Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-131/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Cvrković & partneri d.o.o. Vukovar, D. F. Tuđmana 21, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić&Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru broj P-201/2024- 10 od 27. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-201/2024-10 od 27. siječnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredaba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-2915656 od 29. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom je određena jednokratna naplata naknade koja iznosi 3,30 % od iznosa kredita (toč. I); te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 399,06 Eur sa zateznim kamatama od 2. srpnja 2005. do isplate (toč. II) kao i naknaditi troškove postupka u iznosu od 575,77 Eur sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (toč. III), dok je tuženikov zahtjev za naknadom troškova postupka odbijen (toč. IV).

2. Tuženik pobija presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), predlažući preinačiti ju odbijanjem tužbenog zahtjeva te naložiti tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, te troškove žalbe, sa zateznim kamatama od donošenje drugostupanjske presude do isplate, podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom točku 3. Ugovora o kreditu br. 198-50-2915656 od 29.6.2005. kojom je ugovoreno plaćanje naknade tuženiku koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, te naloži tuženiku isplati mu 399,06 Eura, koliko je ta naknada iznosila, sa zateznom kamatom od 2. srpnja 2005.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnost s izrekom presude, ni međusobno, i koji su sukladni stanju u spisu, stoga nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako prvostupanjski sud nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega je žalba, podnesena iz ovog žalbenog razloga neosnovana, a neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka utvrdio: da je tužitelj s tuženikom sklopio potrošački ugovor o kreditu za kupnju automobila; da je čl. 3. istog ugovorena jednokratna naknada koja iznosi 3,30% iznosa kredita; koju je tužitelj platio u iznosu od 399,06 Eur; da se o toj odredbi nije pregovaralo; da se radi o standardnoj ugovornoj stipulaciji; da tužitelju nije objašnjeno od čega se ta naknada sastoji, koje troškove pokriva ni zašto je određena baš u toj visini, jer tuženik nije dokazao kakve je stvarne troškove imao vezano za sklapanje ugovora o kreditu ni njihovu visinu niti to proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu, a suviše toga, kako tuženik o tom nije dao objašnjenje ni tijekom postupka. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio je spornu odredbu ništetnom i naložio tuženiku platiti tužitelju 399,06 Eur sa zateznim kamatama od 2. srpnja 2005. do isplate, te mu naknaditi troškove postupka.

8. Zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

9. Odredbama čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP), mjerodavnog obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog čl. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema odredbama čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Prema odredbama čl. 83 ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

10. Iz iskaza tužitelja, koji je prvostupanjski sud prihvatio proizlazi kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, a tuženik na kojem je teret dokaza, nije dokazao drugo. Stoga ovaj sud ne prihvaća žalbene navode tuženika da se o odredbi pregovaralo, odnosno da je to prvostupanjski sud propustio utvrditi, kao i da svaki klijent tuženika ima mogućnost pregovarati o svim odredbama ugovora, jer tuženik to u postupku nije dokazao, a nije dokazao ni da je tužitelju sporna odredba pojašnjena, iako tvrdi da je. Suprotno žalbenim navodima, nije od značaja što je ugovor solemniziran po javnom bilježniku, jer je to postupak u kojem se provjerava odgovara li ugovor propisanoj formi te objašnjava sudionicima ugovora o kreditu smisao i posljedice toga pravnog posla, a ne postupak u kojem se pregovara o odredbama ugovora. Osim toga, tužitelju pri solemnizaciji nije ni mogla biti pojašnjena odredba čl. 3. o naknadi jer iz sadržaja ugovora ne proizlazi za što se ta naknada plaća.

10.1. Nadalje, iako je sporna odredba kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita jasna i uočljiva, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je, time što tužitelj nije upoznat što plaća tuženiku tom naknadom, takva odredba potrošaču nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj, odnosno dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na njegovu štetu. Suviše toga, tuženik ni u ovom postupku nije obrazložio koji su troškovi time podmireni, odnosno nije dokazao opravdanost ugovaranje te naknade u postotku od odobrene glavnice kredita. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, zbog čega kako nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost.

10.2. Neosnovani su i navodi kako prvostupanjski sud presudu temelji na odlukama donesenim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, budući prvostupanjska presuda nije donesena izravnom primjenom učinaka iz parnice ''Potrošač'', već ju se spominje u svjetlu ranije citiranih odredaba čl. 83. ZZP, a u prilog zaključku o nesavjesnom postupanju tuženika. Naime, predmetnim je ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje su u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnim, što ukazuje na općenito nesavjesno postupanje tuženika, o čemu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazao u presudi broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., u činjenično i pravno identičnom sporu.

11. Za navesti je kako je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje tako da „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“. Iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj jer je Ugovor o kreditu sklopljen 2005., nedvojbeno proizlazi kako, u svjetlu prava Europske unije ugovorna odredba kojom je takva naknada utvrđena, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

12. Slijedom svega navedenog pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba budući se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj na njen sadržaj nije mogao utjecati, iako je jasna i uočljiva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I utvrdivši ju ništetnom sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP, na što nisu od utjecaja navodi tuženika da je ugovor ispunjen i da tužitelj do ovog postupka nije prigovarao vezano za ulaznu naknadu. Isto tako, pravilno je pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. ZOO prihvaćen zahtjev za isplatu 399,06 Eur koje je tužitelj platio na ime sporne naknade i to sa zateznim kamatama koje mu pripadaju sukladno odredbama čl. 1115. istog Zakona u visini određenoj čl. 29. st. 2. istog.

13. Slijedom navedenog, a kako tuženik žalbenim razlozima nije doveo u pitanje pravilnosti i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP žalba odbijena a prvostupanjska presuda potvrđena, kako u odluci o glavnoj stvari tako i u odluci o parničnom trošku u kojem dijelu tuženik odluku nije određeno pobijao već samo u vezi s odlukom o glavnoj stvari, a ovaj sud na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a u tom dijelu nisu ni počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti.

14. Temeljem odredaba čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je, jer sa žalbom nije uspio.

U Šibeniku, 6. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić