Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-269/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Živkoviću, odvjetniku u Šibeniku, protiv 1. tuženika DV pok. ZV, [adresa]. tuženika Republike Hrvatske, zastupane po ODO Šibenik, Građansko – upravni odjel Šibenik, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi 2. tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj P- 1985/14 od 20. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija žalba 2. tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1985/14 od 20. svibnja 2015. u dijelu kojim se utvrđuje da je tužitelj stekao pravni temelj za stjecanje prava vlasništva fizičkog dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 5347 m2, označenog na skici mjesta uviđaja po Geo Lobi d.o.o., Drniš od 18. veljače 2015. slovima A-B-C-D-A. II Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P- 1985/14 od 20. svibnja 2015. na način da se u ostalom dijelu (preko potvrđenog u točki I izreke) tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je tužitelj darovanjem od oca DV pok. ZV stekao vlasništvo dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 5347 m[2] , označenog u skici mjesta uviđaja po Geo Lobi d.o.o., Drniš od dana 18. veljače 2015. godine, slovima A-B-C-D-A.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela 2. tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode istaknute u žalbi 2. tuženice i predlaže ju odbiti.

4. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Odlučujući o žalbi 2. tuženika, ovaj sud je presudom broj Gž- 869/2015-2 od 20. ožujka 2017. uvažio žalbu 2. tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu te odbio tužbeni zahtjev.

6. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlučujući o reviziji tužitelja, rješenjem broj Rev-827/2021-2 od 23. prosinca 2024. ukinuo presudu ovog suda broj Gž-869/2015-2 od 20. ožujka 2017. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je darovanjem od strane svog oca (ovdje 1. tuženika koji ne spori tužbeni zahtjev) stekao pravo vlasništva na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 5347 m[2] , označenog u skici mjesta uviđaja po Geo Lobi d.o.o., Drniš od 18. veljače 2015. godine, slovima A-B-C- D-A.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, čl. 365. st. 2. čl. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, ZPP/14), a koji se primjenjuje osnovom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/19, utvrđenje je ovoga suda da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da se predmetna nekretnina neprekidno nalazi u nesmetanom posjedu tužitelja i ranije njegovih pravnih prednika koji su istu posjedovali 40 godina prije 6. travnja 1941. (iskaz svjedoka i tužitelja);

- da su prednici tužitelja sadili voćke i masline, dopunjavali postojeće granice zemlje kamenjem, napasali ovce;

- da se predmetna nekretnina nalazi unutar građevinskog područja Grada Vodice;

- da je očevidom uz sudjelovanje vještaka s područja geodezije i iz nalaza vještaka utvrđeno da je predmetna nekretnina dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a u naravi se radi o 5347 m[2] na kojoj je sagrađena prizemnica površine 130 m , a ostatak je okućnica obrasla niskim raslinjem, a omeđena je suhozidom sa zapadne strane, dok je na istočnoj strani omeđena putom, dok se sa sjeverne i zapadne strane nalaze preostali dijelovi čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji su vlasništvo obitelji tužitelja;

- da je otac tužitelja DV (ovdje 1. tuženik) rješenjem o nasljeđivanju broj O-520/09 od 19. lipnja 2009. iza pok. ZV utvrđen nasljednikom svih nekretnina u izvanknjižnom vlasništvu pok. ZV, a iz čega je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj stekao sporni dio predmetne nekretnine darovanjem od strane svog oca DV, a ovaj nasljeđivanjem od svog oca pok. ZV, koji je pak nekretninu stekao nasljeđivanjem od svojih pravnih prednika koji su u posjedu iste bili i prije 1892. (kada je rođen tužiteljev pradjed HV), pa je protekao rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i to posjedovanjem predmetne nekretnine po tužiteljevim prednicima, računajući do 6. travnja 1941. (sukladno pravnom pravilu paragrafa 1052. i 1461. OGZ), pa je istu otac tužitelja mogao naslijediti i darovati tužitelju.

11. Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su prednici tužitelja oduvijek (a svakako od 1892.) posjedovali sporne nekretnine preko 40 godina do 6. travnja 1941., te da su sukladno pravnom pravilu paragrafa 1052. i 1461. OGZ kao i na temelju članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV), stekli dosjelošću pravo vlasništva.

12. Žalbenim navodima 1. tuženice, koja bez uporišta u stanju u spisu u žalbi preocjenjuje po prvostupanjskom sudu pravilno ocijenjene dokaze – isprave i iskaze svjedoka, nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog prava glede stjecanja prava vlasništva prednika tužitelja.

13. Žaliteljica naime neosnovano ističe da je presuda prvenstveno utemeljena na iskazima svjedoka koji da su u suprotnosti sa stanjem zatečenim na terenu jer da nisu zatečeni tragovi koji bi upućivali na dugotrajan posjed. Suprotno tim navodima sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je cijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u posjedu tužiteljeve obitelji oduvijek (a svakako barem od rođenja njegovog pradjeda 1892.), a što proizlazi i iz utvrđenja tijekom provedenog očevida na kojem je utvrđeno da je nekretnina ograđena suhozidom (kojega spominju svjedoci da se tamo nalazi još od vremena tužiteljevog pradjeda) dok je sa strane nasuprot suhozidu nekretnina omeđena javnim putem, a sa ostalih su strana posjednici tužiteljevi rođaci koji mu ne osporavaju posjed ni vlasništvo zbog čega ograđivanje nije ni potrebno. Činjenica da na nekretnini nema voćaka ni stabala maslina koje u iskazima spominju svjedoci nije od značaja za donošenje odluke, jer je iz iskaza utvrđeno da su te kulture s vremenom propale zbog ratnih zbivanja i klimatskih uvjeta, no nebriga o voćkama i maslinama od strane tužitelja ne može dovesti do zaključka da tužitelj ne posjeduje okućnicu kuće koju je izgradio.

14. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio, cijeneći neposredno izvedene dokaze u koju ocjenu ovaj sud ne nalazi razloga sumnjati, a niti se žalbenim navodima navedeno dovodi u sumnju - da je nekretnina u posjedu tužitelja, odnosno njegovih pravih prednika (oca pok. HV – tužiteljevog pradjeda, pa pok. HV, pa pok. ZV - djeda tužitelja i DV – oca tužitelja) oduvijek; odnosno svakako od 1892. (kada je rođen HV).

15. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari njezinim neprekidnim samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovnom stanju priznaje vlasničkopravni učinak čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog.

15.1. Kako je tužitelj, odnosno njegovi pravni prednici od izvjesno od prije 1900. (od 1892.) u isključivom posjedu predmetne nekretnine, kao mjerodavna se na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ br. 73/91) i na osnovi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 153/09“) primjenjuju pravna pravila iz § 1452. - 1477. austrijskog Općeg građanskog zakona (OGZ). Prema tim pravnim pravilima rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 40 godina. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu koji mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da dosjedatelj ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (345. OGZ), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (326. OGZ-a), s tim što se smatra da je posjednik istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (328., 345. OGZ).

16. Nije sporno da je u zemljišnim knjigama predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske, pa je dakle potrebno ispuniti rokove izvanrednog dosjedanja od 40 godina.

17. Prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine broj: 53/91 i 92/94, dalje ZOVO) na nekretninama u društvenom vlasništvu nije se moglo steći vlasništvo dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991., a 1. siječnja 1997. stupio je na snagu (novi) propis iz čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96; ZV) koji je propisao da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopad 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ta je odredba čl. 388. st 4. ZV ukinuta odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. te je nakon toga izmijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10 zauzeto je shvaćanje koje je i izraženo u odluci Vrhovnog suda RH od 7. svibnja 2019. pod poslovnim brojem Rev-x 974/2017, a i u ovdje revizijskoj odluci, prema kojem proizlazi da se „kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba“.

17.1. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno je utvrđeno da su ostvareni uvjeti za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću još od strane prednika tužitelja do 6. travnja 1941. to, a slijedom čega je i otac tužitelja ĐV mogao naslijediti predmetnu nekretninu iza pok. Oca i darovati je tužitelju.

18. Međutim žalba 1. tuženice je djelomično osnovana zbog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

19. Naime, kako je tužitelj glede spornih nekretnina sklopio sa svojim ocem (usmeni) ugovor o darovanju, time nije stekao pravo vlasništva, jer se na temelju pravnog posla pravo vlasništva stječe uknjižbom (članak 120. ZV), već je stekao valjanu pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva (članak 114. i 115. ZV). Stoga, budući da je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, valjalo je djelomično uvažiti žalbu 1. tuženice, prvostupanjsku presudu preinačiti u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva (članak 373. točka 3. ZPP), dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na stjecanje pravnog temelja za stjecanje prava vlasništva, žalba 1. tuženice odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 6. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić