Poslovni broj: Usž-2145/2024-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆL iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Lara Denona, odvjetnica u Rijeci, Dolac 9/II, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Čolić d.o.o., Sesvete, II. odvojak Pere Pirkera 11, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog ureda Tafra, odvjetnici u Zagrebu, Gundulićeva 23, radi izmjene/dopune lokacijske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1078/2022-14 od 18. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1078/2022-14 od 18. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-350-05/22-02/48, URBROJ: 531-07-01-01/05-22-6 od 18. srpnja 2022. i rješenja o izmjeni i/ili dopuni lokacijske dozvole Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Sjedišta Rijeka, KLASA: UP/I-350-05/21-01/000029, URBROJ: 2170-03-01/7-22-0014 od 3. veljače 2022. (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora (točka II. izreke) i naloženo tužitelju nadoknaditi zaineresiranoj osobi troškove spora (točka III. izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja o izmjeni i/ili dopuni lokacijske dozvole od 3. veljače 2022., kojim se, po zahtjevu zainteresirane osobe od 13. travnja 2021., lokacijska dozvola Ureda državne uprave u Primorsko- goranskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-350-05/06-01/01188, URBROJ: 2170-77-01- 00-07-16/MZ od 19. travnja 2017. (pravomoćna 18. lipnja 2017.) za građenje niske stambene građevine na slobodnostojeći način na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sada novonastala kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], mijenja na način opisan toč. I. izreke rješenja o izmjeni i/ili dopuni lokacijske dozvole.

3. U žalbi protiv prvostupanjske presude tužitelj navodi da je zainteresirana osoba, investitor, zatražio 13. travnja 2021. izdavanje rješenja o izmjeni i/ili dopuni lokacijske dozvole od 19. travnja 2007., pravomoćne 18. lipnja 2007., za građenje na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (sadašnja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), koja je izdana na temelju odredaba Prostornog plana Općine Rijeka ("Službene novine", broj 19/95 i 12/98) i važila je dvije godine od dana njene pravomoćnosti ukoliko se u tom roku podnese zahtjev za građevinsku dozvolu, dakle do 18. lipnja 2009. godine. U međuvremenu je došlo i do promjene ustroja jedinica lokalne samouprave te je predmetna nekretnina na kojoj je predviđena gradnja ušla u obuhvat područja Općine Viškovo, koja je donijela svoj Prostorni plan uređenja Općine Viškovo ("Službene novine Primorsko-goranske županije", broj 49/07, izmijenjene 4/12 i 7/20), pa se svi zahvati u prostoru na nekretninama na području Općine Viškovo imaju izvoditi u skladu s odredbama tog dokumenta prostornog uređenja, osim ovdje spornog zahvata, koji će se izvoditi u skladu s odredbama sada nepostojećeg Prostornog plana općine Rijeka, temeljem kojeg je izdana lokacijska dozvola iz 2007. godine. Osnovni razlog zbog kojeg je ta lokacijska dozvola održana formalno na snazi jest potvrda glavnog projekta od 28.veljače 2018., zakonitost i pravilnost koje sud nije cijenio s obrazloženjem da to nije prethodno pitanje u ovom sporu. S obzirom da potvrda glavnog projekta nije upravni akt, pa shodno tome tužitelj nije imao status stranke u postupku niti mogućnost podnošenja pravnih lijekova niti pravo na sudsku zaštitu u odnosu na taj akt, tužitelj je mogao dovoditi u pitanje opstojnost tog akta samo u ovom postupku. Obzirom da su upravna tijela ocijenila dopuštenim i pravodobnim zahtjev za izmjenu lokacijske dozvole zbog postojanja potvrde glavnog projekta, to valjanost i zakonitost te potvrde predstavlja prethodno pitanje o kojem je sud bio dužan odlučiti sukladno odredbi članka 44. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS). Ujedno smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred sudovima i drugim tijelima s javnim ovlastima. Ukazuje da je lokacijska dozvola iz 2007., u skladu s člankom 40. Zakona o prostornom uređenju (“Narodne novine”, broj: 30/94, 68/98, 61/00, 32/04, 100/04) važila dvije godine od pravomoćnosti, ako se u tom roku podnese zahtjev za građevnu dozvolu ili započne s radovima za koje nije potrebna građevna dozvola. Prema obrazloženju prvostupanjskog tijela, investitor je 4. lipnja 2009. predao zahtjev za potvrdu glavnog projekta, ali neuredan. Tada je bio na snazi Zakon o prostornom uređenju i gradnji (“Narodne novine”, broj: 76/07, 38/09), koji je propisivao isti rok važenja lokacijske dozvole i, ujedno, člankom 118. stavkom 2. propisivao da se važenje lokacijske dozvole produžuje na zahtjev podnositelja zahtjeva jednom za još dvije godine, ako se nisu promijenili uvjeti utvrđeni u skladu s odredbama ovoga Zakona i drugi uvjeti u skladu s kojima je lokacijska dozvola izdana. Osim toga, kako dana 4. lipnja 2009. investitor nije podnio uredan zahtjev za potvrdu glavnog projekta niti je, sukladno odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji, u propisanim rokovima tom zahtjevu priložio projekt i druge potrebne priloge, već je to učinio nakon proteka skoro 8 godina, to nisu bili ispunjeni uvjeti za izdavanje potvrde glavnog projekta. Ustraje u navodima da su se, sukladno odredbi članka 118. stavka 2. Zakon o prostornom uređenju i gradnji, promijenili uvjeti samim tim što je, u međuvremenu, nekretnina pripala području Općine Viškovo, koja je donijela svoj prostorni plan 2007. godine. Smatra da nakon stupanja na snagu Zakona o prostornom uređenju i gradnji iz 2007. nije bilo moguće izdati rješenje ili akt za gradnju, pa ni rješenje o produljenju važenja ranije izdanih akata, na temelju ranijih planova bivših općina, pa stoga nije bilo moguće niti investitoru u ovom slučaju izdati potvrdu glavnog projekta kojom se održava na snazi lokacijska dozvola, odnosno dopustiti izmjenu/dopunu lokacijske dozvole prema prostornom planu bivše Općine Rijeka, koji je prestao važiti 31.prosinca 2007. godine. Drži da nije moguće primijeniti odredbu članka 148. stavka 2. Zakona o prostornom uređenju iz 2013., kojom je propisano da se rješenje o izmjeni lokacijske dozvole izdaje na temelju prostornog plana na temelju kojeg je izdana prethodna lokacijska dozvola, bez primjene prethodno važećeg Zakona o prostornom uređenju i gradnji iz 2007., kojim su stavljeni van snage svi prostorni planovi bivših općina. Smatra da je pobijana presuda rezultat nedopuštenog formalizma, a rješenje tuženika nezakonito zbog manjkavosti obrazloženja koje ne sadrži obrazložene razloge za odbijanje žalbe tužitelja. Osporava i odluku o troškovima spora dosuđenih zainteresiranoj osobi jer svojim navodima nije utjecala na ishod spora i u prilog tome se poziva na presudu ovog Suda, poslovni broj: UsII-204/2023-9 od 7. veljače 2024. godine. Slijedom svega navedenog, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i rješenja upravnih tijela i potražuje naknadu troškova spora, uključujući i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, navodi da su bitni navodi tužitelja do sada više puta cijelosti otklonjeni kako od strane suda, tako i od strane upravnih tijela. Tužitelj ne iznosi neke nove konkretne bitne povrede postupka koje bi na bilo koji način mogle utjecati na drugačije rješavanje ovog spora, već ponovno iznosi vlastito neslaganje s prvostupanjskim rješenjem i pogrešno tumači odredbe materijalnog prava. Pojašnjava da nije podnijela zahtjev za produženje lokacijske dozvole, već zahtjev za izmjenama i dopunama pravomoćne lokacijske dozvole iz 2007., koja nije poništena ili stavljena izvan snage, a na temelju koje je investitor podnio zahtjev za potvrdom glavnog projekta i koja potvrda glavnog projekta je nesporno ishođena 2018. godine. Tužitelj pogrešno smatra da promjena prostornog plana automatski znači poništavanje svih do tada izdanih i pravomoćnih lokacijskih ili građevinskih dozvola koje su bile izdane na temelju prethodnog prostornog plana koji je bio na snazi u trenutku kada su ti akti prostornog uređenja bili doneseni. Time bi se grubo narušila stečena prava građana koji raspolažu pravomoćnim aktima prostornog uređenja (lokacijske dozvole uz potvrde glavnog projekta, građevinske dozvole itd.), narušila vladavina prava i građani ne bi mogli onda postupati po pravomoćnim aktima državnih i javnih tijela. Izmjenom prostornog plana ne mogu se staviti van snage ex lege sve do tada donesene lokacijske dozvole ili građevinske dozvole, jer bi to bilo potpuno nelogično i suprotno svim ustavnim pravima i osnovnim pravnim načelima o stečenim pravima i pravnoj sigurnosti. Poziva se na odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji iz 2007., kojom je propisano da se građenju građevine za koju je izdana lokacijska dozvola na temelju Zakona o prostornom uređenju (“Narodne novine”, broj: 30/94., 68/98., 61/00., 32/02. i 100/04.), a za građenje koje do stupanja na snagu ovoga Zakona nije podnesen zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, može pristupiti na temelju glavnog projekta kojeg je potvrdilo nadležno upravno tijelo prema ovom Zakonu. Iz navedenog proizlazi da je zainteresirana osoba mogla podnijeti zahtjev za potvrdu glavnog projekta na temelju lokacijske dozvole iz 2007. i prostornog plana prema kojem je ta lokacijska dozvola bila izdana. U odnosu na tužiteljevo osporavanje potvrde glavnog projekta, navodi kako se ista ne može osporavati u ovom postupku, jer protiv iste nije niti moguće ulagati pravne lijekove niti tražiti obnovu postupka. Kako je zainteresirana osoba ishodila potvrdu glavnog projekta i pristupila radovima, to su ispunjene sve zakonske pretpostavke za važenje lokacijske dozvole iz 2007., odnosno za podnošenje zahtjeva za njezinom izmjenom ili dopunom, skladu sa člankom 148. Zakona o prostornom uređenju iz 2013. godine. Prvostupanjski sud i upravna tijela utvrdili su sve relevantne i bitne okolnosti za rješavanje u ovoj upravnoj stvari i osnovano otklonili sve bitne primjedbe tužitelja kao neosnovane. Konačno, neosnovani su i žalbeni prigovori kojima se zainteresiranoj osobi osporava pravo na dosuđeni trošak spora. Slijedom navedenog, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da je za svoju odluku, protivno žalbenim navodima, naveo argumentirano obrazložene razloge sukladno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

8. Prema ocjeni ovog Suda, osnovano je presudom prvostupanjskog suda potvrđena pravilnost zaključka tuženika prema kojem je, sukladno odredbi članka 148. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13., 65/17., 114/18., 39/19. i 98/19., dalje: ZPU), prvostupanjsko rješenje od 3. veljače 2022., kojim je izmijenjena lokacijska dozvola od 19. travnja 2007. (pravomoćna 18. lipnja 2007.), pravilno doneseno u skladu s Prostornim planom Općine Rijeka, temeljem kojeg je predmetna lokacijska dozvola izdana.

9. Odredbom članka 148. stavka 1. ZPU-a propisano je da se izvršna, odnosno pravomoćna lokacijska dozvola može po zahtjevu podnositelja zahtjeva, odnosno investitora izmijeniti, dopuniti, ukinuti i/ili poništiti. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se rješenje o izmjeni i/ili dopuni lokacijske dozvole donosi u skladu s prostornim planom u skladu s kojim je lokacijska dozvola izdana ili u skladu s prostornim planom koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja ako to podnositelj zahtjeva, odnosno investitor zatraži.

10. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je zainteresirana osoba u roku od dvije godine od pravomoćnosti lokacijske dozvole, dana 4. lipnja 2009., predala zahtjev za izdavanje potvrde glavnog projekta, čime je lokacijska dozvola održana na snazi, a koja potvrda glavnog projekta je izdana 28. veljače 2018., nakon čega je u daljnjem roku od dvije godine, dana 27. veljače 2020., prijavila početak građenja. Konačno, 13. travnja 2021. zainteresirana osoba je podnijela zahtjev za izmjenu predmetne lokacijske dozvole jer se naknadno zatraženim zahvatom na građevini namjeravaju učiniti izmjene kojima se mijenja usklađenost građevine s utvrđenim lokacijskim uvjetima iz lokacijske dozvole izdane 19. travnja 2007.godine.

11. Imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je o zahtjevu zainteresirane osobe za izmjenom lokacijske dozvole valjano odlučeno u skladu s Prostornim planu Općine Rijeka, odnosno prostornim planom u skladu s kojim je lokacijska dozvola izdana, kako je to i propisano odredbom članka 148. stavka 2. ZPU-a, a nakon što je u postupku utvrđeno da su za izdavanje zatraženih izmjena ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti, kako to proizlazi iz prvostupanjskog rješenja od 3. veljače 2022. godine.

12. Glede osnovnog žalbenog prigovora tužitelja, a koji se odnosi na valjanost potvrde glavnog projekta, već je od strane tuženika valjano ukazano da se u postupku izdavanja izmjena lokacijske dozvole ne može cijeniti zakonitost izdane potvrde glavnog projekta, koji zaključak je pravilno potvrđen i od strane prvostupanjskog suda. Naime, za izdavanje rješenja o izmjeni/dopuni lokacijske dozvole odlučno je utvrđenje je li pravodobnim podnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde glavnog projekta, što ovdje jeste slučaj, održana na snazi ranije izdana lokacijska dozvola kojom je takav uvjet bio i određen, i koja potvrda je u konačnici i izdana, čime su na strani zainteresirane osobe bile ispunjene pretpostavke za podnošenje zahtjeva za izmjenom lokacijske dozvole. Pri tome je prvostupanjski sud valjano ukazao da pitanje zakonitosti predmetne potvrde ne predstavlja prethodno pitanje u smislu odredbe članka 44. ZUS- a.

13. Zaključno, neosnovani su i žalbeni prigovori usmjereni na nedostatnost obrazloženja pobijane presude jer je prvostupanjski sud naveo jasne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim, pri čemu je s argumentirano obrazloženim razlozima otklonio sve tužbene prigovore tužitelja, a koji prigovori su u bitnom istovjetni onima iznesenima tijekom postupka i, kao neosnovani, već pravilno otklonjeni od strane upravnih tijela.

14. Kako je pobijana presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

15. Odluka o trošku spora temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a pa, kako tužitelj u ovom sporu nije uspio, to je razlog zbog kojeg je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška spora, a iz istog razloga odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.

16. Obzirom da je zainteresirana osoba uspjela u sporu, to joj je, temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a, pravilno dosuđen trošak odgovora na tužbu i pristupa na ročište u ukupnom iznosu od 2.000,00 EUR, jer se radi o procesnim radnjama poduzetima tijekom spora radi zaštite njezinog pravnog interesa i stoga se radi o opravdanim izdacima spora, sukladno odredbi članka 79. stavka 1. ZUS-a. Presuda ovog Suda, poslovni broj: UsII-204/2023-9, na koju se tužitelj poziva u žalbi, nije primjenjiva u ovom sporu, obzirom da se ne odnosi na istu činjeničnu i pravnu situaciju jer je tom odlukom odbijen zahtjev zainteresirane osobe za odgovor na tužbu u sporu u kojem je zainteresirana osoba sudjelovala na strani tužitelja koji nije uspio sa tužbenim zahtjevom. Međutim, odgovor na žalbu ne predstavlja procesnu radnju koja bi bila potrebna za donošenje odluke u ovoj stvari, pa se navedeni trošak ne smatra opravdanim izdatkom učinjenim u povodu spora, slijedom čega je zahtjev zainteresirane osobe za naknadu tog troška valjalo odbiti.

17. Iz navedenih razloga, temeljem članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS- a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24.), odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović