Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-972/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Skydeal Marin d.o.o., Šibenik, Biskupa Jeronima Milete 33, OIB: 22603264813, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Fanuko, odvjetnik u Rijeci, Agatićeva 4, protiv tuženog GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vojislav Popović, odvjetnik u Rijeci, Ružice Mihić br. 25, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-3/2021-25 od 31. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog GC, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-3/2021-25 od 31. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke, održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke posl. br. Ovrv-7787/2019 od 25. listopada 2019. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju novčani iznos od 40.500,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do namirenja, dok je pod točkom II. izreke navedeni platni nalog ukinut u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 9.680,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 14.640,38 kuna / 1.943,11 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, a pod točkom IV. izreke, odbijen je preostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke, tuženik podnosi žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.562,50 kuna.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi sadržajno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, čime se ukazuju neosnovanima i žalbeni prigovori tuženika kojima upire na to da je obrazloženje pobijane presude protivno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, imajući u vidu pravilan zaključak suda prvog stupnja, da je tužitelj dokazao odlučne činjenice na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev, u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu, pri čemu nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 50.180,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, koje potraživanje tužitelj temelji na tvrdnji da se radi o nepodmirenom dugu koji se odnosi na pruženu uslugu nautičkog veza za plovilo vlasništvo tuženika temeljem više sklopljenih ugovora o nautičkom vezu u luci Porto Re i činjenice djelomičnog priznanja duga od strane tuženika (u iznosu od 42.750,00 kuna) te na ugovornu kaznu zbog raskida ugovora (u iznosu od 7.430,00 kuna).

7. Iz stanja spisa proizlazi da je postupak u ovom predmetu pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 25. listopada 2019. - izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja od 21. listopada 2019. (otvorenih stavki koje se odnose na tuženika, njih ukupno 11, u sveukupnom iznosu od 50.180,00 kuna), radi naplate iznosa od 50.180,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do namirenja te naplate nastalih troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.402,25 kuna i predvidivih troškova u iznosu od 975,00 kuna, a povodom kojeg je javni bilježnik Velibor Panjković u Rijeci, 25. listopada 2019. donio rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-7787/2019, kojim je odredio predloženu ovrhu.

8. Sporna je i u žalbenom stupnju postupka obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa, odnosno je tuženik, kao vlasnik plovila duljine 10,45 m i širine 3,2 m, u obvezi platiti uslugu korištenja veza broj 4 na gatu B u Luci Porto Re prema računima koji se odnose na neplaćene rate za pruženu uslugu nautičkog veza u razdoblju od lipnja 2017 do listopad 2019.

9. U provedenom postupku, temeljem uvida u cjelokupnu pisanu dokumentaciju koju su dostavile obje stranke, saslušanjem svjedoka CC, oca tuženika, OC i PC, koji su obojica zaposlenici tužitelja te saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i saslušanjem tuženika, sud prvog stupnja je utvrdio djelomično osnovanim utuženo potraživanje za isplatu iznosa od 40.500,00 kuna (za neplaćenu uslugu nautičkog veza za razdoblje od srpnja 2017. do listopada 2019. u luci Porto Re, za plovilo duljine 10,45 m i širine 3,2 m u vlasništvu tuženika), dok je zahtjev za isplatu iznosa od 9.680,00 kuna ( po računu 153-01-01 od 30. rujan 2019 i ugovornu kaznu po računu 176-01-01 od 17. listopad 2019), ocijenio neosnovanim.

10. U žalbi tužitelj u bitnom ističe da iz pobijane presude nije razvidno po kojoj osnovi tuženik tužitelju duguje utuženi iznos, osporavajući postojanje poslovnog odnosa između stranaka, uz tvrdnju da računi na koje se odnosi utuženo potraživanje, nemaju osnovu u sklopljenim ugovorima, upirući na to da je treći sklopljeni ugovor raskinut, uz tvrdnju da na temelju navedenog ugovora koji je raskinut, tužitelj ne može temeljiti utuženo potraživanje, niti se pozivati na priznanje duga učinjeno trećim ugovorom koji je raskinut.

11. Istaknutim žalbenim navodima tuženika, po ocjeni ovoga suda, nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je ocijenio djelomično osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

13. Naime, iz sadržaja spisa i obrazloženja pobijane presude, neupitnim proizlazi da su za korištenje nautičkog veza za plovilo vlasništvo tuženika, bila sklopljena ukupno tri ugovora, prvi Ugovor o nautičkom vezu u luci Porto Re 16/17 od 20. lipnja 2017., za razdoblje od 20. lipnja 2017. do 19. lipnja 2018., prema cjeniku tužitelja u iznosu od 20.250,00 kuna, s 10% popusta, plativo u 4 rate (5.250,00 kuna 20. lipanj 2017., 5.000,00 kuna 20. rujan 2017., 5.000,00 kuna 20. prosinac 2017. i 5.000,00 kuna 20. ožujak 2018.), drugi Ugovor o nautičkom vezu u luci Porto Re 10-18 od 20. lipnja 2018., za razdoblje od 20. lipnja 2018. do 19. lipnja 2019., prema cjeniku tužitelja u iznosu od 20.250,00 kuna, s 10% popusta, plativo u 4 rate (5.250,00 kuna 20. lipanj 2018., 5.000,00 kuna 20. rujan 2018., 5.000,00 kuna 20. ožujak 2019. i 5.000,00 kuna 20. ožujak 2019.), koja oba ugovora je potpisao otac tuženika te konačno treći Ugovor o nautičkom vezu u luci Porto Re 10-18 od 30. travnja 2019. za razdoblje od 20. lipnja 2019. do 19. lipnja 2020., prema cjeniku tužitelja u iznosu od 24.750,00 kuna, plativo u 4 rate (6.750,00 kuna po potpisu ugovora, 6.000,00 kuna 1. kolovoz 2019., 6.000,00 kuna 1. studeni 2019. i 6.000,00 kuna 1. veljače 2020.), koji treći ugovor je nesporno potpisao tuženik, u kojem se, između ostalog, u čl. 3. navodi da tuženik priznaje postojanje duga od 35.500,00 kuna prema ranijim ugovorima koji nije podmiren, koji dug se obvezuje podmiriti, dok iz naloga za plaćanje od 22. studeni 2021., proizlazi da je tuženik izvršio uplatu iznosa od 2.250,00 kuna, bez naznake (u opisu plaćanja) računa na koji se odnosi nalog za plaćanje.

14. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da je plovilo u vlasništvu tuženika bilo na vezu u luci Porto Re od lipnja 2017. do listopada 2019. (pri čemu sud prvog stupnja očito omaškom navodi listopad 2018., iako iz svih izvedenih dokaza neupitnim slijedi da se radi o korištenju veza do listopada 2019., od kada datira pisani otkaz ugovora od strane tuženika), a da tuženik, a niti otac tuženika (koji je potpisao dva ugovora za razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2019), nisu podmirili utuženo potraživanje, iako je usluga veza u tom razdoblju uredno pružena, pri čemu sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da iz ugovora koji prileže spisu, kao i priloženog Cjenika tužitelja, proizlazi dokazanim visina potraživanja, imajući u vidu da je cijena usluge za svaki od prva dva ugovora zaključenih za 2017/2018 i 2018/2019, navedena u iznosu od 20.250,00 kuna godišnje, plativo u četiri rate, a prema cijenama kao i u priloženom Cjeniku tužitelja.

15. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno niti to da je tuženik 3. listopad 2019. pisanim putem obavijestio tužitelja da raskida ugovor o godišnjem vezu za razdoblje 2019./2020. (koji je tužitelj zaprimio 13. listopada 2019.), s obrazloženjem da nije u mogućnosti čekati tjedan dana radi prethodne najave povratka u luku te da će potražiti vez na drugoj lokaciji zbog sigurnosti brodice, koje pravo na „otkazivanje ugovora“ je predviđeno čl. 7. trećeg Ugovora o nautičkom vezu u luci Porto Re 10-18 od 30. travnja 2019..

16. Slijedom svega navedenog, pravilno sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, zaključuje o pasivnoj legitimaciji tuženika, kao vlasnika plovila koje je koristilo uslugu nautičkog veza koju mu je pružio tužitelj u utuženom razdoblju, na plaćanje naknade za pruženu uslugu, koju obvezu podmirenja naknade je tuženik i priznao sklapanjem trećeg Ugovora od 30. travnja 2019., pri čemu u odnosnu na Izjavu tuženika od 12. srpnja 2019. godine, broj OV-20011/19 (kojom tuženik u pisanom obliku izjavljuje da nije suglasan s čl. 3. Ugovora i kojom se „ograđuje od dugovanja iz čl. 3“, na što da je upozorio z.z.tužitelja), sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje da takva Izjava (za koju tuženik nije dokazao da ju je dostavio ili na koji drugi način priopćio tužitelju), nema značaj oslobođenja tuženika od obveze ispunjenja tražbine.

17. Kako je utvrđeno da je tuženik potpisom Ugovora o nautičkom vezu u luci Porto Re 10-18 od 30. travnja 2019, preuzeo obvezu plaćanja iznosa od 35.500,00 kuna, kao i s obzirom na to da je plovilo u vlasništvu tuženika koristilo nautički vez od 2017. do listopada 2019., pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik sukladno odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), u obvezi podmiriti tražbinu koja se odnosi na neplaćenu uslugu veza po ranijim ugovorima, uvećano za trošak druge rate po ugovoru koji je potpisao tuženik (u iznosu od 5.000,00 kuna), koji iznosi proizlaze iz računa koji su sastavni dio vjerodostojne isprave na temelju koje je tužitelj pokrenuo ovaj postupak, sveukupno u iznosu od 40.500,00 kuna, i to po četiri računa za godišnji vez za 2017/2018 (za prvu ratu po računu 62-07-17 od 20. srpnja 2017. iznos 5.250,00 kuna, za drugu ratu po računu 89-09-17 od 1. rujna 2017. iznos 5.000,00 kuna, za treću ratu po računu 109-12-18 od 11. prosinac 2017. iznos 5.000,00 kuna i za četvrtu ratu po računu 11-03-18 od 5. ožujak 2018. iznos 5.000,00 kuna), zatim po četiri računa za godišnji vez za 2018/2019 (dio računa 77-01-01 od 16. kolovoz 2018. u iznosu od 250,00 kuna koji se odnosi na neplaćeni iznos prve rate, za drugu ratu po računu 102-01-01 od 18. listopada 2018. iznos 5.000,00 kuna, za treću ratu po računu 117-01-01 od 10. prosinac 2018. iznos 5.000,00 kuna, za četvrtu ratu po računu 24-01-01 od 5 ožujak 2019. iznos 5.000,00 kuna) te za drugu ratu za godišnji vez za 2019/2020 po računu 153-01-01 od 30. rujna 2019., iznos od 5.000,00 kuna.

18. Neosnovano tuženik i u žalbenom stupnju postupka osporava svoju obvezu na isplatu predmetne naknade nautičkog veza, ustrajući na tvrdnji da nikada nije zaključio ugovore za ranija razdoblja (Ugovor o nautičkom vezu u luci Porto Re 16/17 od 20. lipnja 2017. te Ugovor o nautičkom vezu u luci Porto Re 10-18 od 20. lipnja 2018.,), a da trećim Ugovorom o nautičkom vezu u luci Porto Re 10-18 od 30. travnja 2019., iako ga je zaključio, da nije pristao na primjenu odredbe čl. 3. Ugovora, tako da tužitelju nije pristao platiti dospjeli dug od 35.500,00 kuna, jer suprotno proizlazi iz izvedenih dokaza, o čemu je sud prvog stupnja dao potrebna obrazloženja, koja prihvaća i ovaj sud.

19. Naime, sud prvog stupnja je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

20. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tuženika kojima upire na pogrešnu primjenu odredbe čl 8. ZPP-a.

21. Naime, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije dokazao da je obavijestio zakonskog zastupnika tužitelja da neće prihvatiti odredbu čl. 3. Ugovora o nautičkom vezu u luci Porto Re 10-18 od 30. travnja 2019., pravilno u tom dijelu cijeneći iskaz tuženika neuvjerljivim i suprotnim preostalim izvedenim te ničim potvrđen, dok u odnosnu na Izjavu tuženika od 12. srpanja 2019. broj OV-20011/19 (kojom tuženik u pisanom obliku izjavljuje da nije suglasan sa čl. 3 Ugovora), pravilno zaključuje da takva Izjava tuženika nije sastavni dio ugovora, radi čega ne može za tuženika predstavljati opravdan razlog za oslobođenje od obveze plaćanja usluge veza koja mu je neupitno pružena, kako je to već prethodno i rečeno, pri čemu iz izvedenih dokaza ni na koji način ne proizlazi da bi čl. 3 Ugovora od 30. travnja 2019., bio „nadopisan od strane tužitelja“, kako to tuženik bezuspješno pokušava sugerirati žalbenim navodima.

22. U skladu s navedenim utvrđenjima, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je dokumentacijom koju je tužitelj priložio u spis, tužitelj dokazao svoju tražbinu, njezin osnov i visinu, a da tuženik, s druge strane, nije dokazao osnovanost svojih prigovora istaknutih u pravcu osporavanja tražbine i njezine visine, temeljem čega pravilno cijeni da je utuženo potraživanje djelomično osnovano, u skladu s čim je pravilno djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke posl. br. Ovrv-7787/2019 od 25. listopada 2019., u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju novčani iznos od 40.500,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do namirenja, dok je prigovore tuženika pravilno ocijenio neosnovanima.

23. Istaknutim žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, s obzirom na to da je sud prvog stupnja, po ocjeni ovog suda, o postavljenom tužbenom zahtjevu izrazio pravilno stajalište, polazeći od sadržaja zaključenih ugovora, posebice Ugovora od 30. travnja 2019., kao i iskaze saslušanih svjedoka i stranaka, imajući u vidu međusobna prava i obveze stranaka.

24. Naime, i po stavu ovoga suda, cjlokupnom naprijed navedenom dokumentacijom i izvedenim personalnim dokazima, tužitelj je dokazao odlučne činjenice na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev, imajući u vidu da se radi o relevantnim dokazima koje tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije uspio valjano osporiti, temeljem kojih dokaza je pouzdano i s dovoljnim stupnjem uvjerenja bilo moguće utvrditi da je tuženik kao vlasnik plovila koristio uslugu nautičkog veza u relevantnom razdoblju, za koju pruženu uslugu je tužitelj ispostavio račune koje tuženik nije u cijelosti podmirio, osim iznosa od 2.250,00 kuna (bez naznake računa na koji se odnosi nalog za plaćanje), s time da je obvezu na plaćanje računa po prva dva ugovora i preuzeo potpisivanjem trećeg ugovora (dakle pod uvjetima i na način kako je to bilo ranijim ugovorima ugovoreno), po kojem osnovu je zaostalo potraživanje koje tužitelj vodi u izvatku iz svojih poslovnih knjiga, slijedom čega je pravilno utvrđena pravna osnova i visina potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 40.500,00 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama počevši od dospijeća svakog pojedinog računa pa do njegovog namirenja, pa kako tuženik tužitelju nije platio utuženi iznos nastao korištenjem nautičkog veza iskazan po predmetnim računima koji se u konačnome poklapaju s iznosima iskazanim u vjerodostojnoj ispravi na temelju koje je tužitelj pokrenuo ovaj postupak (čiju istinitost sadržaja vjerodostojne isprave tuženik nije uspio osporiti tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi žalbenim navodima), prvostupanjski je sud pravilno tužbeni zahtjev djelomično prihvatio i sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, u tom dijelu održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

25. Utoliko su neosnovani i svi preostali žalbeni navodi tuženika kojima osporava svoju obvezu na plaćanje iznosa sadržanih u predmetnim računima, s tvrdnjom o nepostojanju ugovornog odnosa između stranaka po prva dva ugovora, kao i žalbeni navodi kojima osporava obvezu na isplatu zateznih kamata po dospijeću računa, s tvrdnjom da se treći ugovor ne poklapa s izdanim računima.

26. U odnosu na žalbene navode tuženika da nakon raskida trećeg ugovora poslovni odnos između stranaka ne postoji niti na temelju tog trećeg ugovora, s tvrdnjom da su raskidom ugovora stranke oslobođene svojih obveza, pa da je time tuženik oslobođen i eventualnog priznanja duga, valja odgovoriti da raskid ugovora ima učinak ex nunc, oslobađajući obje strane budućih obveza, pri čemu se oslobođenje ne odnosi na do tada dospjele obveze (o kakvim obvezama je riječ u ovom predmetu), tako da vjerovnik, u ovom slučaju tužitelj, ima pravo zahtijevati ispunjenje svih tražbina prema dužniku koje su dospjele prije nego što je obvezni odnos prestao njegovim otkazom.

27. Stoga, pitanje raskida ugovora nije od odlučnog značaja za obvezu tuženika, niti isto utječe na dospijeće tužiteljeve tražbine.

28. Sud prvog stupnja je, dakle, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Na tako, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvatio kao u izreci pobijane presude pod točkom I.

29. U pogledu odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke pobijane presude, tužitelj žalbenim navodima određeno nije prigovarao odluci o troškovima postupka, pa kako u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

30. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

31. Kako žalbi tuženika nije udovoljeno, tuženiku nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom II.

32. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš