Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-526/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marin Kuvač, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženice DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vlatka Juričić Pizzul, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Kristijan Lanča i Vlatka Juričić Pizzul u Opatiji, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-856/2022-18 od 13. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-856/2022-18 od 13. travnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stekao pravo vlasništva 6/24 suvlasničkog dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica] Njivice, pašnjak površine 1192 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se isti uknjiži kao samovlasnik predmetne nekretnine, te mu naknaditi parnični trošak. Pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.061,01 EUR/7.994,18 kn u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stekao pravo (su)vlasništva na 6/24 dijela nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju ukazuje tužitelj, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6.1. Ni činjenica da prvostupanjski sud nepotrebno analizira tamo navedene presude Europskog suda za ljudska prava ne čini ovu presudu nerazumljivom ni proturječnom kraj zaključka suda prvog stupnja da citirane odluke nisu primjenjive u konkretnom slučaju jer se ne radi o nekretnini koja bi bila u društvenom vlasništvu.

6.2. U predmetnom slučaju iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelj prigovara načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem, te da tužitelj kroz žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu. Navodi na kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji pobijanu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana presuda. Međutim, okolnost da je žalitelj nezadovoljan ocjenom dokaza odlučnim za odluku, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka.

6.3. Ovo stoga što isključivo sudovi, a ne stranke, imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP) pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom i odabirom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. To što su provedeni dokazi vrednovani tako da je već i po njima zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim, ne može dobiti značaj neke postupovne povrede. Ovo tim više što svjedoci od čijeg je saslušanja sud u konačnici odustao, nisu ni bili predloženi od strane tužitelja.

6.4. Prvostupanjski sud je, suprotno navodima tužitelja, analizirao iskaze saslušanih svjedoka, pa tako i iskaz svjedoka VG, te je logičkim zaključivanjem, po svom slobodnom uvjerenju, svoju ocjenu opravdao uvjerljivim razlozima te obrazložio zašto ovom iskazu poklanja vjeru.

6.5. U odnosu na žalbene navode da je iskaz svjedoka VG pogrešno protumačen, te da je nejasno temeljem čega je sud došao do zaključka da je iskaz svjedokinje ČG prilagođen, odgovoriti je da se domaći procesni sustav temelji na načelu slobodne ocjene dokaza koja znači da sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, već su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika, njegovo životno iskustvo i poznavanje ljudi, odlučujuća osnova za utvrđivanje istine. Zato upravo osobnom dojmu suca o vjerodostojnosti saslušane osobe koji je stečen prilikom raspravljanja prirodno pripada veliko značenje, pa prigovori na sučevo uvjerenje mogu biti osnovani tek ukoliko se navedu uvjerljivi razlozi koji dovode u sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda. Bit je slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga odnosno vrijednost.

6.6. Kako je sud prvog stupnja upravo tako i postupio, to ovaj sud prihvaća kao pravilnu ocjenu dokaza prvostupanjskog suda.

7. Budući da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka istaknuta u žalbi, kao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, to žalba tužitelja zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj tvrdi da je osobno i putem svojih pravnih prednika kao samostalni i pošteni posjednik stekao vlasništvo predmetne nekretnine protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja.

9. Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio je da je tužitelj 23. lipnja 2022. sklopio Darovni ugovor sa ČG i LG, roditeljima svoje supruge, kao darovateljima, a predmet kojeg ugovora je prijeporna nekretnina, te da su tim ugovorom darovatelji darovali tužitelju 6/24 dijela njihovog izvanknjižnog suvlasničkog dijela te nekretnine, te mu prenijeli legitimaciju za podnošenje ove tužbe. Nadalje je utvrdio da iz povijesti promjena slijedi da ova nekretnina odgovara česticama prijašnjih oznaka 1220/2 i 1221/2, obje k. o. [katastarska općina], te da je terenskom identifikacijom obavljenom 1952. godine kao posjednik upisan CG pok. Š, nakon čega slijede upisi koji se temelje na provedbama rješenja o nasljeđivanju, pa tako tuženica dolazi upisana kao suposjednica 2007. iza TG (O-287/07), a koje promjene su sukladne i promjenama koje su slijedile u zemljišnoj knjizi. Tužitelj pak da dolazi upisan kao suvlasnik temeljem kupoprodajnih ugovora koji su zaključeni sa upisanim suvlasnicima, a iz priložene e-mail korespondencije da je razvidno da su tužitelj i tuženica vodili pregovore oko kupoprodaje njezinog suvlasničkog dijela. Dalje sud prvog stupnja utvrđuje da svi saslušani svjedoci koji su tužitelju prodali svoj suvlasnički dio nemaju saznanja o korištenju nekretnine, da su je svi stekli nasljeđivanjem i da su znali da je na istoj veći broj suvlasnika, kao i da je tuženica jedna od njih. Svjedok VG iskazao je da prijeporna nekretnina graniči s njegovom (svjedokovom), da se na istoj nalazi pristup njegovoj kući, a za dozvolu da je pitao vlasnika. Također, ovaj svjedok je iskazao da je htio kupiti dio nekretnine, odnosno samo cestu, te da mu je poznato da je nekretninu kupio njegov zet, ali da još jedan suvlasnik nije prodao. Svjedok parcelu da koristi od 1986. kada je počeo graditi svoju kuću, uz dozvolu vlasnika, a poslije i njegove kćerke. Na kraju je ovaj svjedok potvrdio da se nije smatrao vlasnikom, da je nekretninu koristio po dozvoli vlasnika i da se ne može smatrati vlasnikom tuđe nekretnine. Svjedokinja ČG u bitnom da je iskazala sukladno, s time što je navela da se radilo o usmenom i trajnom dogovoru, međutim, njezin iskaz prvostupanjski sud nalazi dijelom prilagođenim navodima iz tužbe.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Sud prvog stupnja zaključuje da VG i ČG, pravni prednici tužitelja, nisu stekli pravo vlasništva na prijeporu jer su u posjed stupili uz dozvolu vlasnika i cijelo vrijeme posjedovanja bili su u saznanju da predmetna nekretnina nije njihovo vlasništvo, a u takvim okolnostima, neovisno koliko su na opisani način posjedovali prijepor, nisu mogli steći pravo vlasništva. Također, da tužitelj koji je Darovni ugovor s Conjarima zaključio 23. lipnja 2022., sve da je i bio pošteni posjednik, prijepor osobno nije mogao steći dosjelošću jer nije protekao zakonski rok, pri čemu je suvlasništvo stekao temeljem pravnog posla što dodatno upućuje da u posjedovanju prijepora nije bilo poštenja.

11. Slijedom takvih utvrđenja, koja se temelje na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza (članak 8. ZPP), pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja nalazeći da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (članak 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00

– odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak pročišćenog teksta).

12. Neutemeljeno tužitelj u žalbi prigovara da su njegovi prednici, ČG i VG, bili pošteni posjednici predmetne nekretnine. Ovo stoga što je pretpostavka poštenja posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena ako posjednik kroz svo vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova, a što u konkretnom slučaju na strani tužitelja i njegovih prednika ne egzistira, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

12.1. Nastavno na to, to što je tužitelj sklapao pravne poslove s ostalim upisanim zk. suvlasnicima ove nekretnine, kao i vodio pregovore s tuženicom glede kupoprodaje (i) njezinog suvlasničkog dijela, također ne ide u prilog njegovoj tezi da bi bio pošteni posjednik, pa kako nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnina bez obzira na to koliko trajao njegov posjed, to upućuje na zaključak da ni tužitelj niti supružnici VG, nisu mogli steći pravo vlasništva prijeporne nekretnine jer iste nisu posjedovali kao samostalni pošteni posjednici kroz zakonom propisano vrijeme, kako to tijekom postupka osnovano tvrdi i dokazuje tuženica.

13. Žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuje da raniji vlasnici nisu koristili predmetnu nekretninu, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer sve da tome i je tako, okolnost da je određena nekretnina zapuštena odnosno neobrađena ne dovodi sama po sebi do gubitka prava vlasništva, jer pravo vlasništva ovlašćuje svoga nositelja da sa stvari koja je njegovo vlasništvo čini što ga je volja ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Sama okolnost što netko u tijeku izvjesnog vremena ništa ne poduzima glede vršenja ili zaštite svoga prava ne može se tumačiti kao izraz određene volje da se toga prava odriče.

14. Kako dakle, ovaj drugostupanjski sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

15. Budući da tužitelj u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužitelja kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

16. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 6. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić