Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-219/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Marte Plančić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Varkom d.d., Varaždin, Bana Jelačića 15, OIB: 39048902955, protiv tuženika Agro Luka d.o.o., Luka Ludbreška, Luka Ludbreška 100, OIB: 28884836935, zastupanog po punomoćniku Božidaru Klepaču, odvjetniku iz Varaždina, Jalkovečka 1, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu pod brojem Povrv-54/2022 od dana 2. veljače 2023. godine, u sjednici održanoj dana 6. svibnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u dijelu pod točkom I. izreke i u odluci o parničnom trošku pod točkom III. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu pod brojem Povrv-54/2022 od dana 2. veljače 2023. godine.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu za postupanje u ovom predmetu podnesen po tuženiku, a presudom djelomično održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka iz Varaždina, broj Ovrv-746/2022, UPP/OS-Ovrv- 62/2022 od dana 29. ožujka 2022. godine, u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 8 dana isplati iznos od 3.223,29 eura/24.285,92 kune sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog računa i to na iznos od:
- 403,82 eura/3.042,62 kune od dana 20. lipnja 2020. godine,
- 507,14 eura/3.821,05 kuna od dana 18. srpnja 2020. godine,
- 382,92 eura/2.885,17 kuna od dana 19. kolovoza 2020. godine,
- 393,37 eura/2.963,90 kuna od dana 19. rujna 2020. godine,
- 419,49 eura/3.160,71 kunu od dana 19. studenog 2020. godine,
- 365,51 eur / 2.753,97 kuna od dana 19. prosinca 2020. godine,
- 354,15 eura/668,36 kuna od dana 19. ožujka 2021. godine,
- 396,85 eura/2.990,14 kuna od dana 20. siječnja 2022. godine, do isplate (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 103,45 eura/779,50 kuna (točka III. izreke), dok je djelomično ukinut platni nalog sadržan u istom rješenju u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje troškova ovršnog postupka u iznosu od 187,50 kuna sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate (točka II. izreke).
2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke i odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke, žalbu je podnio tuženik, pobijajući je zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu troškova izvršene usluge isporuke pitke vode u mjesecu svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu, listopadu i studenom 2020. godine, te veljači i prosincu 2021. godine, a prema ispostavljenim, dospjelim računima tužitelja.
6. U postupku je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:
- da je postupak predstečajne nagodbe nad tuženikom otvoren dana 24. srpnja 2019. godine rješenjem St-190/2019-5 od dana 24. srpnja 2019. godine, a da je dana 9. siječnja 2020. godine doneseno rješenje St-190/2019-17 kojim su utvrđene priznate i osporene tražbine, pri čemu je utvrđeni iznos tražbine tužitelja kao vjerovnika u tom postupku 11.019,59 kuna,
- da su stranke u postupku pred Trgovačkim sudom sklopile sporazum o predstečajnoj nagodbi kojim obveza tuženika prema tužitelju iznosi 5.509,79 kuna te koji iznos se tuženik obvezao tužitelju otplatiti u 60 jednakih anuiteta počevši od dana 13. listopada 2021. godine, odnosno 12 mjeseci nakon pravomoćnosti rješenja broj St-190/2019-32 od 25. rujna 2020. godine, koje je postalo pravomoćno 13. studenog 2020. godine,
- da kartica partnera sadrži popis pojedinih izdanih računa tužitelja tuženiku počevši od računa koji na naplatu dospijeva 20. kolovoza 2019. pa do 25. listopada 2022. godine, pri čemu je iz iste vidljiv iznos svakog pojedinog računa i iznos uplaćen od strane tuženika na ime svakog pojedinog računa, te da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je tuženik vršio uplate, a da mu tužitelj nije, sukladno sporazumu iz predstečajnog postupka pravilno otpisivao u iznosu od 50 %, već je vidljivo da je tuženik podmirio manji broj računa izdanih za obveze dospjele nakon sklapanja sporazuma iz predstečajnog postupka, a koji računi nisu predmet ovog postupka,
- da iz izvoda iz poslovnih knjiga od 7. veljače 2022. godine proizlazi da se potraživanje tužitelja prema tuženiku prema specifikaciji odnosi na potraživanje prema računu broj 1200501 na iznos od 3.042,62 kune, datuma dospijeća 19. lipnja 2020. godine, računu broj 1200601 na iznos od 3.821,05 kuna, datuma dospijeća 17. srpnja 2020. godine, računu broj 1200701 na iznos od 2.885,17 kuna, datuma dospijeća 18. kolovoza 2020. godine, računu broj 1200801 na iznos od 2.963,90 kuna, datuma dospijeća 18. rujna 2020. godine, računu broj 1201001 na iznos od 3.160,71 kunu, datuma dospijeća 18. studenog 2020. godine, računu broj 1201101 na iznos od 2.753,97 kuna, datuma dospijeća 18. prosinca 2020. godine, računu broj 1210201 na iznos od 2.668,36 kuna, datuma dospijeća 18. ožujka 2021. godine i računu broj 1211201 na iznos od 2.990,14 kuna, datuma dospijeća 19. siječnja 2022. godine, koji su pregledani u postupku,
- da tuženik nije dostavio nikakav dokaz o tome da je vršio plaćanja upravo utuženih računa, odnosno nije dokazao da je vršio plaćanja prema navedenom sporazumu, a kojim plaćanjima bi podmirio i obveze iz utuženih računa, nije precizirao svoje tvrdnje kojim uplatama je podmirio potraživanje tužitelja, niti je ičim potkrijepio takve svoje navode,
- da iz kartice partnera proizlazi da su po tuženiku vršena plaćanja po računu od 16. lipnja 2020. godine i po računu od 11. prosinca 2019. godine, a koji računi da nisu predmet ovog postupka, dok za utužene iznose po određenim računima, koji su predmet ovog postupka, nije bilo uplata,
- da se radi o potraživanju tužitelja prema tuženiku koji je pravna osoba, trgovačko društvo, dakle, za potrebe trgovačkog društva, te da u tom slučaju zastara nastupa u roku od tri godine od dospjelosti svake pojedine usluge, a kako je najstariji utuženi račun na naplatu dospio 19. lipnja 2020. godine, a ostali računi nakon njega, dok je tužitelj prijedlog za ovrhu podnio dana 8. veljače 2022. godine, da nije nastupila zastara potraživanja.
7. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor da tužitelj nije smanjio dugovanje temeljem predstečajne nagodbe, već da je vršene uplate obračunavao u zaostalo dugovanje čime da je iskazano dugovanje koje potražuje u ovom postupku, pri čemu u odnosu na tvrdnju o pogrešnom uračunavanju uplata iz osnova dugovanja (iznose kojih uplata nije naznačio) tuženik nije predložio vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke.
8. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da predmet ovog postupka nije potraživanje tužitelja nastalo prije otvaranja predstečajnog postupka – što tvrdi tuženik, nego je potraživanje nastalo nakon otvaranja predstečajnog postupka budući da su iznosi po pojedinim utuženim računima izdani za uslugu isporuke vode u razdoblju prethodnog mjeseca i u određenim količinama (m3), dospjeli na naplatu počevši od 19. lipnja 2020. godine, dakle nakon otvaranja predstečajnog postupka, te je ocjenjujući da tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da potraživanje tužitelja s osnova neplaćenih računa ne odgovara utuženom iznosu, a niti da ih je platio, prihvatio tužbeni zahtjev, dok se tuženik o iznosima uplata i načinu podmirenja dugovanja, izjasnio po prvi put u žalbi.
9. Naime, tuženik u žalbi ističe da je u više navrata vršio uplate na ime podmirenja svog dugovanja, ali sada tvrdi da prilikom uplata nije naveo direktan broj računa koji se zatvara, odnosno da je naveo greškom isti broj računa, pri čemu da je sa svojih šest uplata – od 2.986,80 kuna, 9.198,45 kuna, 2.439,07 kuna, 6.055,66 kuna, 3.068,96 kuna i 4.171,00 kunu, odnosno ukupno 27.919,94 kune ili 3.705,61 eur, u potpunosti zatvorio cjelokupno dugovanja, međutim, da je tim iznosom tužitelj proizvoljno zatvarao tuženikove obveze prema svojoj volji, izvan odredbe članka 171. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), jer da je takvim uplatama trebao podmirivati obveze redom kako su dospijevale, međutim, radi se o novim činjenicama koje tuženik ne može s uspjehom isticati po prvi put u žalbi protiv prvostupanjske presude.
10. Slijedom navedenog, kod pravilne i na zakonu utemeljene odluke o parničnom trošku, koju tuženik osporava samo s obzirom na tvrdnju o drugačijem uspjehu stranka u sporu, žalbu istog trebalo je odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci (članak 368. ZPP).
11. U žalbom nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke – prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena, kao i prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prigovor stvarne nenadležnosti.
U Šibeniku, 6. svibnja 2025. godine
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Ivana Čačić Brčić
