradnji) u situaciji kada nije iznio razloge zbog kojih je sud odbio dokazne prijedloge na tu okolnost (na saslušanje potpisnika ugovora i dokaz provođenjem financijskog vještačenja?“. Ovo pitanje se na određeni način nastavlja u 14. pitanju koje glasi: „U situaciji kada je sud odbio tužbeni zahtjev (iz razloga jer nisu dokazane sve pretpostavke nastanka štete), a odbijen je dokazni prijedlog dokazivanja pretpostavki za naknadu štete (financijsko vještačenje na okolnost visine štete) je li time počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a“?

13.1. Navedena pitanja polaze od pogrešne pretpostavke da sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama odnosno razloge zbog kojih su odbijeni dokazni prijedlozi, obzirom je drugostupanjski sud obrazložio pravnu narav Ugovora o poslovnoj suradnji. Pritom je pitanje radi li se o ugovoru o djelu ili ugovoru o poslovnoj suradnji bez smisla jer ne postoji „ugovor o poslovnoj suradnji“ kao imenovani (nominalni) ugovor, a po svojoj pravnoj naravi može biti ugovor o djelu, a može sadržavati elemente više ugovora, što nje relevantno za ishod ovog spora jer je utvrđeno da konkretni Ugovor o poslovnoj suradnji ne spada u ugovore koji ne prestaju po samom zakonu otvaranjem stečajnog postupka, odnosno postupka izvanredne uprave. Visina štete koja bi se trebala utvrđivati predloženim financijskim vještačenjem u ovoj parnici nije odlučna činjenica jer tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temelji na tvrdnji da je izvanredni upravitelj dopisom od 5. srpnja 2017. jednostrano i neosnovano raskinuo Ugovor o poslovnoj suradnji, a sudovi nižeg stupnja su čitanjem tog dopisa utvrdili da nije riječ o raskidu ugovora (dakle, utvrđeno je da ne postoji štetna radnja, pa utvrđivanje daljnjih pretpostavki odgovornosti za štetu bilo bi nepotrebno i neekonomično).

14. Pitanje pod rednim brojem 15. glasi: „Je li u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda postupka i pogrešne primjene materijalnog prava došlo do povrede ustavnog prava na pravično suđenje“? Iz obrazloženja razloga važnosti ovog pitanja može se zaključiti da tužitelj smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što sud nije izveo dokaze koje je predložio, pa se predlagatelja upućuje na navedeno u točki 13. 1. ovog rješenja.

15. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i u njemu sadržanog prava na pristup sudu i obrazloženu sudsku odluku, ovaj sud na temelju svega iznesenog ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a sud je postupao u skladu s procesnopravnim odredbama koje uređuje pravo suda da određuje koje će dokaze izvesti i na slobodnu ocjenu dokaza. U svojim presudama nižestupanjski su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tužitelja te posebno obrazložili zbog čega nisu izveli pojedine predložene dokaze. Donesene presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

16. Obzirom nije riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci pod točkom I. izreke ovog rješenja.

17. Uzimajući u obzir da predlagatelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te riješiti kao pod točkom I. izreke.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tuženiku nije priznat trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i pristojbe na isti jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom III.

Zagreb, 6. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković