REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-389/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Branimir Fingler, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Delač, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-724/2017-2 od 18. lipnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1044/2015-31 od 2. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. st. 1. i st. 2., te odredba čl. 24. st. 2. Ugovora o hipotekarnom kreditu broj 5140130268-60010479277/2008, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 16. travnja 2008. godine, između tužitelja OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, AH iz [adresa] i UH iz [adresa], kao založnih dužnika s jedne strane i Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29, OIB 23501189286, sveopćeg pravnog prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonske Avenije 6, OIB 14036333877, sada Addiko bank d.d., Slavonske Avenije 6, OIB 14036333877, kao kreditora s druge strane.

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 63.082,09 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 4.944,72 kune, od 2. svibnja 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 5.238,99 kune, od 2. lipnja 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 4.818,75 kune, od 2. srpnja 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 5.133,98 kune, od 2. kolovoza 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 5.118,69 kune, od 2. rujna 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 4.754,00 kune, od 2. listopada 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 5.058,23 kune, od 2. studenog 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 4.747,41 kune, od 2. prosinca 2010. godine, pa do isplate,

- na iznos od 4.995,33 kune, od 4. siječnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 4.969,60 kune, od 2. veljače 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.975,02 kune, od 2. ožujka 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 4.850,11 kune, od 2. travnja 2011. godine, pa do isplate,

- na iznos od 4.477,26 kune, od 3. svibnja 2011. godine, pa do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

III/Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.774,16 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 2. veljače 2017. godine, do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška, se odbija.“.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom postupku ovisi o rješenju pitanja važnih za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže pobijanu presudu preinačiti odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija tužitelja nije dopuštena.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

6.1. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

7. U reviziji tuženik postavlja sljedeća pitanja:

„1. Je li ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između kreditne institucije i potrošača sama po sebi ništetna u slučaju ako je ugovorna odredba o načinu promjene takve kamatne stope ništetna?

2. Mogu li se, u smislu članka 502.c ZPP i članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009) fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u onim slučajevima u kojima se ne radi o postupanju, odnosno propuštanju tuženika, već pravne osobe koja je pripojena tuženiku nakon razdoblja na koje se odnosila parnica za zaštitu kolektivnih interesa i prava, o čijem postupanju, odnosno propuštanju, nije odlučivano povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je li sud vezan za ta utvrđenja u parnci u kojoj će se ta osoba na njih pozvati?

3. Mogu li se, u smislu članka 502.c ZPP i članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009) fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u onim slučajevima u kojima se u posebnoj parnici za naknadu štete odlučuje o činjeničnim i pravnim pitanjima koja nisu obuhvaćena pravomoćnošću presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je li sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati?

4. Je li sud u posebnim parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu i povrata stečenog bez osnove koje je pokrenuo potrošač dužan utvrđivati u svakom pojedinačnom postupku pretpostavke za nepoštenost pojedine ugovorne odredbe iz čl. 96. st.1. ZZP ili je ovlašten proglasiti ugovornu odredbu nepoštenom isključivo temeljem utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa?

5. Treba li odredbu čl. 96. st. 1. ZZP tumačiti na način da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo automatski nepoštena ako ista nije jasna, lako razumljiva i uočljiva ili je u tom slučaju sud dužan utvrđivati da li takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja?“.

8. Prvo pitanje, kojim tužena pita je li odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između kreditne institucije i potrošača sama po sebi ništetna u slučaju da je ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope, nije važno za rješenje ovoga spora i pravnu poziciju tužene.

8.1. Presuda je donesena u granicama tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu (parametrima) promjene kamatne stope, pri čemu nije zauzeto nikakvo pravno shvaćanje o posljedicama ništetnosti navedene odredbe na osnovnu odredbu o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između kreditne institucije i potrošača.

8.2. Samim time pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude, nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

9. Drugo, treće i četvrto pitanje nije važno za rješenje ovog spora obzirom da su nižestupanjski sudovi svoje odluke donijeli primjenjujući odredbu čl. 1111. u vezi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO).

10. U odnosu na peto postavljeno pitanje valja reći da iz dokaznog postupka proizlazi da je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZH, zaposlenice tuženika, te tužitelja.

10.1. Budući da iz iskaza svjedoka, kao i iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

11. S obzirom na navedeno, revizija tuženika ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbom članka 382. stavak 2. i 3. ZPP za dopuštenost (izvanredne) revizije, pa je na temelju članka 392.b stavak. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 6. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug