Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3320/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i suca izvjestitelja, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivoni Perišić Rošić, odvjetnici u Šibeniku, protiv tuženice OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicama mr. sc. Nadi Mikulandra i Suzani Malenica, odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mikulandra & Malenica u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1024/2019-20 od 1. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice OB kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1024/2019-20 od 1. lipnja 2023. pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 303,99 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužiteljici EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.103,76 eura/ 30.920,67 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.01.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.02.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.03.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.04.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.05.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.06.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.07.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.08.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.09.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.10.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.11.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.12.2016. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.01.2017. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.02.2017. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.03.2017. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.04.2017. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.05.2017. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.06.2017. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.07.2017. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.08.2017. pa do isplate;

186,17 eura/1.402,73 kn od dana 01.09.2017. pa do isplate;

47,61 eura/358,73 kn od dana 01.10.2017. pa do isplate;

47,61 eura/358,73 kn od dana 01.11.2017. pa do isplate;

47,61 eura/358,73 kn od dana 01.12.2017. pa do isplate;

47,61 eura/358,73 kn od dana 01.01.2018. pa do isplate;

3,75 eura/28,29 kn od dana 01.02.2018. pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužiteljici EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku 15 dana, na ime parničnog troška, iznos od 1.814,98 eura/ 13.675,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. lipnja 2023. (dan donošenja ove odluke) do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška. “

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ali i pogrešne odluke o troškovima postupka. Posebice ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ne spori da su tužiteljica i tuženica sklopile sudsku nagodbu od 26. listopada 2009. temeljem koje su se obvezale da će podjednako brinuti i pomagati svojoj majci IB do kraja njezina života, osigurati joj uredne uvjete života, hranu, medicinsku pomoć, lijekove i sve ostalo što je potrebno za uredan život. Međutim, navodi da smještaj IB u Dom za psihički bolesne starije osobe – Dom Mihek, nije u skladu sa sadržajem nagodbe. Navodi da IB nije htjela biti smještena u takvu ustanovu i da ona nije psihički bolesna osoba, a radi čega je nejasno zašto je smještena u ustanovu takve vrste. Ističe da je cijena mjesečnog smještaja u tom domu, koji je privatna ustanova, bila gotovo dvostruko veća u odnosu na javne domove za starije osobe. Ističe da je smještaj IB u Dom Mihek bila isključiva odluka tužiteljice, donesena bez suglasnosti tuženice. Tvrdi da obveza „brige i pomaganja“ IB, a što su tužiteljica i tuženica ugovorile u sudskoj nagodbi, ne obuhvaća njezin smještaj u takve ustanove. Navodi da tuženica nije ugovorna strana Ugovora o smještaju broj 41/2015, temeljem kojeg je njezina majka smještena u Dom Mihek, a što potkrjepljuje činjenicu da nije dala suglasnost za taj smještaj, ali i da nije obvezna platiti polovicu iznosa smještaja. Nadalje, kako tuženica nije sklopila taj Ugovor, nije ga mogla niti raskinuti i odvesti majku u drugi smještaj. Ukazuje na iskaze svjedoka. Ističe da je KB, vlasnik Doma Mihek, naveo da tužena nije raspolagala informacijama o zbrinjavanju majke, posebice da nije znala koji je iznos mjesečnog boravka u domu. Navodi da su ŽB i PB iskazale kako IB nije htjela biti smještena u Domu Mihek. Navodi da je JB iskazala kako se smještaj u Domu Mihek plaćao od ušteđevine IB, dakle, ne iz sredstava tužiteljice. Ističe da je prvostupanjski sud proturječno obrazložio vrstu obveze koje su tuženica i tužiteljica imale prema svojoj majci, tj. nije jasno je li riječ o solidarnoj ili djeljivoj obvezi. Ističe prigovor zastare te smatra da je u konkretnom slučaju zastarni rok 3 (tri godine). Navodi da je prvostupanjski sud nejasno obrazložio pravnu osnovu po kojoj odgovara tuženica, tj. da nije jasno je li to riječ o ugovornoj ili izvanugovornoj obvezi. Također ističe da se protivila djelomičnom povlačenju tužbe, što je prvostupanjski sud zanemario i povlačenje tužbe pogrešno ocijenio kao „usklađenje novčane obveze nakon provedenog financijskog vještačenja“. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 303,99 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.103,76 EUR, sa pripadajućom zateznom kamatom, koji iznos predstavlja polovicu novčanog iznosa kojeg je tužiteljica, iz vlastitih sredstava, platila za smještaj svoje i tuženičine majke u domovima za stare i nemoćne osobe. Tužiteljica potražuje polovicu plaćenog novčanog iznosa od tuženice s osnove sklopljene sudske nagodbe kojom su se parnične stranke obvezale podjednako brinuti i pomagati svojoj majci.

6. U predmetnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da su parnične stranke sa svojom majkom IB sklopile, pred Općinskim sudom u Šibeniku, sudsku nagodbu od 26. listopada 2009, poslovni broj P-1127/2009, a kojom su se parnične stranke obvezale da će podjednako brinuti i pomagati svojoj majci do kraja njenog života, osigurati joj uredne uvjete života, hranu, medicinsku pomoć, lijekove i sve ostalo potrebno za uredan život

- da je IB bila smještena u Domu za psihički bolesne odrasle osobe Mihek (adresa: [adresa]) u razdoblju od 9. prosinca 2015. do 22. kolovoza 2017. godine

- da je IB bila smještena u „Cvjetnom domu Šibenik“, domu za starije i nemoćne osobe (adresa: [adresa]) u razdoblju od 22. kolovoza 2017. do 27. siječnja 2018.

- da je IB, prije smještaja u gore navedene ustanove, boravila kod tužiteljice u kući

- da se tužiteljica nije mogla samostalno brinuti o svojoj majci, a radi čega ju je i smjestila u gore navedene ustanove

- da je smještaj IB u gore navedene ustanove plaćala tužiteljica

- da se smještaj plaćao djelomično iz mirovinskih primanja IB, a djelomično iz vlastitih sredstava tužiteljice

- da je mirovina IB iznosila 2.194,53 kn

- da je za smještaj IB u Domu Mihek i Cvjetnom domu Šibenik, u vremenskom periodu od 9. prosinca 2015. do 27. siječnja 2019. sveukupno plaćen iznos od 119.838,58 kn

- da je tužiteljica za smještaj IB u Domu Mihek i Cvjetnom domu Šibenik, iz vlastitih sredstava, platila iznos od 61.841,33 kn

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio u pobijanom dijelu nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14

- dalje: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Među strankama nije sporno da su zaključile sudsku nagodbu kojom su se obvezale da će podjednako brinuti i pomagati svojoj majci IB do kraja njenog života, osigurati joj uredne uvjete života, hranu, medicinsku pomoć, lijekove i sve ostalo potrebno za uredan život.

10. Među strankama je sporno je li obveze iz sudske nagodbe uključuju i smještaj njihove majke u ustanove za starije i nemoćne osobe i plaćanje tog smještaja. Također je sporno je li tuženica bila obvezna sudjelovati u plaćanju smještaja, ako ona (tuženica) nije sudjelovala u donošenju odluke da se njezina majka smjesti u dom. Naposljetku, među strankama je sporno je li tužiteljica plaćala smještaj iz svojih vlastitih sredstava ili isključivo iz sredstava IB.

11. Prema članku 63. stavku 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje u tekstu: Ustav), djeca su dužna brinuti se za stare i nemoćne roditelje. Nadalje, prema članku 295. stavku 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj: 103/2015, 98/2019, 47/2020, 49/2023, 156/2023 – dalje u tekstu: ObZ), punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine.

12. Prema ocjeni ovog suda, parnične stranke su dužne, sukladno sklopljenoj sudskoj nagodbi, ali i sukladno gore navedenim ustavnim i zakonskim odredbama, pomagati i brinuti o svojoj majci. Životno je da punoljetna djeca ne mogu samostalno brinuti o roditeljima kada im je potrebna neka vrsta zdravstvene ili neke druge pomoći. S obzirom na navedeno, ako djeca nisu u mogućnosti samostalno pružiti adekvatnu brigu i pomoć roditeljima, briga o roditeljima podrazumijeva i smještaj roditelja u specijalizirane ustanove za starije i nemoćne osobe te plaćanje toga smještaja. Iz stanja spisa proizlazi da je IB bila smještena u specijaliziranim ustanovama nešto više od dvije godine. Tužiteljica je taj smještaj organizirala, budući da nije mogla pružiti samostalnu brigu svojoj majci. Tuženica je bila upoznata sa činjenicom da je njezina majka smještena u dom, ali nije pokušala naći drugi smještaj za majku niti joj pružiti samostalnu brigu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Uzevši u obzir činjenicu da niti jedna od stranaka nije preuzela samostalnu i/ili zajedničku brigu o svojoj majci, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je taj smještaj bio potreban za adekvatnu brigu o zdravlju IB. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je IB u navedenim ustanovama dobila hranu, medicinsku pomoć i sve ostalo što je potrebno za život. S obzirom na navedeno, ako parnične stranke nisu mogle i htjele samostalno i/ili zajednički brinuti o svojoj majci, bile su dužne osigurati njezin smještaj u specijaliziranu ustanovu i platiti taj smještaj, sukladno sklopljenoj sudskoj nagodbi, ali i sukladno Ustavu i ObZ-u. Dakle, prema ocjeni ovog suda, plaćanje smještaja IB u domovima za starije i nemoćne osobe predstavlja obvezu parničnih stranaka, sukladno sklopljenoj sudskoj nagodbi.

13. Nadalje, u sudskoj nagodbi je izričito navedeno da će parnične stranke podjednako brinuti i pomagati svojoj majci. Prema ocjeni ovog suda, ako briga i pomoć majci zahtijeva plaćanje određenih troškova, a uzevši u obzir da su se stranke dogovorile da će briga i pomoć biti podjednaka, to znači da je svaka strana dužna snositi polovinu troškova. Dakle, tužiteljica i tuženica su bile dužne plaćati troškove smještaja IB u domovima za starije i nemoćne osobe, i to svaka polovinu troškova.

14. Tuženica u žalbi ističe da nije sudjelovala u odluci da se njezina majka smjesti u Domu za psihički bolesne odrasle osobe Mihek, već da je ta odluka donesena isključivom voljom tužiteljice. Nadalje, tuženica ističe da ona nije potpisala Ugovor o smještaju broj. 41/15, a temeljem kojeg je njezina majka smještena u Dom Mihek. Međutim, tuženica time nije oslobođena plaćanja polovine troškova smještaja, budući da su ona i tužiteljica sudskom nagodbom preuzeli obvezu podjednake brige o svojoj majci. Dakle, činjenica da tuženica nije sudjelovala u ugovaranju i organizaciji smještaja, ne oslobađa tuženicu od odgovornosti snošenja polovine troškova smještaja. Naime, ako je taj smještaj bio nužan i potreban za brigu o zdravlju IB, obje stranke su dužne snositi polovinu troškova, bez obzira na to što tuženica nije sudjelovala u organiziranju toga smještaja. Valja istaknuti da iz stanja spisa ne proizlazi da taj smještaj nije bio nužan i potreban. Također se ponavlja da parnične stranke očigledno nisu mogle i htjele samostalno i/ili zajednički brinuti o svojoj majci. Ako tuženica nije bila zadovoljna sa odlukom tužiteljice da se njihova majka smjesti u Dom Mihek, trebala je predložiti alternativni smještaj ili naći neko drugo rješenje, a iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženica to uradila. Pritom valja istaknuti da je tuženica bila upoznata sa uvjetima smještaja svoje majke, budući da ju je posjećivala.

15. Sudska nagodba je mješoviti procesnopravni i građanskopravni ugovor. U smislu procesnog prava, sudska nagodba ima snagu pravomoćne sudske presude i ovršne isprave. Dakle, sudska nagodba je izjednačena sa pravomoćnom sudskom presudom. S tim u vezi, valja reći da je čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019., 130/2020., 21/2022., 60/2022., 16/2023. i 155/2023.) propisano kako je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

16. Tuženica je, dakle, bila zakonski obvezna i dužna poštivati sudsku nagodbu kojom je utvrđeno da će, zajedno s tužiteljicom, podjednako brinuti i pomagati svojoj majci do kraja njenog života, osigurati joj uredne uvjete života, hranu, medicinsku pomoć, lijekove i sve ostalo potrebno za uredan život. Jedna od tih obveza predstavlja i da, zajedno s tužiteljicom, podmiruje troškove smještaja u domovima za starije i nemoćne osobe, i to polovicu troškova smještaja. Međutim, nakon što je dio mjesečnih troškova smještaja bio podmiren djelomično iz starosne mirovine IB, tužiteljica je, iz vlastitih sredstava, podmirila preostale troškove smještaja, dok tuženica u tome nije sudjelovala, premda je to bila njezina zakonska obveza.

17. Sukladno čl. 1119. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje u tekstu: ZOO), tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

18. Zakonska obveza tužiteljice i tuženice je bila da podmire troškove smještaja njihove majke u domovima za starije i nemoćne osobe, i to svaka polovicu iznosa ukupnih troškova. Međutim, troškove je isključivo plaćala tužiteljica, dok tuženica nije u tome sudjelovala. S obzirom na navedeno, tužiteljica je, u smislu odredbe čl. 1119. ZOO, ovlaštena zahtijevati polovicu troškova smještaja koje je tužiteljica podmirila iz vlastitih sredstava, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

19. Žalbeni navod tuženice da su se troškovi smještaja isključivo podmirivali iz sredstava IB nije osnovan. Naime, tuženica je, na tu okolnost predložila saslušanje svjedoka ŽB, PB i JB. Međutim, niti jedan od predloženih svjedoka nema neposrednih niti posrednih saznanja da je tužiteljica plaćala troškove smještaja iz isključivo iz sredstava IB. S obzirom na navedeno, iz stanja spisa ne proizlazi da je tužiteljica troškove smještaja financirala isključivo iz sredstava IB.

20. Osnovano tuženica ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da su stranke solidarni dužnici, budući da se solidarnost dužnika predmnijeva samo u djeljivim obvezama proizašlim iz trgovačkih ugovora u smislu odredbe čl. 42. ZOO, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Dakle, u konkretnom predmetu obveza plaćanja troškova smještaja predstavlja djeljivu obvezu s više dužnika te se dug se dijeli među njima na jednake dijelove (jer su to tako ugovorili sudskom nagodbom) i svaki od njih odgovara za svoj dio duga. Međutim, pogrešna ocjena naravi obveze tužiteljice i tuženice prema njihovoj majci ne znači da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, tužiteljica je podmirila dio duga za kojeg odgovara tuženica, a podmirivanje toga duga je bila zakonska obveza tuženice, a radi čega tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat iznosa duga kojeg je bila dužna podmiriti tuženica, sve u smislu odredbe čl. 1119. ZOO.

21. Tuženica ističe prigovor zastare. Prvostupanjski sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim utvrdivši da se u konkretnom slučaju radi o izdatku za drugoga, u smislu odredbe čl. 1119. ZOO, pa takva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a takvu ocjenu prihvaća i drugostupanjski sud. Pritom valja istaknuti da zastarni rok počinje teći od dana kada je tužiteljica učinila izdatak za tuženicu, tj. od dana kada je prvi put platila trošak smještaja svoje majke. IB je bila smještena u Domu Mihek u razdoblju od 9. prosinca 2015. do 22. kolovoza 2017. godine, a tužiteljica je prvi mjesečni iznos za smještaj tužiteljice platila dana 31. prosinca 2015. Dakle, tužiteljica je izdatak za tuženicu prvi put učinila 31. prosinca 2015., a zatim nastavljala mjesečno plaćati troškove smještaja i time činiti daljnji izdatak za tuženu, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 6. svibnja 2019., tj. unutar općeg zastarnog roka od pet godina. S obzirom na navedeno, nije osnovan prigovor zastare kojeg je istaknula tuženica.

22. U tijeku postupka nije bilo sporno da je tužiteljica dio troškova smještaja podmirivala iz mirovinskih primanja IB. Također nije bilo sporno da mjesečna mirovinska primanja IB iznose 2.194,53 kn. Uzevši u obzir te nesporne činjenice i iznose mjesečnih troškova smještaja IB u Domu Mihek i Cvjetnom domu Šibenik, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Josipi Škeljo (list 81-98 spisa) te je utvrđeno da je tužiteljica za potrebe smještaja, iz vlastitih sredstava, platila iznos od 61.841,33 kn.

23. S obzirom da su tuženica i tužiteljica bile dužne plaćati troškove smještaja u omjeru 50% - 50%, tužiteljica je, nakon provedenog vještačenja, podneskom od 20. travnja 2023. (list 101-103 spisa) specificirala tužbeni zahtjev i od tuženice zahtijevala isplatu iznosa od 4.103,76 EUR/30.920,67 kn, zajedno sa zateznim kamatama.

24. Međutim, u trenutku pokretanja postupka, tužiteljica je tužbom od 6. svibnja 2019. godine (list 1-4 spisa) zahtijevala isplatu iznos od 32.487,45 kn.

25. Tuženica smatra da je tužiteljica, podneskom od 20. travnja 2023., djelomično povukla tužbeni zahtjev za iznos od 207,98 EUR/1.566,78 kn, budući da tim podneskom potražuje manji novčani iznos u odnosu na iznos koji je istaknut za vrijeme pokretanja postupka. Nadalje, tuženica se protivila djelomičnom povlačenju tužbe na ročištu održanom dana 20. travnja 2023. godine. S obzirom na navedeno, tuženica se protivi stavu prvostupanjskog suda da isto ne predstavlja povlačenje tužbe, već usklađenje s provedenim nalazom i mišljenjem ovlaštenog sudskog vještaka. Drugim riječima, tuženica smatra da je prvostupanjski sud, radi njezinog protivljenja povlačenju tužbe, trebao odlučiti o osnovanosti prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 32.487,45 kn.

26. Međutim, tuženica radi otklanjanja tih nedostataka nije predložila donošenje dopunske presude u smislu čl. 339. st. 1. ZPP. Time je zapravo došlo do procesne situacije da se tužba smatra povučenom za iznos od 207,98 EUR/1.566,78 kn, sukladno čl. 339. st. 2. ZPP.

27. S obzirom na sve navedeno, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženicu na plaćanje iznosa od 4.103,76 EUR/ 30.920,67 kn, zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose prema njihovom dospijeću, a sve sukladno čl. 4., čl. 9., čl. 29. st. 1. i 2., čl. 65., čl. 342. st. 1. i čl. 1119. ZOO.

28. S obzirom da su tuženica u cijelosti izgubila spor, odluka o trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

30. Sukladno čl. 166. st.1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženice za naknadu troška nastalog povodom njezine žalbe. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška za sastav žalbe, budući da sa žalbom nije uspjela (točka II. izreke drugostupanjske presude).

U Zagrebu, 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić