Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-855/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivo Juričko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juričko & partneri d.o.o., protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P- 3250/2019 od 15. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3250/2019 od 15. srpnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 33.393,13 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate, te u istom roku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.460,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2022. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se naloži tuženici s osnove preplaćenog iznosa temeljem promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na HRK isplatiti mu iznos od 33.393,13 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to specificirano postavljenim tužbenim zahtjevom.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP s obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i u proturječju sa ispravama u spisu.

7. Naime, prema razlozima pobijane presude u konkretnom slučaju nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila te da je predmetni ugovor konvertiran. Dalje slijedi da tužitelj unatoč provedenoj konverziji ima pravni interes za vođenje ovog postupka i da isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. Tuženica da je neosnovano stekla 134.100,51 kn koji iznos da je utvrđen financijskim vještačenjem po sudskom vještaku, a potom se navodi da je tužitelj slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju upravo za utuženi iznos od 51.602,86 kn na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije, te za iznos od 11.227,78 kn koji se odnosi na razliku u glavnici kredita, pa da je tužitelj ostao oštećen upravo za utuženi iznos od 62.830,64 kn jer da ga konverzija nije dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30. rujna 2015. kao dana kada je provedena konverzija, pa da nije u cijelosti obeštećen, da bi u konačnici sud prvog stupnja naveo da je tužitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa i tečaj po kojem je isplaćen kredit u ukupnom iznosu od 33.393,13 kn. Također slijedi da je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor radi prebijanja s osnove negativnih razlika te da je otklonio prigovor zastare uz obrazloženje da je isti neosnovan pošto je o tom pitanju riješeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje u vezi pitanja zastare u istovjetnim predmetima kako je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite te da nikakve zastare u ovom predmetu nema i ne može biti. Na koncu prvostupanjski sud se pozvao na utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača navodeći da tuženica nije dovela u pitanje da se ovdje radi o postupku kojeg je pokrenuo tužitelj kao potrošač, zbog čega odlučujući o prethodnom pitanju ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na te okolnosti nije provodio dokaze.

8. Međutim, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, tuženica je tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi, osporavala tužitelju status potrošača, a posljedično da predmetni ugovor o kreditu ne bi bio potrošački ugovor, pa da prvostupanjski sud ne bi bio vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, u bitnom navodeći kako sud prvog stupnja u tom smislu nije raspravio i utvrdio jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača, posebice osnovne pretpostavke – svojstvo potrošača.

9. Naime, za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud je kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor – potrošački ugovori. O tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09: dalje ZZP), kao jednom glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba – ili odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 83/15, 29/18, dalje: ZOO), budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena ne samo u ZZP, već djelomično i u odredbe članka 295. i 296. ZOO.

10. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, a o toj odlučnoj činjenici prvostupanjska presuda uopće nema razloga.

11. Ovdje je potrebno navesti i to da se status potrošača ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

12. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je propustio utvrditi je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u svojstvu potrošača, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u trenutku sklapanja ugovora, osobito odredbe ugovora, pa posljedično tome, presuda u pobijanom dijelu uopće ne sadrži razloge o tužiteljevom, između parničnih stranaka, spornom svojstvu potrošača, a posljedično ni o prigovoru tuženice u tom pravcu, i utoliko presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, slijedom čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje žaliteljica u žalbi.

13. O tom pitanju ovisi i osnovanost prigovora zastare s obzirom da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje o zastari restitucijskih zahtjeva u kojem se navodi da kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, dakle, od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope.

14. Na koncu, osnovano tuženica prigovara nerazumljivosti i proturječnosti pobijane presude glede zaključka da se u konkretnom slučaju radi o konvertiranom kreditu i, posljedično, s time u vezi iznesenih pravnih shvaćanja prvostupanjskog suda, jer je takav zaključak u suprotnosti s ispravama u spisu, kao što osnovano žaliteljica prigovara i navodima suda prvog stupnja u pogledu njezinog isticanja prigovora radi prebijanja, jer tuženica taj prigovor, suprotno zaključku suda, u konkretnom slučaju nije istakla.

15. Kraj navedenog stanja stvari, uz iznijetu bitnu povredu odredaba parničnog postupka je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te za sada nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju članka 369. stavka 1. ZPP uvažiti žalbu tuženice te ukinuti prvostupanjsku presudu i riješiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

16. Sud prvog stupnja će u ponovnom postupku otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom, te će prvenstveno raspraviti sporno pitanje tužiteljevog svojstva potrošača, imajući u vidu prethodno izložene kriterije za ocjenu svojstva potrošača, i potom će, ovisno o tom utvrđenju odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja primjenom mjerodavnih propisa, i o tome dati jasne, neproturječne i relevantne razloge, time što će detaljno raspraviti i ostale prigovore tuženice istaknute u žalbi.

17. Kako je zbog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, s time da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Šibeniku, 6. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić